U Holivudu sigurno vole da se hvale kako su u posljednje vrijeme popravili rasnu i rodnu reprezentaciju, nakon kampanje #OscarsSoWhite afroamerički glumci i reditelji su dobili više prostora, a nedavno su američki mediji hvalili činjenicu da će naredne godine biti više nego ikada ranije žena među rediteljima blokbastera. Sve to međutim ne utiče mnogo na američke urođenike, koji su uglavnom ostali nevidljivi.
Tako tvrdi Mišel Raheja, vanredna profesorka na Katedri za engleski jezik Univerziteta Kalifornija u Riversajdu na predmetima vezanim za književnost američkih Indijanaca, teorijama smrti i nasilja i rane američke književnosti. Ona je u “Američkom uglu” u KIC-u “Budo Tomović” pričala o svojoj studiji “Reservation Reelism: Redfacing, Visual Sovereignty, and Native Americans in Film”, koja analizira glumce, režisere i filmsku publiku indijanskog porijekla od nijemog filma do današnjice.
Osim nje, prisutnima se obratio i Timoti Petit, vanredni profesor i direktor programa na postdiplomskim studijama književnosti na Univerzitetu Centralne Oklahome, čija oblast specijalizacije je urođenička i savremena američka književnost.
Nakon predavanja, brojni oduševljeni podgorički srednjoškolci i studenti su prišli da popričaju sa Rahejom i Petitom, neki su se i fotografisali sa njima, da bi profesorka onda odvojila vrijeme za razgovor za “Play” o položaju američkih urođenika u američkoj filmskoj industriji nekad i sad.
Kako je nastala studija?
Kad sam bila mlađa, moja majka, koja je američka Indijanka, bi gledala vesterne i ti filmovi su joj se sviđali. Nisam mogla nikad da razumijem zašto. Ja odbijam da ih gledam. I kad sam je pitala zašto gleda te filmove koji su tako negativni prema nama, ona bi mi odgovorila da ne postoji ništa što nas drugačije prikazuje, s obzirom da nas nema nigdje, makar imamo te filmove. To me je natjeralo da razmišljam o tome kako ti filmovi prikazuju negativne stereotipe, a u isto vrijeme su interesantni, jer u njima imamo prve indijanske glumce, reditelje i publiku. Počela sam da razmišljam o tome što Indijanci rade ako nisu žrtve, a bave se veoma teškim poslom u vrlo izazovnom istorijskom kontekstu u kojem su živjeli.
Kakav je bio osjećaj gledati te filmove dok si odrastala?
Nikad ih ne gledam, odbijam. Gledala sam druge kako ih gledaju, ali nikad me nisu interesovali svakako, jer su uvijek prikazivali gomilu ljudi koji jašu konje. Ali kad sam počela pažljivije da ih gledam počela sam da primjećujem neke detalje, neke stvari koje su radili Indijanci, a koje su bile interesantne. Drugi istoričari su pričali o tome kako bi oni padali sa svojih konja, pa bi se vraćali nazad ili bi radili stvari unazad kako bi na neki način bili subverzivni. Ti si vjerovatno pogledao više tih filmova nego ja. (smijeh)
Koliko su se stvari popravile do danas i kad su počele da se mijenjaju?
Interesantno je doba nijemog filma, prije 30-ih, jer je tad bilo mnogo više Indijanaca među glumcima i rediteljima koji su u svojim ostvarenjima prikazivali tad aktuelna dešavanja, recimo Indijance u školama. Čudno je, mada bi vjerovatno svako pomislio da je doba nijemog filma zaostalo, bilo je prilično progresivno kad je u pitanju reprezentacija domorodačkog stanovništva. A onda imamo holivudske klasike, vesterne koji su skroz negativni, gdje su unajmljivani uglavnom bijelci, a onda su se stvari promijenile negdje od 70-ih. Počelo je sa indijanskim dokumentarcima, pa do danas. Mada i danas ako gledate američke serije i filmove, i dalje vidimo tu pustoš, ali makar više indijanskih glumaca i reditelja radi interesantne stvari.
Koji je bio najbitniji momenat koji je pokrenuo stvari i natjerao ljude da pričaju o tome?
Mislim da je prvi bitan korak bio film “Smoke Signals” Šermana Aleksija iz 1998.
Ima li pozitivnih primjera u današnjim filmovima i serijama?
Ne u mejnstrim filmovima. “Smoke Signals” i neki slični filmovi su prikazivani u najvećim bioskopima, svi su mogli da ih gledaju, ali to su nezavisna ostvarenja. Tajka Vajtiti je recimo maorskog porijekla sa Novog Zelanda, ali njegovi filmovi se ne bave Maorima. Teško mi je da se sjetim nekog naslova o domorocima koji je imao mejnstrim distribuciju. Možda se pojavljuje neki lik u filmovima tu i tamo, ali ništa toliko bitno. Vidjećete indijanske glumce u serijama kao što je “Breaking Bad” ili “Fargo”, ali su to i dalje marginalni likovi puni stereotipa. Mada u “Breaking Bad” indijanski glumac ne glumi indijanca, već jednog od narko bosova.
Postoje li neki značajni ljudi ili pokreti koji skreću pažnju na taj problem?
Definitivno ekipa koja se okupila na protestima u Stendig Roku protiv izgradnje naftovoda, oni su bili prilično radikalni i okupili su ljude koji nemaju pristup Holivudu, koji žive u rezervatima i rade bitne stvari. To je dosta pomoglo, jer su mediji to opsežno ispratili, bilo je američkih Indijanaca koji su dronovima snimali sve... Mislim da je to dosta promijenilo stvari, dolazili su ljudi sa svih strana svijeta koji su bili zainteresovani za environmentalističku borbu. Možda je bilo i Crnogoraca tamo. Mislim da se tad prvi put u istoriji desilo da su se američki Indijanci našli u vijestima koje su obišle svijet, a da su prikazani kao ljudi koji nisu nasilni, koji se brane.
Koji su najprisutniji stereotipi u mejnstrim filmovima kad je u pitanju domorodačko stanovništvo i da li su se mijenjali tokom vremena?
Mislim da je glavni stereotip to što više nema Indijanaca. U školama se o njima priča u prošlom vremenu i oni kad se pojave u filmovima to su ljudi koji su ostali u prošlosti. Dakle, nevidljivost, a drugi stereotip je da su domoroci duhovni ljudi, da imaju tu duboku vezu sa prirodom. To negdje jeste istina, ali je isto nevjerovatan stereotip koji dehumanizuje ljude.
Ni jedna ni druga stvar mislim da se nisu bitno promijenile, mada su se desile neke manje promjene nakon protesta kod Stending Roka. Mislim da je ta vijest iznenadila mnoge ljude, kad su vidjeli da još ima toliko živih Indijanaca.
Zašto se sistem u Americi odnosi prema Indijancima kao nečemu iz prošlosti?
Mislim da SAD jedino na taj način mogu da postoje, to je ono što su Patrik Vulf i Iv Taker nazvali “eliminacija i zamjena”. Dakle, eliminišete Indijance fizički, ali i kroz jezik i zamijenite ih Amerikom. Tako da nema više Indijanaca, svi smo Amerikanci. To je neprekidna praksa u SAD.
Prije par godina je postojala kampanja #OscarsSoWhite, da li kod takvih kampanja i ostalo nebjelačko stanovništvo ima benefite? Postoji li saradnja među nebjelačkim rasama?
Ja ne sarađujem sa Holivudom, ali znam indijanske glumce koji su bliski sa afroameričkim ili glumcima azijskog porijekla. Oni svi sarađuju na raznim projektima.
Mislim da je #OscarsSoWhite bio uspješan u nekim segmentima, povećao je vidljivost problema, ali mislim da mora da ide dalje od toga, do korijena problema u sistemu. Još jedan problem tu je što su Indijanci ostali nevidljivi.
Mislim da u SAD ljudi misle da postoje bijelci i crnci i to je to.
I to jeste istina na neki način, naravno da niko ne želi da se takmiči sa onim što su Afroamerikanci preživjeli, to je užasno, ali kad je u pitanju rasna reprezentacija imate bijelce i crnce i to je to.
Marlon Brando je svojevremeno odbio Oskara zbog statusa američkih urođenika. Ima li još primjera holivudskih zvijezda koje su digle glas na račun toga?
Moraću se vratiti na Stending Rok, mnogi bijeli glumci su podržali proteste, takođe i afroamerički glumci, profesori, političari, oni azijskog ili latino porijekla... Van toga teško je sjetiti se. Obama je pomenuo američke urođenike kad je pobijedio na izborima.
Sadašnji predsjednik naravno nije, niti će. (smijeh) Ali Obama nije bio sjajan, bilo je tu dosta pozitivne priče, ali on nije čak znao ni što je Stending Rok.
Bonus video:
