Kada prosječan stanovnik planete Zemlje čuje riječ "Venecija" momentalno sebe zamišlja kako, zavaljen u gondoli, klizi niz Grand-kanal dok sluša gondolijera kako pjeva neku italijansku kanconu.
Nema nikakve sumnje da je gondola simbol Venecije, iako svako ko je posjetio "Kraljicu Jadrana" i "Nevjestu mora" zna da ova romantična slika ne odgovara realnosti.
Do početka XVI stoljeća u prijestonici tadašnje Mletačke republike bilo oko 10.000 gondola koje su plovile po njenim kanalima i prevozile zvaničnike, trgovce i robu. Međutim, gondolijeri su vrlo brzo stekli lošu reputaciju: međusobno su se sukobljavali oko teritorija i mušterija, kockali su se, otimali pare od putnika uz prijetnju oružjem, čak pribjegavali i fizičkom nasilju.
Zato su bogati Mleci kupovali sopstvene gondole i zapošljavali po dvojicu gondolijera koji su ih vozikali po gradu i održavali čamac.
Gondola je tako postala statusni simbol, opremljena u skladu sa potrebama privatnog vlasnika, bogato ukrašena, rezbarena, pozlaćena, sa kabinom ušuškanom u svili i kadifi iza zavjese, razmetljivo obojena iz želje da privuče pažnju i pokaže da je njen posjednik imalac ukusa i pratilac mode. Neka vas ne zbuni to što su danas sve gondole obojene u crno: to je posljedica jedne odluke mletačkih vlasti iz 1562. godine po kome sve gondole u Serenisimi, izuzev ceremonijalnih, moraju da budu crne kako bi se izbjegla ekstravagancija.
Naravno, najbogatiji su Mlečići radije plaćali kazne čime su dodatno isticali svoj superiorni status. Današnji oblik gondola je dobila u XIX vijeku, iako su se gondole razvijale sve do sredine XX vijeka kada su gradske vlasti zabranile dalje modifikovanje.
U prošlosti, svaka je gondola izrađivana u malom porodičnom brodogradilištu koji se zvao "skvero"; sa oca na sina pa na unuka i praunuka, i tako dalje, učilo se kako da se izabere drvo najboljeg kvaliteta, a koristila se bukva, trešnja, jela, ariš, lipa, mahagonija, hrast ili orah.
Većina od 500 sati koliko je bilo potrebno za izradu jedne jedine gondole otpadalo je na posljednju etapu proizvodnje: lakiranje vodootpornom glazurom. Svaka porodica je imala svoj tajni recept koji je ljubomorno čuvala, a glazura se nanosila više puta.
Kada je sve bilo gotovo, i dalje nije sve bilo gotovo. Tada su na scenu stupali proizvođači dodatnih djelova, ako tako možemo da se izrazimo: specijalizirane zanatlije snabdijevali su svoje kolege kabinama, ornamentima i svim drugim sitnicama koje "život" znače. Izrađivači vesala postali su vremenom njihovi nerazdvojni partneri.
Raskošno rezbareni naslon za veslo, "forcola", počeo je kao krajnje jednostavna i svedena viljuška ali je evoluirao u vrlo preciznu alatku koja gondolijeru omogućava da veslom barata na bezbroj načina te tako manipuliše čamcem i snalazi se u gužvi uskih mletačkih kanala.
Krajem XIX vijeka izrađivači gondola počeli su da lijevu stranu čamca prave širom od desne, kao kontrabalans sili koju stvara jedan gondolijer, a koja je njima omogućila da upravljaju plovilom samo s desne strane i bez dizanja vesla iz vode.
Naravno, tehnološki napredak je doveo do toga da danas postoji samo oko 400 gondola u Veneciji čije usluge po visokim cijenama koriste isključivo turisti. Rođeni Mleci su prešli na savremenije oblike transporta po svojim kanalima, poput glisera i motornih čamaca. Da nije turista, gondole bi izumrle, prenosi Avaz.
Bonus video:
