Čak i onda kada postoji formalna ravnopravnost, žene na ključnim pozicijama u kulturi često nijesu slobodne da djeluju po sopstvenom nahođenju, ocjenjuje u razgovoru za “Vijesti” konsultantkinja UNDP-a za rodnu ravnopravnost i stručnjakinja u kulturi Milica Nikolić.
To je pokazalo istraživanje autorke Maje Bogojević rađeno za potrebe “Studije o rodnim aspektima sadržaja u kulturi Crne Gore” koju je podržao UNDP, a koje pokazuje i da 81 odsto žena smatra da su nedovoljno zastupljene u kulturi i da je potrebna veća međusobna solidarnost.
“Osobe na čelnim pozicijama u oblasti kulture moraju imati integritet u vršenju funkcije, a kada govorimo o ženama koje obnašaju važne pozicije u kulturi, moram naglasiti podatak pomenutog istraživanja koji ukazuje da 69 odsto profesionalki smatra da kulturu ‘posjeduju’ muškarci. Dakle, dvije trećine žena smatra da je u kulturi dominantan muški rod, dok paralelno sa njihovim stavovima u društvu egzistira stereotip da je kultura ‘ženska oblast’. U istraživanju se naglašava da od 12 institucija kulture, na čelu institucija je bilo 6 žena, što bi ukazalo da je raspodjela ravnopravna. No, to ukazuje na situaciju da čak i onda kada postoji formalna ravnopravnost, žena na ključnim pozicijama u kulturi često nijesu slobodne da djeluju po sopstvenom nahođenju”, kaže Nikolić.
Žene u ustanovama kulture
Podaci koje je “Vijestima” početkom marta dostavila ministarka kulture i medija Tamara Vujović pokazuju da sedam od 17 ustanova kulture u Crnoj Gori vode žene, i to: Nacionalnu biblioteku “Đurđe Crnojević”, Filmski centar, Pomorski i Prirodnjački muzej, umjetničke direktorice u Crnogorskom narodnom i Kraljevskom pozorištu Zetski dom, kao i poslovna direktorica u Muzičkom centru (MCCG).
Vujović je kazala da žene čine veliki dio zaposlenih u crnogorskim institucijama kulture, kao i da je značajan broj njih na rukovodećim pozicijama. Ona je tek četvrta žena koja rukovodi Ministarstvom kulture i medija (MKM) za 44 crnogorske vlade. Pored nje, sekretarke MKM i šefice kabineta, na čelu dva od četiri direktorata su žene, a jedno mjesto je upražnjeno, navela je Vujović...
Ipak, to što su žene rukovodile resorom kulture tokom posljednje tri crnogorske vlade, Nikolić, koja je ranije bila angažovana u Ministarstvu, smatra da ne igra bitnu ulogu u poboljšanju rodne ravnopravnosti žena u kulturno-političkim procesima.
“Njihova imenovanja sagledavam u svjetlu procesa koji se odnose uopšte na poziciju kulture prilikom tzv. ‘podjele funkcija’, ali i na pomenuti stereotip da ‘kultura pristaje ženama’. Ministarstvom kulture jesu upravljale i žene i muškarci, ali rezultati u pogledu rodne ravnopravnosti nijesu značajno odskakali u zavisnosti od rodnog identiteta odgovorne osobe. Iz tog razloga, izuzetno je važno prepoznati svaki iskorak u tom pravcu i nagraditi spremnost da se pitanje rodne ravnopravnosti visoko pozicinira u politkama Ministarstva, institucija kulture, kreirajući široko partnerstvo sa civilnim društvom, međunarodnim organizacijama i lokalnim upravama, jer su lokalne institucije kulture snažni pokretači društvene promjene”, naglašava Nikolić.
Kada je u pitanju zvaničan odnos muškaraca i žena na rukovodećim pozicijama u institucijama kulture u lokalnim upravama, on je uglavnom ravnopravan, pokazuju podaci do kojih su došle “Vijesti”. Od 48 javnih ustanova kulture koje djeluju pri crnogorskim opštinama, njih 23 vode muškarci, a 25 vode žene. Prema informacijama “Vijesti”, ukupno je 17 centara za kulturu koje vodi 11 muškaraca i šest žena.
U nekim ustanovama odnos je u korist žena. Na primjer, od 12 galerija, muzeja i muzeja i galerija, tri vode muškarci, a devet žene, od sedam narodnih biblioteka na čelu dvije su muškarci, a na pet žene (postoji još par biblioteka i muzeja koji djeluju u sklopu centara za kulturu), dok je odnos izjednačen kada su u pitanju gradski kulturni centri, kulturno-informativni centri i nikšićko “Zahumlje”, tri - tri.
Pored navedenih, u crnogorskim opštinama djeluju i druge javne ustanove kulture: Grad teatar Budva, “Ratkovićeve večeri poezije” Bijelo Polje, Umjetnička kolonija Danilovgrad, JUK Herceg Fest, Nikšićko i Gradsko pozorište Podgorica, a njih vode dvije žene i pet muškaraca (dva su pozorišna direktora - poslovni i umjetnički).
Nikolić naglašava da činjenica da je neka žena izabrana za određenu poziciju u kulturi, ne znači nužno da je rodno osviješćena i da će njeno djelovanje pomoći smanjenju neravnopravnosti.
Poslovna direktorka MCCG Isidora Damjanović kaže da sektor kulture ne posmatra kroz odnos polova.
“Kao što svaki muškarac prirodno nema kapacitet da bude na vodećoj poziciji, tako nisu ni sve žene nadarene da rukovode i nose se s različitim izazovima. Ne bih nikad posmatrala menadžment u kontekstu polova. Sigurna sam da ako neko ne posjeduje istrajnost, hrabrost da ulazi i u rizik, kreativnost, pregovaračke vještine, principijelnost, radnu etiku, bilo žena ili muškarac, njoj/njemu rukovodeća funkcija postaje teret. Nevolje počinju kad ambicija i apetiti zanemaruju lične kapacitete, pa tako imamo osobe iza čijeg rukovođenja je ostala pustoš, a da nikad nisu snosile ličnu odgovornost”, ističe Damjanović.
Politika, kultura i žene
Nikolić naglašava da “prisustvo žena na mjestima odlučivanja u kulturi jeste važan preduslov emancipacije i dostizanja rodne ravnopravnosti, ali ne i jedini”.
“Važnije od pitanja da li ih je dovoljno (a nije), jeste na koji način koriste svoje pozicije. Da li su samostalne ili instrumenti partija? Da li su rodno osviješćene? Da li rade na podršci i osnaživanju drugih žena? Važnija bi nam bila jedna takva žena na poziciji u kulturi nego zadovoljena kvota ravnopravnosti, koja krije suštinski prisutne rodne sterotipe”, kaže Nikolić.
Ona podsjeća na činjenicu da se za pozicije u kulturi kandidati/kinje ne biraju na osnovu javnih konkursa, već imenovanjem, što, smatra Nikolić, “poziciju žena dodatno ugrožava budući da znamo da i u partijskim okvirima muškarci imaju primat”.
“Činjenica da je oblast kulture sama po sebi marginalna u priroritetima političkih partija pri ‘podjeli resora’, kulturu svrstava u one oblasti koje su uvijek u riziku da prilikom političkih dogovora ‘nestanu’ i budu pridružene nekom drugom resoru. Takva pozicija dodatno marginalizuje ulogu kulture, a što se oslikava na percepcije građana/ki, što sve lančano negativno utiče na cjelokupno društvo. A onda, kada se u to uvede rodna perspektiva, postaje jasno da tako oslabljena pozicija kulture odgovara patrijarhalnim stereotipima koji upućuju da je to ‘prigodna oblast za ženu’”, konstatuje stručnjakinja u kulturi.
Damjanović smatra da ključnu ulogu igra Ministarstvo.
“Stvarno učešće žena u kreiranju kulturnih politika je imanetno sistemskoj zastupljenosti žena u van/institucionalnoj infrastrukturi kulturnih činilaca. Kultura se danas percipira ne samo kroz konkretno konzumiranje nečeg što važi za proizvod, već i različite stilove komunikacije i svakodnevnog pristupa realnom. Svako daje svoj doprinos u skladu sa pozicijom sa koje djeluje, sa zacrtanim ciljevima i ostvarenim rezultatima. Naravno da je ključna uloga na Ministarstvu kulture, koje generiše ostale činioce na sprovođenju agende razvoja”, ističe ona.
Nikolić ocjenjuje da učešće žena u kreiranju kulturnih politika nije na zavidnom nivou, referišući na Nacionalni program razvoja kulture kao ključnu strategiju u ovoj oblasti.
“Iz razloga što je proces osmišljen kao sistem konsultacija kojima se iskazuju stavovi o trenutnom stanju, potrebama, prioritetima u oblasti kulture. Taj proces je kao takav lišen rodne perspektive, jer obično podrazumijeva konsultacije sa institucijama, civilnim sektorom ili pojedincima koji su prepoznati u određenim djelatnostima, a u kojem se ne prepoznaje rodna perspektiva. Čini se da se do sada nije pojavila nijedna organizacija ili inicijativa koja bi poziciju žena u kulturi stavila kao prioritet svog djelovanja, iako jeste bilo pokušaja da se takve mreže uspostave i konkretizuju, ali nijesu potrajale”, kaže ona.
Ženski doprinos i učešće
Da je učešće žena u kulturi, bilo kao umjetnica, menadžerki ili rukovoditeljki, ključno za razvoj bogate, raznolike i inkluzivne kulturne scene, istakla je ministarka Vujović u odgovoru “Vijestima” na ovu temu.
Nikolić je saglasna da su mogućnosti pozitivnog uticaja žena na sektor kulture, procese upravljanja i donošenja odluka, kao i sve druge, višestruke.
“Uloga žena u kulturi je tu nemjerljiva jer kultura je ta fluidna oblast prepuna mogućnosti koja može da dopre do svakog pojedinačno i, ako ništa, makar ih zamisliti nad tradicionalnim obrascima koje reprodukujemo do iznemoglosti, a oni samo daju jedan rezultat: svepristuno i narastajuće nasilje nad ženama”, smatra ona.
Sa druge strane, Damjanović tvrdi da “ne postoji ženski, niti muški doprinos razvoju sektora kulture”.
“Ili znate ili ne, kako se razvija određena oblast u sektoru kulture. Ključni kapital u razvoju kulture i kulturne ekonomije, nije novac, već inovacija, odnosno ideja i kreativnost. Ona individua koja ima ideju i viziju da realizuje kulturni sadržaj kao društvenu vrijednost, svakako da sazlužuje i pažnju javnosti i sistemsku podršku”, poručuje direktorka MCCG.
Ministarka je kazala da nastavak borbe za ravnopravnost, priznavanje doprinosa žena kulturi, te promocija i podrška njihovim radovima i karijerama, ostaju imperativi za izgradnju pravednijeg i otvorenijeg društvenog i kulturnog prostora.
Etikete, ali i borba
Sve tri sagovornice “Vijesti” saglasne su u tome da su žene u političkim, kulturno-umjetničkim, upravljačkim i drugim javnim poslovima izloženije i podložnije različitim pritiscima, osudi, kritici, u odnosu na muške kolege.
“Jesu, i to umnogome. Od žena u politici, pa i ovih političarki na čelu Ministarstva kulture i drugim pozicijama, očekuje se da ne podrivaju patrijarhalne obrasce, ali čim se to desi, javnost je sklona da ih vrlo lako degradira na ljudskom nivou”, naglašava Nikolić i navodi primjere, među kojima su i raniji uvredljivi karikaturalni prikazi dviju ministarki kulture.
“Dok svakodnevno svjedočimo svakojakim ispadima njihovih muških kolega, koji nerijetko bivaju dočekani sa simpatijama, žene u politici prolaze golgotu. Nećete naći analize ili komentare o bilo kojem muškarcu u politici o tome kako se obukao, kakva mu je frizura, kako izgleda, ali ćete zato naći analize o svim njihovim koleginicama. Karikature su samo jedan mehanizam mizoginije, ima ih mnogo, a namjera im je da ženu u politici svedu samo na njen pojavni, fizički oblik, čime se pospješuju stereotipi, a društvo se lišava mogućnosti opravdane kritike njihovog rada”, ističe Nikolić.
Vujović je kazala da je bila izložena određenim napadima kada je imenovana na mjesto ministarke i obrazlaže da ne smatra da je napadnuta jer je žena, ali ju je bilo lakše diskreditovati, upravo jer je žena.
“Lakše je bilo da se taj narativ primi... Žena ima manje prava na grešku, lakše im se lijepe etikete, izložene su online nasilju, govoru mržnje”, poručila je Vujović.
I Damjanović je “Vijestima” kazala da je dugi niz godina tokom svog angažmana u Centru savremene umjetnosti i na Univerzitetu Crne Gore “trpjela psihičko zlostavljanje, šikaniranje, uskraćivanje prava na rad, degradaciju u svakom smislu te riječi”, a tu su i sudski procesi koji na njenu štetu traju skoro deceniju.
Dugogodišnja djelatnica u kulturi, Nikolić, takođe konstatuje da klima nije naklonjena ženama.
“Poptuno lično: žena u kulturi u Crnoj Gori će uvijek morati da se dokazuje, za razliku od svojih kolega. Ako ostvaruje dobre rezultate, tražiće joj se još bolji, još brži. Podrazumijevaće se da multitaskuje. Čekaće se njena greška, a kad pogriješi spočitavaće se da je razlog greške njen privatni život, hormonski disbalans, ili što drugo. Analiziraće se njen stil oblačenja, izgled, raspoloženje, vaspitanje. Biće stalno na nišanu raznih procjena. Za sve to vrijeme njene muške kolege biće potpuno van radara”, govori ona.
Dok Damjanović smatra da se položaj žena u kulturi ne može unaprijediti izvan progresa samog sistema i statusa kulture, Nikolić poručuje da se žene neće predati.
“Ali žene u kulturi, samosvjesne i principijelne, neće se baš tako lako predati društvenim stegama. Naprotiv, one će ih najprije i razoriti”.
Bonus video:
