navigacija Naslovnica Premium

AUTOBIOGRAFSKI TEKST NAPADAČA BELGIJE

18.6.2018 17:27

Romelu Lukaku: Imam nešto važno da vam kažem

Kad su stvari bile kako treba, članci u novinama su bili: Romelu Lukaku, belgijski napadač. Kad nije bilo sjajno, bio sam Romelu Lukaku, belgijski napadač, kongoanskog porijekla

Romelu Lukaku: Imam nešto važno da vam kažem
Vijesti online
Foto: Reuters Autor: Vijesti online

Romelu Lukaku, napadač Mančester Junajteda napisao je za "The players tribune" svoju životnu priču.

"The players tribune" je platforma koju je osmislio jedan od najboljih bejzbol igrača svih vremena i legenda Nju Jork Jenkisa Derek Džiter. Na njoj su mnogi poznati sportisti pisali svoj put do zvijezda.

Od nemaštine, preko nepovjerenja ostalih u njegove godine, borbe da bude što bolji, do Junajteda i drugog po redu svjetskog prvenstva, pročitajte kako je izgledao put jednog od najboljih napadača Premijer lige.

"Tačno se sjećam trena kad sam znao da više nemamo novaca. I dalje imam sliku majke u kuhinji i pogleda na njenom licu.

Imao sam šest godina, i došao sam kući na ručak za vrijeme pauze u školi. Moja mama imala ja isti meni svaki dan: hljeb i mlijeko. Kad si dijete, baš i ne misliš o tome. Ali pretpostavljam da je to sve što smo mogli priuštiti.

Kad sam jednog dana došao kući i ušao u kuhinju, vidio sam majku ispred frižidera s kutijom mlijeka, kao i obično. Ali ovoga puta, miješala je nešto unutra. Baš je potresala kutiju, znate? Nisam razumio šta se dešava. I onda je donijela ručak do mene, i smiješila se kao da je sve u redu. Ali odmah sam shvatio šta se dešava.

Umiješala je vodu s mlijekom. Nismo imali dovoljno novaca do sljedeće nedelje. Bili smo totalno bez novaca. Ne samo siromašni, već bez ičega.

Moj otac je bio profesionalni fudbaler, ali pred kraj njegove karijere, sve pare su nestale. Prva stvar bez koje smo ostali je kablovska televizija. Nije više bilo fudbala, nije više bilo Match of the Day-a. Nema signala.

Onda bih došao kući po noći i svijetla nisu radila. Ponekad nismo imali struje po dvije, tri nedjelje.

Onda bih se htio okupati, ali nije bilo tople vode. Majka bi zagrejala vodu u kuhinji, a ja bih stajao pod tušem, dok bi me ona polijevala vodom iz šerpe.

Čak je i bilo vremena kad je majka morala da ‘posudi’ hljeb iz pekare koja je bila niz ulicu. Oni su znali mene i mog mlađeg brata, pa su joj dopuštali da uzme hljeb u ponedjeljak, a plati tek u petak.

Nikad nisam rekao ni riječ, nisam htio da se dodatno brine. Samo sam jeo ručak. Ali kunem se Bogom, tada sam sebi obećao nešto. Kao da sam puknuo prstima i probudio se. Znao sam tačno šta treba da uradim i kako ću to postići.

Nisam mogao više gledati majku kako tako živi. Ne, ne, ne. Nisam to mogao dopustiti.

Ljudi u fudbalu vole da govore o mentalnoj snazi. Pa, ja sam najsnažniji lik kojeg ćete ikad upoznati. Zato šta se sjećam sjedenja u mraku s bratom i majkom, molitvi, razmišljanja, vjerovanja, znanja… da će se to ostvariti.

Svoje obećanje sam zadržao za sebe neko vreme, ali koji put bih zatekao majku kući kako plače. I konačno sam joj jednog dana rekao: ‘Mama, promjeniće se. Vidjećeš. Igraću fudbal za Anderleht, to će se uskoro desiti. Biće nam dobro, ne moraš više da se brineš.’

Imao sam šest godina.

Pitao sam oca kad možeš da kreneš igrati profesionalno?

On je rekao: ‘Sa 16 godina’.

Odgovorio sam: OK. 16 godina.

To se moralo desiti, tačka.

Da vam kažem nešto – svaku utakmicu koju sam ikad igrao je bila kao finale. Kad sam igrao u parku to je bilo finale. U vrtiću pod pauzom – finale. Najozbiljnije to govorim. Svaki put kad sam šutirao na gol, htio sam rastrgnuti loptu. Puna snaga. Nismo stiskali R1. Nije to bio ‘finesse shot’. Nisam imao novu igricz FIFA. Nisam imao PlayStation. Nisam se igrao tek toliko. Htio sam igrati toliko jako.

Kad sam krenuo rasti, neki učitelji i roditelji su brinuli. Nikad neću zaboraviti prvi put kad me neka odrasla osoba upitala: ‘Hej koliko ti imaš godina? Koje si godište?’

‘Jeste vi ozbiljni?’

Kad sam imao 11 godina, igrao sam za mladi time Liersea, i jedan roditelj od momaka iz druge ekipe me hteo da zaustavi pri ulasku na teren. Govorio je: ‘Koliko ovaj ima godina, gdje mu je lična karta? Odakle je on?‘

Pomislio sam, odakle sam ja? Šta? Rođen sam u Antverpu, ja sam iz Belgije.

Romel Lukaku

Moj otac nije bio tamo, jer nije imao auto da vozi na gostujuće utakmice. Bio sam skroz sam, morao sam se izboriti za sebe. Otišao sam po ličnu iz torbe i pokazao je svima. Oni su je uzeli, gledali je kao detektivi i sjećam se kako mi je krv ključala venama. ‘O, sad ću vašeg sina još više izubijati. Ionako bih ih sve razbio, ali sad ću ga uništiti. Moraćete kući voziti uplakanog dečaka.’

Hteo sam da budem najbolji fudbaler u belgijskoj istoriji. To je bio moj cilj. Ne biti dobar, ne odličan, već najbolji. Igrao sam s toliko ljutnje, zbog mnogo stvari. Zbog pacova koji su trčali po našem stanu, jer nisam mogao da gledam Ligu Šampiona, zbog toga kako su me drugi roditelji gledali.

Kao da sam bio na misiji.

S 12 godina zabio sam 76 golova na 34 utakmice.

Dao sam ih sve u očevim patikama. Kad smo imali isti broj stopala, dijelili bismo patike.

Jednog dana, nazvao sam djeda, majčinog oca. On je bio jedan od najbitnijih ljudi u mom životu. On je bio moja veza s Kongom, jer su moji roditelji od tamo. Pričali smo na telefon i rekao mu: ‘Da dobro mi ide. Zabio sam 76 golova, osvojili smo ligu. Velike ekipe me primjećuju.’

Uvek je htio čuti kako mi ide u fudbalu. Ali ovoga puta bilo je čudno. Rekao je: ‘Bravo Rom, to je sjajno. Ali možeš li mi učiniti uslugu?’

Da, o čemu se radi?

Možeš li da paziš na moju kćerku?

Sjećam se da sam bio mnogo zbunjen, o čemu on priča?

Odgovorio sam mu da smo u redu.

On je rekao: ‘Ne, obećaj mi. Možeš li? Samo pazi na moju kćerku. Za mene, OK?’

Ja sam rekao: OK deda, možeš da računaš na mene!

Pet dana kasnije je umro, tada sam shvatio na šta je mislio…

Tužan sam kad pomislim na to, samo zato što sam htio da poživi još četiri godine da me vidi kako igram za Anderleht. Da vidi da sam održao obećanje, znate? Da vidi kako je sve bilo OK.

Rekao sam majci da ću uspjeti sa 16 godina.

Zakasnio sam za 11 dana.

Lukaku

Maj 2009.- finale plej-ofa. Anderleht protiv Standard Lieža.

To je bio najluđi dan mog života. Ali moramo da se vratimo na kratko. Na početku sezone, jedva da sam igrao za U19 ekipu Anderlehta. Trener me ubacivao u igru s klupe. Mislio sam: ‘Kako ću da potpišem pro ugovor na 16. rođendan ako sam na klupi za U19 ekipu?’

Kladio sam se s trenerom.

Rekao sam mu: ‘Garantujem vam nešto. Ako mi date da igram, zabiću 25 golova do decembra.‘

Nasmijao se, doslovno mi se nasmijao u lice.

‘Ajmo onda da se kladimo’

On je rekao: ‘OK, ali ako ne zabiješ 25 do decembra, bićeš na klupi.’

Odgovorio sam: ‘U redu, ali ako ja dobijem opkladu, očistićete sva kola s kojima se igrači voze kući s treninga.’

Dogovor je pao.

Ali sam htio još jednu stvar: ‘Svaki dan pravićete nam palačinke’

Složio se s tim.

Najgluplja opklada koju je taj čovek prihvatio.

Zabio sam 25 do novembra. Jeli smo palačinke prije Božića.

Neka to bude lekcija svima. Ne igrajte se s dječkom koji je gladan.

Potpisao sam profesionalni ugovor s Anderlehtom na svoj rođendan, 13. maja. Otišao sam ravno kući, kupio igricu FIFA-u i kablovsku televiziju. Bio je kraj sezone, pa sam se opuštao. Ali belgijska liga je bila luda te sezone, Anderleht i Standard Liež su imali isti broj bodova, pa su igrali dvije plej-of tekme za odluku u šampionu.

Prvu utakmicu sam kući gledao kao navijač.

Dan prije sljedeće utakmice, nazvao me trener rezervne ekipe.

‘Halo?’

“Halo, Rom. Kako si?”

“Idem da igram fudbal u parku.”

“Ne, ne, ne, ne. Pakuj torbe. Ovog trena.”

 “Šta? Šta sam napravio?”

“Ne, ne, ne. Moraš odmah da dođeš do stadiona, prva ekipa te želi.”

“Šta?! Mene?!’’

“Da tebe, brzo dolazi!’’

Trknuo sam do tatine sobe, rekao mu da diže guzicu jer moramo ići.

Gdje ići?!

Ja se proderem: ANDERLEHT ČOVJEČE!

‘Nikad neću zaboraviti, došao sam na stadion i utrčao u svlačionicu. Čovjek za dresove me pitao: ‘OK mali koji broj želiš?’

Ja kažem: ‘Daj mi 10.’

On opet: “OK mali koji broj želiš?” I ja opet: ‘Hoću 10’

Hahahaha. Ne znam, bio sam premlad da se bojim.

Romelu Lukaku

Rekao mi je da igrači iz akademije moraju uzeti 30 ili više.

Rekao sam: OK, 3+6 je 9, to je kul broj, daj mi 36.

Te noći u hoteli, seniori su me natjerali da im pjevam pjesmu za vrijeme večere. Ni ne sjećam se šta sam izabrao. Glava mi je bila svugdje.

Sljedećeg jutra, drugar mi je pokucao na vrata i pitao hoću li da igram fudbal, a majka mu je odgovorila: ‘Napolju već igra.’

Gdje igra, kaže drugar.

Ona mu odgovori: Finale!

Izašli smo iz busa prema stadionu i svaki igrač je izašao u kul odjelu. Osim mene. Izašao sam iz busa u groznoj trenerci, i sve kamere su bile direktno u lice. Do svlačionice je bilo oko 300 metara. 3 minuta. Čim sam ušao u svlačionicu, telefon mi je eksplodirao. Svi su me vidjeli na TV-u. 25 poruka u 3 minuta. Prijatelji su mi poludijeli.

Brate, ZAŠTO SI TI NA TELEVIZIJI? ŠTA SE DEŠAVA, ROM. ZAŠTO SI NA UTAKMICI?

Jedina osoba kojoj sam odgovorio je bio moj najbolji prijatelj. Rekao sam mu, ne znam hoću li da igram, ne znam šta se dešava. Samo nastavi da gledaš.

U 63. minutu me menadžer stavio u igru.

Istrčao sam za Anderleht sa 16 godina i 11 dana.

Izgubili smo finale tog dana, ali ja sam već bio u raju. Obećanje djedu i majci se ispunilo. Tog dana sam znao da će sve biti OK.

Sljedeće sezone, završavao sam srednju školu i igrao sam Ligu Evrope u isto vreme. Ponekad sam nosio ogromnu torbu u školu, da bi uspio uhvatiti let popodne. Osvojili smo ligu s ogromnom razlikom, i završio sam drugi u glasanju za Afričkog igrača godine. Bilo je… ludo.

Očekivao sam da će se sve to desiti, ali možda ne tako brzo. Odjednom, mediji su me opsjedali, i stavljali ogromna očekivanja na moja leđa. Pogotovo zbog reprezentacije. Iz nekog razloga, nisam dobro igrao za Belgiju. Nešto nije bilo kako treba.

Ali ‘ajde, bilo mi je 17, 18, 19 godina.

Kad su stvari bile kako treba, članci u novinama su bili: Romelu Lukaku, belgijski napadač.

Kad nije bilo sjajno, bio sam Romelu Lukaku, belgijski napadač, kongoanskog porijekla.

Ako vam se ne sviđa kako igra, to je u redu. Ali rođen sam ovdje. Odrastao sam u Antverpu, Liežu i Briselu. Sanjao sam da igram za Anderleht. Sanjao sam da budem Vinsent Kompani. Započnem rečenicu na francuskom i dovršim je na holandskom. Ubaciću malo španskog, portugalskog ili Lingala, zavisi gdje se nalazimo.

Ja sam Belgijanac.

Svi smo Belgijanci, to je ono šta čini ovu zemlju sjajnom, zar ne?

Ne znam zašto neki ljudi u mojoj zemlji žele da ne uspijem. Stvarno ne znam? Kad sam išao u Čelzi, nisam igrao te sam čuo kako mi se smiju. Kad sam otišao na pozajmicu u Vest Brom, čuo sam ih kako se smiju.

Ali to je kul. Ti ljudi nisu bili sa mnom dok sam sipao vodu u žitarice. Ako niste bili sa mnom dok nisam imao ništa, ne možete me skroz razumijeti.

Znate šta je smešno? Propustio sam 10 godina Lige Šampiona dok sam bio klinac. Nikad to nismo mogli priuštiti. Došao bih u školu, sva bi djeca govorila o finalu, a ja nisam imao pojma šta se desilo. Sjećam se 2002. kad je Madrid igrao protiv Leverkuzena, svi su govorili: kakav volej, Bože, kakav volej!!!

Morao sam se praviti kao da znam o čemu pričaju.

Dvije nedjelje kasnije, sjedeli smo u školi na kompjuterima, i jedan drugar je skinuo video s Interneta. Konačno sam video Zidana kako zabija u gornji ugao s lijevom.

Tog ljeta, otišao sam kod njega kući da gledam Ronalda u finalu Svjetskog prvenstva. Sve ostalo s tog turnira su priče koje sam čuo od ostale djece u školi.

Ha! Sjećam se da sam imao rupe u patikama 2002. Ogromne rupe.

12 godina kasnije, igrao sam na Svjetskom Prvenstvu.

Sada ću igrati na još jednom Svjetskom Prvenstvu, ovoga puta tu je i moj brat. Dvoje djece iz iste kuće, iz iste situacije, koja su uspjela. Znate šta? Ovog puta ću se sjetiti da se mogu zabaviti. Život je prekratak za dramu i stres. Ljudi mogu da govore šta god žele o našem timu, o meni.

Lukaku

Čovječe, slušaj. Kad smo bili djeca, nismo imali para gledati Tjerija Anrija na “Match of the Day”-u! Sad učimo od njega svaki dan u reprezentaciji. Nalazim se pored žive legende i govori mi kako da utrčavam u prostor poput njega. Tjeri je možda jedini čovjek na svijetu koji gleda fudbal više od mene. Raspravljamo o svemu. Sjedimo i pričamo o Njemačkoj drugoj ligi.

‘Tijeri, ali jesi li video ekipu Fortune Diseldorf?

‘Nemoj da budeš smiješan, naravno da jesam.’

Za mene je to najbolja stvar na svijetu.

Samo želim jednu stvar, jako sam hteo da je moj djed tu da svjedoči ovome.

Ne govorim o Premijer Ligi.

Ni Mančester Junajtedu.

Ni Ligi Šampiona.

Ni Svjetskim prvenstvima.

Ne mislim na to. Želio bih da je tu da vidi kakav život imamo. Želio bih ga još jednom nazvati, da mu kažem kako nam je.

“Vidiš? Rekao sam ti. Tvoja kćerka je OK. Nema pacova u stanu. Ne spavamo na podu. Nema stresa. Dobra nam je. Nama je dobro.

… Ne moraju nam provjeravati lične više. Sada znaju naša imena.’’

Ocijeni:

1 2 3 4 5

5 (75 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.

Izdvojeni komentari Komentara: 16

  • Paspurting 3 mjeseca
    dok citam ovak clanak,upravo on postize pogodak..bravo majstore! zasluzio si!
    • 19
    • 0
  • messigenije 3 mjeseca
    Potresno do bola,svu sreću čoveče ti si pravi,ENDE.
    • 18
    • 0
  • Jigsaw 3 mjeseca
    Bravo doktore 👌🏼 prica koja ti izvuce suzu a i bude ti drago zbog nekog totalno nebitnog u zivotu jer znas kroz sta je prosao na putu do slave 👏🏻👏🏻👏🏻
    • 15
    • 0