Pozorišna predstava treba pred publiku da iznese onaj sadržaj i problem za koje je odgovorna ta, a ne neka druga publika negdje drugdje, a treba i da ukaže na krivicu i/ili odgovornost takozvane društvene elite tog podneblja, kaže u razgovoru za “Vijesti” ugledni pozorišni reditelj, pisac i kolumnista Zlatko Paković.
Da se on upravo time vodi pokazuje cjelokupan njegov dosadašnji opus, zbog čega je nerijetko dobijao prijetnje i komentare negodovanja sa najvećih zvaničnih adresa, a prošle godine u Crnoj Gori njegova predstava je spriječena. Otvorena su pitanja da li se cenzura desila, da li je direktno ugrožena sloboda izražavanja i stvaralaštva, da li se umjetnička djela i danas naručuju, plaćaju i zabranjuju...
Angažovan da kao autor, dakle reditelj i scenarista, postavi pozorišnu predstavu “Pjer Paolo Pazolini režira Strašni sud”, nekoliko proba prije najavljene premijere, producent Sekretarijat za kulturu i sport Glavnog grada Podgorica, otkazao je podršku i automatski obustavio rad na predstavi, oduzimajući prostor za probe, izvedbu premijere, ali i smještaj Pakoviću. O svemu tome “Vijesti” su blagovremeno izvještavale, a reditelj obavještavao o aktuelnostima putem svog Fejsbuk profila. I kako je najavio u jednom od obraćanja, tako je i dokazao da je “demonstracija slobode moguća čak i u Podgorici”.
Bilo je nemoguće naći slobodnu scenu, pa je predstava izvedena pred oko 40 ljudi u malom prostoru Dramskog studija “Prazni prostor” predvodnika crnogorske nezavisne produkcije. Takođe, realizovan je direktan prenos preko YouTube kanala, ali i portala “Vijesti”, pa je generalnu probu onlajn pratilo više hiljada gledalaca na 5.300 uređaja, i to ne samo u državi, već i daleko izvan granica Crne Gore. Organizaciju je na sebe preuzeo “Korifej teatar” iz Kolašina koji vodi reditelj Zoran Rakočević. Čitava ta situacija velikim dijelom obilježila je dešavanja u oblasti kulture i umjetnosti u Crnoj Gori i pokazala aktuelno stanje i njihov položaj u društvu.
I dok ga je Podgorica umalo uspješno protjerala, pozivi sa brojnih evropskih adresa stižu za Pakovića. Prije neki dan je u Zenici premijerno izvedena i njegova nova predstava “Grobnica za Borisa Davidoviča, kako je danas zidamo”, prema motivima antistaljinističke proze Danila Kiša u Bosanskom narodnom pozorištu, a počinje sa radom na komadu “Katalin Ladik doživljava nervni slom, daje otkaz na mjesto službenice u banci i postaje konceptualna umjetnica” u pozorištu “Deže Kostolanji” iz Subotice.
O događajima u Podgorici, situaciji u Crnoj Gori, zadatku i značaju teatra, odgovornosti koju pozorište ima u svim sferama, pa i u spektaklu klimatskih promjena, Paković govori za “Vijesti” i najavljuje nova igranja spornog komada.
Jedna od stvari koja je obilježila kulturno-umjetničku scenu u Crnoj Gori, možda i Vaš rad tokom 2022. godine, jeste predstava “Pjer Paolo Pazolini režira Strašni sud” koja je, usljed otkazivanja podrške Sekretarijata za kulturu Glavnog grada premijerno izvedena onlajn. Nakon svega, kako kompletan proces doživljavate sada i, po Vašem mišljenju, da li se cenzura desila?
Nazovimo stvar njenim zvaničnim imenom: tu predstavu je naprasno otkazao producent desetak dana prije zakazane premijere. I to tako što je usred probe, po kuriru, poslao autoru i reditelju predstave ovjeren dokument o momentanom prekidu saradnje, obustavi rada, gubitku prava na korištenje prostora za probe, kao i hitnom njegovom iseljenju iz iznajmljenog stana. Riječ je o jedinstvenom primjeru pečatom institucije za kulturu ovjerene zabrane jedne pozorišne predstave u 21. vijeku u Evropi. Eto, to je lična karta glavnog grada Crne Gore u pozno ljeto 2022. godine.
Kakva je bila saradnja sa glumcima i ostatkom ekipe? Djeluje da je u nekim situacijama postala hrabrost istrajati u pozorišnoj kreaciji, o čemu to govori i da li je to suprotnost nizu garantovanih prava i sloboda koja se (navodno) poštuju u demokratskim društvima?
Saradnja s glumcima koji su sa mnom ostali sve vrijeme u borbi protiv nasilja jedne obijesne gradske, a palanačke vlasti, koja se sa svakim oblikom kritike ophodi varvarski bezobzirno, bila je veličanstvena. Tih petoro pametnih i talentovanih, hrabrih mladih ljudi svjesno je rizikovalo svoje angažmane, a vjerovatno i karijere, u svim institucijama koje su pod šapama DPS-a ili SPC-a. Imena tih krasnih ljudi izgovaram ovdje s najdubljom poštom: Anđelija Rondović, Ilija Gajević, Slaviša Grubiša, Pavle Prelević, Danica Rajković. Zajedno sa mnom oni su digli svoj dramski glas protiv strašnog stanja u kojem su čuvari zakona najveći prestupnici, a čuvari morala najgore ništarije. Raskrinkali smo dva noseća stuba crnogorske razdešenosti i razgradnje, raspolućenosti i mržnje, koja tjera strah u kosti: crnogorskog i srpskog narcizma i nacizma...
Da li po Vašem mišljenju teatar u Crnoj Gori podilazi bilo kome kada su u pitanju teme i izrazi koji se koriste da bi djelo bilo prihvaćeno, podržano i imalo publiku?
Najuticajniji, najrazglašeniji crnogorski pozorišni umjetnici upravo su razmazili vlast i svojom servilnošću joj dali pravo da se sadistički odnosi prema njihovom djelu. Ta pozorišna elita, pučina je jedna grdna, a umjetnička djela su joj primjeri mazohizma i kukavičluka. Taj, zauzvrat tetošeni, pozorišni crème de la crème Crne Gore, uz vlast DPS-a ili SPC-a vezan je pupčanom vrpcom i tako se i ponaša, kao nedonošče. U Crnoj Gori se na prste mogu pobrojati odgovorni pozorišni umjetnici, baš kao i u Srbiji.
Šta stav vlasti i političkih struktura u situaciji “Pjer Paolo Pazolini režira Strašni sud” govori o društvu i državi?
Društvo i država uzurpirani su i podijeljeni, a od te stupidne, iracionalne i razdiruće podjele i trvenja, obje mafijaški organizovane strukture, DPS i SPC, cijede profit poput meda za sebe. Elite tih sukobljenih strana, perverzno, posluju međusobno izvanredno. Dok zavađaju glasačko tijelo i jedni drugima pred svijetom pljuju u lice, ruka im ruku mije a na konta liježu dukati.
Ima li naznaka da se predstava “P.P.Pazolini režira Strašni sud” uskoro ponovo negdje izvede, onlajn ili uživo, u Crnoj Gori ili vani?
Od proljeća igraćemo tu predstavu redovno u prostorima na kojima se do sada nijesu izvodile pozorišne predstave.
Iz Podgorice ste umalo protjerani, a s druge strane u Roterdamu režirate predstavu “What’s Erasmus to Us, or We to Erasmus?” (Šta je Erazmo (Roterdamski) nama i šta smo mi Erazmu) čija će premijera biti 27. marta, a na najvećem svjetskom festivalu za umjetnost zajednice, Community arts, (ICAF) održaćete dva predavanja. Pozvani ste i da u Briselu održite masterklas studentima. O čemu ste razgovarali sa studentima i da li ih je nešto posebno zanimalo?
Prije svega, govorio sam im o tome da je pozorišna umjetnost u svojoj biti politična. Naime, estetika pozorišta podrazumijeva inherentno i socijalni efekat. Teatar je po pozivu kritična, kritička umjetnost. U tom smislu, govorio sam belgijskim studentima o tome da pozorišna predstava treba da pred publiku iznosi onaj sadržaj, onaj problem za koji je ta publika (a ne neka druga i drugdje) odgovorna. Preciznije, pozorište pred publiku treba da iznosi onaj sadržaj za koji je, ili pred kojim je, elita njegovog društva kriva. Da bih to ilustrovao, analizirao sam i dvije čuvene belgijske predstave, predstave dvojice uvaženih belgijskih pozorišnih stvaralaca, Jana Fabra i Vima Vandekejbusa, pokazujući na koji su način oni tu naprosto izbjegli da postave ključna pitanja o odgovornosti vlastitog društva, iako ih je tema vlastitih predstava vodila upravo tamo.
Vaš rediteljski rukopis prepoznatljiv je po tome što bez autocenzure postavljate teme od društvene važnosti, one koje se mogu okarakterisati i kao “suočavanje s prošlošću”. Koliko je to važno i zbog čega, osjećate li to kao svoju odgovornost, s obzirom na to da kao reditelj imate određeni javni uticaj i veći domen širenja riječi, misli, stavova?
Ja se prije svega suočavam s budućnošću; sve vrijeme sa spriječenom budućnošću, ometenom, dakle retardiranom našom budućnošću. Da bi budućnost izbila na horizont, ona se mora provocirati sredstvima suprotnim od onih koji su nas doveli u ovaj istorijski ćorsokak, u ovu vremensku mrtvaju. Već gotovo pola vijeka vrtimo se u krugu istih ideologema i kumira: nacionalizam, vjerski fanatizam, profitni odnos, interes kao interesovanje, efikasnost kao postignuće itd. Sad se takav ustroj i taj zahtjev prenio i na organizaciju umjetničkog djela, naime, na poetiku, pa i pjesnici žude za efikasnošću pjesme i njenom profitabilnošću, a o pozorišnim djelatnicima u tome da i ne trošim riječi.
U Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici održana je premijera predstave “Grobnica za Borisa Davidoviča, kako je danas zidamo”, prema, kako kažete, “motivima antistaljinističke proze Danila Kiša”. Govoreći o tome kazali ste da je to oda čovjekovoj pobuni i hrabrosti da se suprotstavi državnom i ideološkom teroru čije je oličenje nekad bio staljinizam. Danas je neoliberalni kapitalizam globalna ideologija. Koliko se toga promijenilo u međuvremenu na globalnom nivou i ponavljaju li se (pogrešne) matrice iz prethodnih vjekova, a koje su dovodile do određenih razaranja, ratnih, ekonomskih, mentalnih...?
Cijelo zdanje priznanja Borisa Davidoviča počiva na laži iscijeđenoj iz njega najgorom torturom, najprije nad tijelom, potom torturom nad savješću. Njegov isljednik Fedjukin zna isto toliko dobro koliko i sam Boris Davidovič, da je sve to, cijeli taj tekst priznanja koji Boris Davidovič mora da nauči napamet, najobičnija fikcija. Fedjukin je tu fikcionalnu prozu samooptužbe Borisa Davidoviča sročio - kako nam svjedoči Danilo Kiš - na nekih deset gusto kucanih stranica tokom dugih noćnih sati.
Uložio je ogroman pripovjedački napor da na osnovu fiktivnih uslovnosti izvuče logične, realistične, dokumentarističke zaključke koji će očuvati strogost i dosljednost revolucionarne pravde i pozicije onih koji tu pravdu dijele. Dakle, pozicije onih koji tu i takvu pravdu dijele. Ne postoje, naime, funkcioneri u službi pravde, nego pravda postoji u službi funkcionera. Tu nalazim sličnost onog vremena iz tridesetih godina prošlog vijeka s našim vremenom, poslije devedeset godina.
Ali, uprkos tome, vidim i jednu razliku, ogromnu razliku, na koju se danas sistematično zaboravlja. S gorčinom, sa užasom, moram reći nešto jeretički, potpuno jeretički i vrlo opasno, svjestan dakle te opasnosti. Hoću da kažem da mogu jasno da zamislim kako se taj isljednik Fedjukin, staljinista, pojavljuje pred nama u našem pozorištu, u našem vremenu da ga, to naše vrijeme, upravo on pozove na ispit savjesti. Fedjukin bi nam - to je zastrašujuće - mirne duše mogao reći: dokle ćete ovako besramno lagati pred publikom? Dokle? Vama laž o komunizmu služi za opravdanje svih zločina koje svakodnevno činite u svom antikomunističkom, fašističkom, nacističkom, vjerskom, kapitalističkom maniru.
Grijesi staljinizma, monstruozni procesi, lažna svjedočenja, lažne samokritike, crna knjiga komunizma… toga su vam usta puna, a pri tom zaboravljate da kad o tome govorite, govorite o dalekoj prošlosti, ne o sopstvenoj sadašnjosti! No, kažete li ikad svojoj dragoj publici, svojoj pitomoj javnosti, koliko je miliona radnika živjelo tada životom dostojanstvenim, kakav vaša današnja robovska radna snaga ne može ni da zamisli? To danas niko više ne umije ni da sanja!
Pripovijedate li ikad o tome, vi, šeherezade kapitalizma?! Uostalom, koliko radnika i radnica imate ovdje u publici? Koliko? Da ih prebrojimo, ovdje i sada? Ni jednog jedinog. A znate li koliko je bilo radnika u publici u pozorištima iz tih mračnih vremena o kojima ovdje lažete? Znate li koliko ih je bilo učlanjeno u biblioteke i pohađalo koncerte klasične muzike? Da li se danas neka curica iz crnogorske/bosanske/srpske vaše zabiti može školovati za doktoricu istorije umjetnosti ili dogurati do profesure na najuglednijim fakultetima, kao što je to bilo moguće u vremenima najmračnijeg staljinističkog terora?
Vi ste ovdje grupica privilegovanih koja, eto, još koji dan, može sebi da priušti kartu za pozorišnu predstavu! Šta umišljate? Imate tolike identitete, a nijednu ideju pred nosom. Koliko eura imate u džepu pred prekarnom budućnošću svoje djece? Zašto ne iznesete jasno i glasno pred publiku golu činjenicu da živi u dobu u kojem djeca, u najboljem slučaju, mogu reprodukovati društveni status svojih roditelja, klasni status porodica iz kojih potiču? To je ta vaša vajna sloboda; to su ta vaša famozna ljudska prava! Bez ikakve mogućnosti socijalne dinamike. Osim, naravno, ukoliko vam se djeca na vrijeme ne regrutuju u političare ili kriminalce, što je kod vas zapravo jedno te isto.
O odgovornosti pozorišta u spektaklu klimatskih promjena
U jednom od najvažnijih pozorišnih časopisa u svijetu, najvažnijem američkom teatrološkom časopisu, The Drama Review (TDR), upravo Vam je objavljen esej “On Theater’s Responsibility in the Spectacle of Climate Change” (O odgovornosti pozorišta u spektaklu klimatskih promjena). Da li biste čitaocima ukratko otkrili o čemu ste pisali?
Jedan od načina da se stvari zabašure jeste da im se namjerno nadjene pogrešno ime. Ta semantička prevara uvijek prikriva neku veliku prevaru u realitetu. Tako je i s pojmom “klimatska promjena”. On je uvriježen u posljednjih dvadesetak godina, koristi ga i NASA i najviše tijelo Ujedinjenih nacija za dati problem, The Intergovernmental Panel on Climate Change (IPCC). Naime, taj termin je u nauku uveo još Milutin Milanković, on se odnosi na prirodni proces dugog trajanja, koje se mjeri hiljadama godina. A sad je odjednom uveden umjesto termina “globalno zagrijavanje”, kako bi se prikrio uzrok tim drastičnim promjenama u prirodi, koji nije prirodni.
Naime, koristiti jedan termin koji opisuje prirodni proces (dugog trajanja) za problem koji nastaje ne kao prirodni proces, nego kao neizbježna reakcija prirode na protivprirodne akcije, i to u kratkom, vrlo kratkom vremenskom periodu, znači obezbijediti pozicije onima koji uzrokuju tu prekomjernu, iracionalnu a ekstremno profitabilnu eksploataciju prirode koja vodi gotovo neizbježnoj ekološkoj katastrofi bez presedana. Opisao sam nekoliko ključnih slučajeva koji pokazuju kako najskuplje i najzvučnije pozorišne predstave idu niz dlaku pomenutom semantičkom hohštapleraju (koji prikriva realni, politički i ekonomski hohštapleraj) i kako spektakularizuju temu ekološke katastrofe, baveći se posljedicama uništenja svijeta, ali ne i njegovim profitabilnim uzrokom.
Katalin Ladik doživljava nervni slom i postaje konceptualna umjetnica
Reditelj Andraš Urban, upravnik pozorišta “Deže Kostolanji” iz Subotice, najavljuje da ćete pred kraj sezone treći put režirati u tom teatru, a predstava će biti posvećena liku i djelu velike jugoslovenske i mađarske umjetnice performansa i pjesnikinje Katalin Ladik. Možete li reći nešto i o tom djelu u nastajanju?
Kuriozitet je, dakako, da će u toj predstavi kao performerka sudjelovati i sama Katalin Ladik. Sadržaj te buduće predstave, pod naslovom “Katalin Ladik doživljava nervni slom, daje otkaz na mjesto službenice u banci i postaje konceptualna umjetnica”, ukratko, daću u obliku pitanja, jer će to ta predstava i biti, predstava-pitanje: Koji je to trenutak - je li to trenutak? - kad čovjek shvati da je postao umjetnik? Je li to pitanje odluke - biti, živjeti, djelati kao umjetnik? U osnovi umjetničkog djela jeste odluka.
U osnovi umjetničkog djelovanja u svijetu jeste odluka; odluka kojom se uspostavlja izvjesna razlika - razlika umjetničkog djelovanja u društvu, prirodi i kosmosu, u odnosu na svaki drugi vid djelovanja. Da li umjetničko djelo nužno podrazumijeva autora koji ima umjetničku egzistenciju? Šta je uopšte umjetnička egzistencija? Jedna umjetnička egzistencija, da li je ona jedna osobena, neponovljiva autentičnost? Da li odluka, svjesna, da se izabere umjetnost kao način komunikacije podrazumijeva i žrtvovanje uobičajene udobnosti građanskog postojanja? Da li ta odluka podrazumijeva nužno i otpor? Da li je bit te odluke nekonformistička?
Ovo su ključna pitanja koja postavljam sebi prema modelu života i rada Katalin Ladik, i, prije svega, prema njenoj jasnoj odluci da prekine s građanskim postojanjem i otisne se u avanturu autentične umjetničke egzistencije. Svojom odlukom da postane konceptualna umjetnica, Katalin Ladik je provocirala sve dominantne kontekste tog doba: patrijarhalnost, estetički konzervativizam, ideološku rigidnost.
Bonus video:
