navigacija Naslovnica Premium

Forum

 STAV - 18.12.2014

Fasadna demokratija 2.0

Htio sam, jednom prilikom, da izađem na onu prostranu terasu na prvom spratu biblioteke Radosav Ljumović, i da tu čitam dok je lijep dan. Kad ono, radnica ne htjede da me pusti. „Ne može. Može li bit' da ne može? I što će tebi da izlaziš na terasu?“ Ponio me tada neki inat, pa sam insistirao da mi se da neko manje idiotsko objašnjenje zašto se na terasu ne smije. Ispalo je da se terasa biblioteke koristi za svečane prilike, kad je neko književno veče ili koktel, pa se ona dvokrilna vrata širom otvore i hodnik prizemlja baš prodiše sa tih dodatnih pet-šest kvadrata. Terasa biblioteke Radosav Ljumović je, dakle, jedna paradna terasa, koja jedino tokom tih svečanih zgoda služi nekoj svrsi, dok je ostalim danima posve beskorisna.

Ta me paradnost često podsjeti na moju osnovnu školu, čija je uprava davno negdje nabavila dva tuceta PC računara. Tim se spravama prvih par mjeseci niko nije smio ni primaći; a opet, koji god je strani zvaničnik posjetio školsko zdanje, pokazali bi mu „računarsku salu“, da taj svojim očima vidi state-of-the-art tehnologiju kojom škola raspolaže. Slične paradne elemente možete uočiti u većini crnogorskih obrazovnih institucija: prođite hodnikom jedne škole, zgrade fakulteta ili kulturnog centra i tačno ćete moći da ocijenite kada je koji ministar došao u TV obilazak i kuda su ga proveli, po tome koji je zid svježe okrečen i gdje je upristojen toalet.

Kroz ova dva primjera paradnosti u prostornoj politici može se objasniti koncept koji politički teoretičari sa ovih prostora nazivaju stanjem „fasadne demokratije“. To se stanje često uzima zdravo za gotovo, kao neki nepromjenjivi status quo. Međutim, primjeri sklepanih školskih zdanja i ganc-nove biblioteke nam omogućavaju da ponudimo nešto dinamičnije viđenje ovoga pojma. Evo na šta mislim:

Prvobitno je „fasadna demokratija“ opisivala situaciju u kojoj su rukovodioci crnogorskih institucija sve neki partijski kadrovi čiji se glavni posao obavlja ispod stola (vrbovanje podređenih, zapošljavanje po partijskom ključu, servisiranje korupcije). Kojom god institucijom gazdovali u datom trenutku, njihov se zvanični angažman svodi na održavanje kakvog-takvog privida poretka i nekakvog institucionalnog ugleda. Zato je takvim partijskim kadrovima stalo do sitnih krečenja, krpljenja i šminkanja ne bi li se rasulo kojim rukovode na brzinu upristojilo - jer se vrijednost svakih opravljenih škura svodi na njihov paradni potencijal. Nema gotovo nikakve razlike između takvog ponašanja i onog iritantnog predizbornog asfaltiranja - oba su u službi „fasadne demokratije“ u njenom izvornom obliku.

Međutim, treba primijetiti da je, vremenom, koncept „fasadne demokratije“ uznapredovao, u jednu ozbiljniju i opasniju fazu. Kad pogledate onu terasu gradske biblioteke, vidite da to nije neka svježe dozidana farsa, već sastavni dio renoviranog zdanja. Pa ipak, i tako zakamuflirana arhitektonskim skladom, ta terasa je jednako paradna, jednako besmisleno ukrasna, kao i oni računari u mojoj osnovnoj školi. Dakle, projektanti „fasadne demokratije“ su u neko doba shvatili da sva ona jeftina farbanja imaju kratkotrajan efekat, te da je neophodno naći dugoročniji način prikrivanja njihovog korumpiranog sistema. Počelo se razmišljati na duge staze: u ad hoc prevaru se uvodi ozbiljnost i sistematičnost, gradi se planski i temeljito.

Razmislite, na primjer, o Univerzitetu Donja Gorica. Moderno zdanje, strani predavači, dobra međunarodna povezanost - sve je tu odrađeno tako da nigdje ne prokišnjava. Ali, kao visokoobrazovna, prosvetiteljska institucija (hram slobodne riječi, itd.), UDG je paradnija i fasadnija od bilo koje druge u Crnoj Gori. Bacite pogled na njenu vlasničku strukturu (Đukanović, Vukotić) i prosvjetni kadar (Lukšić, Kavarić, Katnić i Novak Kilibarda) i biće vam jasno kakav je sistematski napor, od početka, uložen u neskrivenu, besprizorno otvorenu apologiju korumpiranog poretka. Upravo ta neskrivenost cilja i sistematičnost u njegovoj implementaciji su glavne odlike ove druge faze „fasadne demokratije“. Servisiranje korupcije i štancovanje poslušnika više se ne odvijaju ispod stola - sada imamo akreditovane institucije poput UDG-ja planski namijenjene u tu svrhu.

Čudno zvuči, ali nam upravo ta eksplicitnost i nedvosmislena jasnoća „fasadne demokratije 2.0“ otežava da uočimo „slona u sobi“. Sjetite se afere “Snimak”: ko je preslušao sporne audio materijale, imao je priliku da čuje kako na sjednici glavnog odbora DPS-a rukovodstvo otvoreno pravi planove da pokupuje glasove na predstojećim izborima. Shvatiti strahotu te situacije utoliko je teže što se o krađi i vrbovanju razglaba na redovnom sastanku, u skladu sa parlamentarnom procedurom. Da je premijer Đukanović onaj svoj govor u kome elokventno opisuje podmićivanje održao u sred Skupštine, bilo bi još teže primijetiti do koje mjere čitava rabota odiše kriminalom. Jer, kada, u „fasadnoj demokratiji 2.0“, iza kriminala samouvjereno stane čitava država, onda ga je sasvim moguće izmjestiti iz podruma društvenih patologija pravo u centar mejnstrima, po sred tekovina 21. maja.

Autor je student filozofije na Katoličkom Univerzitetu u Luvenu i urednik studentskog časopisa The Voice

Kroz primjere paradnosti u prostornoj politici može se objasniti i koncept „fasadne demokratije“

Feđa Pavlović