U avionu od Buenos Ajresa prema Santa Kruzu, za saputnike sam imao par iz Argentine. Pitali su me da li sam se pripremio za slijetanje u La Paz, ali ja ih nisam baš najbolje razumio, misleći "šta me pitaju, da li sam spreman za slijetanje, kao da mi je ovo prvi let u životu".
Popili su po jednu tabletu Micorena koju su i meni nudili, ali ja sam pomislio, zašto bih to pio kad nema potrebe. Visinska bolest valjda neće imati uticaja na sve nas. Ali sam se grdno prevario.
Istog momenta kada sam dodirnuo tlo na aerodromu u La Pazu, već poslije nekoliko koraka sam osjetio kao da mi je obuća od olova, a srce mi je lupalo tako jako kao da će da iskoči.
Dišem jako teško i u momentu shvatim, trebalo je da popijem jednu tabletu. Vjerovatno ne bih osjetio taj šok u organizmu, niti imao tako jaku glavobolju i mučninu.
Kada sam napustio aerodromsku zgradu, bilo je oko osam sati uveče.
Ulazim u taksi koji me vozi prema gradu dok se odjednom nije pojavio La Paz. Izgledao je kao nebo puno zvijezda, a u taksiju sam se osjećao kao da sam u svemirskom brodu. Nevjerovatan i neponovljiv osjećaj kakav nisam doživio do tada.
Mislio sam da je La Paz glavni grad, ali sam tek sjutradan saznao da je službeno Sucre glavni grad. Grad koji se nekada nazivao Karakas, La Plata i Čukuisaka.
Kakaltaja – snijeg, kamenje, jezerca
Tokom španske kolonijalne vlasti, ovo se područje naziva "Gornjim Peruom". Otpor kolonijalnoj vlasti počinje u vrijeme napoleonskih ratova zbog kojih je oslabio španski uticaj.
Iako je nezavisnost proglašena 1809. godine, trebalo je proći 16 godina sukoba prije uspostavljanja republike i nakon odlučujuće bitke kod Ajakuča 1824. godine. Nezavisnost od Španije ostvarena je 6. avgusta 1825. godine.
Simon Bolivar je proglašen ocem, spasiteljem i osloboditeljem domovine (Libretador de la patria) i izabran za prvog predsjednika Gornjeg Perua, nazvanog po njemu Bolivija.
Ujutru ustajem još uvjek ošamućen od razrijeđenog vazduha i visine i spremam se za obilazak grada.
U uzanim ulicama srijećem ljude odjevene u nacionalnu odjeću. Žene nose široke suknje, šarene pončo ogrtače i obavezan "borsalino" šešir ispod kojeg se vidi preplanulo crveno lice Ajmara i Kecua.
Ulica u La Pazu
Mlađe žene na leđima u šarenim ogrtačima jarkih boja, nose svoju djecu na leđima.
Na pijaci u slobodnoj prodaji kaktus San Pedro (u Boliviji kažu "ko ga proba osjeća se kao da je u raju na nekoliko sati"), svježe i suvo lišće koke (svježe služi za žvakanje, dok se sušeno koristi za čaj), razni debeli šareni džemperi, kape, ogrtači i srebro, uz obavezne dosadne pratioce koji vam na svakih desetak metara nude fosile sa vrha Anda.
Nakon dva sata vožnje minibusom, susreta sa Ajmarama i prisustvovanja njihovom ritualu, prošli smo i pored mnogobrojnih lama koje su bile u ispaši.
Nastavili smo pješke pošto više nije bilo puta za naš minibus. Pješačili smo do vrha Kakaltaja na 5.395 metara. A kada smo stigli, oko nas samo snijeg i kamenje, a u daljini prelijepa, mala jezera. Nekada najviše skijalište na svijetu polako umire zbog globalnog otopljavanja, te je danas ostalo samo 5 % ledenjaka i snijega. Naučnici predviđaju da će i ovih 5 % nestati do 2015. godine.
Dolina mjeseca
Sjutradan odlazim da vidim Valeo de la Luna (Dolina mjeseca). Put vodi uz malu rijeku u kojoj Bolivijke peru rublje i odmah ga prostiru po okolnom žbunju. Nakon pola sata vožnje, ukazao nam se nevjerovatan prizor. Zahvaljujući mekom krečnjaku, kiše i erozije su stvorile kratere i fascinantne oblike, a vjetrovi su sve to dobro posušili i učvrstili.
Po povratku u grad, štrajk vozača zbog poskupljenja goriva, što znači da su svi glavni putevi u Boliviji toga dana bili blokirani.
Na putu ka Voleo de la Luna zaglavljeni u blatu
Ne izgleda ovo toliko strašno koliko činjenica da moramo putovati najmanje 8 sati sporednim putevima i makadamom, umjesto tri sata asfaltnim putem. Nakon dva sata nije mi bilo ni najmanje žao. Neponovljivo iskustvo i zaglavljivanje autobusa u blatu svakih nekoliko kilometara. Ovako nešto sam do sada gledao samo na Discovery channelu. Svaki put kad bismo se zaglavili, morali smo potražiti pomoć ljubaznih lokalaca i pomalo bezobraznih traktorista koji nas nisu htjeli izvlačiti dok im ne platimo.
Tri dana za odmor na Ostrvu sunca
Kopakabana je gradić na obali jezera Titikaka. Lago Titikaka se nalazi na 3810 metara nadmorske visine, najviše je jezero na svijetu na kojem je moguća komercijalna plovidba. S površinom od oko 8.300 kvadratnih kilometara (širine 65 km i dužine oko 194 km), smješteno visoko u Andima na granici Perua i Bolivije, Titikaka ima prosječnu dubinu između 140 i 180 metara, a maksimalna dubina je 280 metara.
Andi
Zapadni dio jezera pripada Peruu, dok je istočna strana u Boliviji. Više od 25 rijeka se uliva u jezero Titikaka, u kome je i 41 ostrvo, a naš cilj je bio Isla del Sol (Ostrvo sunca) na kome živi oko 800 porodica i na njemu nema asfaltiranih puteva ni prevoznih sredstava. Jedino i glavno prevozno sredstvo je magarac i ako ste ponijeli neku veću torbu ili kofer, izuzetno je teško popeti se bez pomoći lokalaca, a oni obavezno traže novac za tu uslugu.
Po vjerovanju u religiji Inka, na ovom ostrvu je rođen Bog Sunca. Tri dana je dovoljno da se ovo rajsko ostrvo dobro istraži, da se na njemu odmori i da se svakodnevno uživa u ribljim specijalitetima veoma ljubaznih lokalaca.
Ako želite da svoje impresije sa putovanja podijelite sa čitaocima Vijesti, pišite nam na e-mail zivot@vijesti.me
Galerija
Bonus video:
