Komičar

"Zašto sve više liči na one na koje ne bi smio da liči?" (Foto: gov.me)

Kada sam pročitao neke nove izjave premijera Lukšića, pomislio sam da mu je bolje bilo da je ostao u – Maroku. Njemu bi svakako bilo ugodnije – tamo nema snijega, ako ništa drugo – a crnogorsko građanstvo bilo bi lišeno nekih novih uvida u sistem vrijednosti ovoga čovjeka. I u njegovu duhovitost. A ne zna se koji je uvid – razorniji.

Marija Antoaneta je, kaže popularna legenda, kada su joj kazali da se narod buni jer nema hljeba, navodno kazala – pa, dajte im kolača... Čak ni ovaj, legendarni istorijski cinizam nije dostatan da dočara današnju, crnogorsku verziju iste stvari. Analogija bi bila potpuna tek kada bi nesrećna carica Marija Antoaneta istovremeno sa ovom izjavom bila i tajni zastupnik (ili advokatica) ujedinjenih poslastičara Francuske. Tada bi stvar bila jasnija i današnjim Crnogorcima.

Na snimku napravljenom uoči početka konferencije, Lukšić pokušava da bude duhovit. Do suza. Ali – bez metafore. Utisak je da akterima pomenuti dijalog izgleda duhovit? Što je tu duhovito? (Kako im je reka!) Preporuka za subvencije? Ili, što? Ili je smiješno to što Evropska komisija ne traži – ostavku Vlade? A tek demagogija sa vapajem medijima - hoćete li kamere da instalirate i u naše stanove - kao da je pomenuti snimak napravljen u nekom kafiću, ili parku, a ne u sasvim zvaničnoj prigodi.

Kada ljudima koji su već izgubili gotovo sve (osim svoje lance, kako bi rekao drug Marks, a toga se pripazite, Lukšiću) preporučite da osnuju svoju partiju i izađu na izbore, vi demonstrirate cinizam moći kojeg se ne bi postidio ni Lukšićev prethodnik. I ne samo prethodnik, već, sada već sasvim očito i – uzor. Izuzev u pitanjima duhovitosti. Jer, Đukanoviću se ovo nije moglo desiti – on je “žanrovski” čist, zna kada ne treba ni da pokušava da bude duhovit, uostalom, kao i svi diktatori on temeljno zazire od humora.

Zanimljiva je ta geneza mita o razlikama između ova dva čovjeka, zapravo, dva premijera. OK, počelo je dobro. Lukšić ne sluša Slavicu Ćukteraš. Voli RHCP i Prljavo kazalište. Ima profil na Fejsbuku, ah... I potpisnik ovih redova bio je optimističan: simboličke razlike nisu nevažne – naprotiv, odatle sve i kreće... Ne sjedi sa krimosima u kafićima, djeluje kao načitan čovjek, eto, piše i poeziju (mada, u Crnoj Gori to ništa ne mora da znači...) Dakle, prema svemu navedenom – morao bi biti različit. Ali, izgleda da stvari nisu baš tako jednostavne. Čitav ovaj spektar (simboličkih) razlika bi morao/mogao generisati sasvim drugačiju personu, jer, ako ništa drugo, iskustvovanje poezije i dobre muzike nagovještava osobu antropološki predodređenu da razumije ljudske muke i probleme. Takođe, činjenica da nema ličnih prijatelja među “kontroverznim biznismenima”, pogodovala je uvjerenju da je čovjek – čist.

Pa što se onda desilo, dovraga? Kako najednom ovakve izjave? Otkud “marokanska epizoda”? Zašto sve više liči na one na koje ne bi smio da liči?

Možda bi ovdje trebalo prizvati jedan veliki film, i ranije, različitim povodima, prisutan u ovoj kolumni.

Zapravo, ovakav Lukšićev put od ohrabrujućih razlika do jezivih sličnosti prilično liči na životni luk Mikelea Korleonea iz Kopolinog remek-djela. Sjećate se kako je temeljno i neprijeporno na početku filma Mikele različit od starog kuma, don Vita. On nema iluzija – svjestan je da je don mafijaš, i to je kolo u koje on ne želi... Ipak, do kraja filma Mikele će postati ne samo mafijaš, već i u tome suroviji i bezobzirniji od svoga oca. Bratoubica, beskrupulozni boss, opako proračunat...

Naravno, možda će kontekst o kojem govorim nekome izgledati “prejak“ za ovo poređenje, mada, moram reći da meni don Vito i njegovo okruženje djeluju kudikamo promišljenije, racionalnije, pa i moralnije (tu bi se složila gospođa Čarapić) od aktuelnog Lukšićevog okruženja.

Pa, ipak, vratimo se pitanju – zašto je Mikeloco morao (moralno) stradati? Što je to što je tokom ovog genijalnog filma tako drastično promijenilo najmlađeg Korleonea?

Možda, prije svega Mikeleova osnovna zabluda – povjerovao je da može “Porodicu” voditi na svoj način, sasvim drugačije od prethodnika. Presudila je logika radnog mjesta. Priroda “preduzeća” koje vodi. Neke stvari možete promijeniti samo ako ih razorite do neprepoznavanja. I nikako drugačije.

Ali, ako Mikele Korleone nije imao snage za to, vjerujete li zaista da Lukšić to može?

Vezani članci:

• Grad i knjiga su fenomeni civilizacije
• Kišovi elementi destrukcije
• O Danilu Kišu u knjižari Karver
• Crnogorska književnost van granica: Evropski relevantni pisci
• Izazovi budućnosti: Crna Gora nema političku elitu nego oligarhiju

Tagovi:

Balša Brković