navigacija Naslovnica Premium

IZ PRVOG LICA O KOBIJU, ČOVJEKU KOJI JE „NA TI“ SA KOŠARKAŠOM

1.12.2015 17:13

Bilo je divno ne voljeti te

Bilo je divno ne voljeti te
Foto: Beta/AP Autor: Branko Krivokapić

Bio mi je odbojan a da nisam, u onoj prepotopskoj eri prije interneta, odgledao nijedan njegov meč. Još od jula 1996. kada sam prvi put čuo za njega. Još od onda kada su ga,  kao „sljedeću veliku stvar“, promućurnim trgovačkim instiktom, operativci Lejkersa pravo sa drafta preuzeli od Šarlota, šaljući u Sjevernu Karolinu Vlada Divca.

Ej, zamijeniti derle iz srednjoškolske klupe za evropskog i svjetskog šampiona, za srebrnog sa OI u Seulu, za centra koji je sezonu ranije završio sa 16 poena i 10 skokova prosječno po meču?! Biće da je to, pomišljao sam, naknadna američka osveta za poraz od velike Jugoslavije u polufinalu Svjetskog prvenstva 1990. u Argentini. Biće da je to, otkrivao sam zavjeru, remećenje „plavih“ uoči Olimpijskih igara u Atlanti.

Trudio sam se da ignorišem tog nadobudnog klinca, drčnog držanja i božanskog dara, naredne četiri godine, dok je postavljao nove granice – najmlađi u istoriji NBA lige (18 godina, 72 dana), pa  najmlađi pobjednik takmičenja u zakucavanju, najmlađi Ol star igrač...

Mrzio sam ga, usijano sam ga mrzio od 2000. do 2002.  Kada je tri sezone zaredom u epskim plej-of serijama zaustavljao „naš“ Sakramento, Divca, Peđe Stojakovića, Krisa Vebera, Hida Turkoglua... Obesmišljavao je buđenja u 3 ujutro, neurotičnim činio praćenja utakmica do zore, podrugivao se našim podočnjacima, tim tragovima košarkaških mamurluka. Da, Šejkil O`Nil je izazivao jezu i stasom i brojkama, kao niko prije i niko poslije njega razgrćući rivale. Ali, on je bio samo prerasla beba od 150 kilograma, radeći ono čime ga je priroda obdarila.

A Kobi? Taj je uživao, sladostrasno uživao. I to je boljelo. Ujedi „crne mambe“: zakucavanja, džordanovski „fejd-avej“, trojke iz nemogućih pozicija, hladnoća sa kojom je uzimao loptu kada su svi bježali od nje. Čitao je odbrane kao Neo „Matriks“, lebdio, plazeći se rivalima i fizičkim zakonima. Prezirao sam  njegovo kočoperenje nakon pobjedničkih poena – sleđeno lice, zategnutu vilicu, stisnute usne i klimanje glavom.

Njegovi potezi nosili su simbolički „višak značenja“. Pobijeđivao je, jer je želio da izgubimo. Pobijeđivao je govoreći nam da je bolji od nas.

Onda sam navikao da budem distancirano hladan prema njemu. Naravno, navijao sam protiv Lejkersa u njihova naredna četiri finala – radovao se prstenima Detroita (2004) i naročito Bostona (2008), a trijumfe „jezeraša“ nad Orlandom (2009) i Bostonom (2010) prihvatao sa stoičkim mirom.

Hvatao sam sebe da sa grešnim zadovoljstvom čitam kako ga mediji čereče u decembru 2011, objavljujući detalje etičke „greške u koracima“, varanja žene Vanese po hotelskim sobama diljem Amerike...

Bilo mi ga je pomalo i žao početkom sezone, dok se, izranjavan, trošnog tijela, mučio sa i po deceniju i kusur mlađim rivalima, dok je promašivao i očajavao. Ipak, ko mu je kriv – ovosezonska plata mu je 25 miliona dolara, više nego ijednom drugom NBA igraču.

A onda, kada sam pročitao njegovo oproštajno pismo, zadrhtao sam.

„Draga košarko,                                                              
Od kada sam počeo da umotavam tatine čarape i šutiram zamišljene šuteve za pobjedu u velikom 'Forumu', znao sam jednu stvar - zaljubljen sam u tebe. Ljubav je toliko duboka da sam ti dao sve, od svog uma i tijela, do svog duha i duše... Moje tijelo zna da je vrijeme za oproštaj. Spreman sam da te pustim.“

Nije to bio vapaj razočaranog i iznevjerenog ljubavnika, onemoćalo svjesnog da nema šta više da pruži, niti košarkaška „žal za mlados`”. Bila je to čista poezija: korak u metafizičko, lirski iskaz strasne čežnje, zakletva na vječnu ljubav, jaču od prostorno-vremenskih ograničenja

Bili su to stihovi u rangu Jesenjinovog „Da nisam rođen za poetu, bio bih među lopovima“. Ko zna, da nije košarkaš, možda bi bio pjesnik.

Ne, Brajant nije bio pjesnik na parketu. Naprotiv. Ali se pjesnički oprostio do košarke.

„Biću uvijek taj klinac sa umotanim čarapama, kantom za đubre u ćošku, pet sekundi do kraja i loptom u rukama. 5...4...3...2...1.                                                   
Uvijek ću te voljeti, Kobi.“

Kobi Brajant, jedan od nekolicine odabranih koji su sa košarkom (bili) „na ti“.

Doviđenja, Kobi, nedostajaćeš.

Bilo je divno nevoljeti te.

Ocijeni:

1 2 3 4 5

5 (12 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.

Izdvojeni komentari Komentara: 14

  • sadza9 2 godine i 9 mjeseci
    Autor texta objasnio. Jos uvijek ima pametnih i istinski nacitanih novinara.
    • 8
    • 0
  • Mr Breeze 2 godine i 9 mjeseci
    Vanzemaljac!
    • 6
    • 0
  • Оптимус Праjм 2 godine i 9 mjeseci
    Drugi najveci svih vremena. I mene je okinuo sa pismom. Bukvalno sam ga mrzio tih 2000tih...ali nikad nepostovao. Bila je priviilegija zivjeti u njegovoj eri.
    • 4
    • 0