navigacija Naslovnica Premium

RAONIĆ KAO POVOD

24.1.2011 10:16

Biseri kojih smo se lako odrekli

Nikola Mirotić, Matija Jauković, Andrija Prlainović, Miloš Nikić... već su dodirnuli zvijezde, rušili svjetske rekorde, osvajali medalje na najvećim takmičenjima... A mogli su to da rade pod zastavom države u kojoj su rođeni - Crne Gore

Biseri kojih smo se lako odrekli
Foto: Foto: V.BELOJEVIĆ

Matija Jauković, Andrija Prlainović, Miloš Nikić... već su dodirnuli zvijezde, rušili svjetske rekorde, osvajali medalje na najvećim svjetskim takmičenjima... A mogli su to da rade pod zastavom države u kojoj su rođeni - Crne Gore.

Nisu oni, naravno, jedini. Nikola Mirotić je odlučio da prihvati špansko državljanstvo, rukometni reprezentativci Srbije su Mojkovčanin Darko Stanić i Nikšićanin Ivan Nikčević, mlade košarkaše koji su odlučili da odbiju crveni dres je teško i izbrojati... Posljednji u nizu crnogorskih bisera koji blista za neku drugu državu je Miloš Raonić.

Momak koji je preko noći postao teniska zvijezda, kao trogodišnjak je sa porodicom odselio u Kanadu i sada se druga po veličini zemlja na svijetu divi uspjesima „svog” tenisera, 20-godišnjeg igrača koji na Australian openu ruši sve pred sobom.

Činjenica je da je za Raonića bilo prirodnije da nastupa za Kanadu, u kojoj je odrastao, u kojoj je dobio sve što mu je bilo neophodno za pravilan razvoj, u kojoj je imao svaku vrstu pomoći, od finansijske do logističke. Sada čitava Crna Gora prati šta radi Raonić i može samo da žali što pored njegovog imena stoji skraćenica CAN, a moglo je da bude MNE...

„Sudbina Vašeg sina je u mojim rukama”

Raonićev slučaj se nekako i može shvatiti, ali ono što se dogodilo sa Nikolom Mirotićem je primjer kako se u Crnoj Gori olako odričemo svjetskih bisera. Jedan od najtalentovanijih igrača svijeta je kao 15-godišnjak otišao u Španiju iz podgoričke škole košarke „Džoker”. Osim njegovog tadašnjeg trenera Jadrana Vujačića, niko u Crnoj Gori nije prepoznao kakav je talenat. Ugrabio ga je madridski Real, u kojem sada igra Evroligu.

I pored toga, postojala je velika mogućnost da zaigra za „crvene”. Sve dok jednog dana, jedan ne previše bitan lik iz crnogorske košarke, koji uzgred nema ni direktne veze sa Košarkaškim savezom, nije rekao Mirotićevom ocu: „Sudbina Vašeg sina je u mojim rukama”. To je bila kap koja je prelila čašu. Mirotić je prihvatio poziv selektora mlade reprezentacije Španije Huana Antonija Orenge i već na svom prvom takmičenju pokazao kakva je klasa - na Evropskom prvenstvu je prosječno bilježio 15,3 poena i 6,8 skokova, iako je u Hrvatsku stigao povrijeđen. Da stvar bude još gora, u Zadru je igrao protiv Crne Gore... Na tom šampionatu je osvojio bronzu, bio član prve petorke, najbolji igrač gotovo na svakom turniru za mlađe kategorije na kojem se pojavio.

Dragović, Bešović,Subotić, Jaramaz...

Na istom tom prvenstvu u Hrvatskoj, za Srbiju su nastupali Bojan Subotić i Nemanja Jaramaz, koji su rođeni u Kotoru, odnosno Nikšiću.

Nisu oni jedini mladi košarkaši koji nose srpski dres. Kadet iz Podgorice Nikola Majić igrao je za „orlove” na ljetošnjem šampionatu Starog kontinenta u Baru. Za mlađe selekcije Srbije su igrali ili sada nastupaju njegovi sugrađani Nikola Dragović i Nemanja Bešović, Petar Despotović iz Pljevalja, Baranin Nikola Rondović (sin nekadašnjeg trenera Rudara i Primorke Milana Rondovića), te Cetinjanin Bogdan Jovanović...

U A reprezentaciji Srbije je Novljanka Ana Dabović, u istom dresu je igrala i njena sestra Milica, a njih dvije su kćerke poznatog „profesora iz Novog” i nekadašnjeg trenera Milana Dabovića.

Ni Baranin Aleksandar Pavlović, koji od 2003. godine igra u NBA ligi, ne nastupa za „crvene”. Krilni igrač je nakon osamostaljenja Crne Gore poručio da se osjeća kao „košarkaški Srbin”, ali još nije zaigrao za „orlove”.

Kad Marko postane Marco

Najbolji igrač juniorske reprezentacije Crne Gore na Evropskom prvenstvu B divizije trebalo je da bude Marko Todorović. Nije se, međutim, pojavio na prozivci selektora Miodraga Kadije, jer je bio povrijeđen. Počele su spekulacije da je i on krenuo Mirotićevim stopama, koje su se dodatno pojačale kada se na internetu pojavila informacija da je prihvatio špansko državljanstvo i da je promijenio ime u Marco (u španskom jeziku praktično ne postoji slovo K).

Todorović, koji nastupa za drugi tim Huventuda u Trećoj ligi Španije, u međuvremenu je poručio da će se ovog ljeta odazvati pozivu u mladu reprezentaciju... Uostalom, igranjem u dresu crnogorske kadetske reprezentacije Todorović je već poručio za koga će da igra u budućnosti.

Zid ćutanja iteorije zavjere

Kada se ne pojavi jedan član američkog “drim-tima”, priča se kako je to veliki hendikep za postojbinu košarke. Odlazak tolikog broja talentovanih sportista bi sigurno izazvao potrese u svim svjetskim sportskim velesilama, a kod nas svi ćute. Sportski funkcioneri pokušavaju da se izvade pričama o nedovoljnom nacionalnom naboju, imaju neke svoje teorije zavjere...

A niko još nije preuzeo odgvornost što je Matija Jauković bio praktično primoran da uzme australijsko državljanstvo da bi mogao da nastavi da se bavi plivanjem. Jaukoviću je Crna Gora jedino trebalo da plati školovanje na najmanjem kontinentu (40 hiljada australijskih dolara, oko 30 hiljada eura), pa da sjajni Novljanin nastupa pod našom zastavom i kao Crnogorac postavi svjetski rekord na 50 metara leptir stilom u malim bazenima.

Uzgred, niko nije ponudio logično objašnjenje zašto ga nije pozvao da iz Sidneja „skokne” do Melburna i 2007. nastupi na Svjetskom prvenstvu. A iz Crne Gore su na drugi kraj svijeta, i tada i na Olimpijske igre u Pekingu, išli neki plivači koji su u odnosu na njega potpuni rekreativci... Čak su sportski glavaši između redova optuživali Jaukovića da se ne osjeća kao Crnogorac, iako je on to u svakom intervjuu napominjao i čak se bunio kada je njegova zemlja u Australiji predstavljena u negativnom svjetlu.

Da li je neko zbog svih ovih propusta ponudio ili podnio neopozivu ostavku kao moralni čin? Naravno da nije. Fotelje su najvažnije...

Fudbalski savez kao primjer

Fudbaleri Crne Gore čine čuda u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo u Poljskoj i Ukrajini. A sve je moglo da bude drugačije, da nije bilo pravih poteza predsjednika FSCG Dejana Savićevića. Naime, Savićević je sa tadašnjim predsjednikom FSS Zvezdanom Terzićem dogovorio da nema „napada” na igrače iz druge države. To je značilo da će, koliko god da su bili interesantni Srbiji, Mirko Vučinić, Simon Vukčević i Stevan Jovetić igrati za „hrabre sokole”. Treba li uopšte napominjati da su i Vukčević i Jovetić bili kapiteni Partizana, da su u beogradskom klubu stekli fudbalsko ime?

FSCG je nakon nešto više vremena obezbijedio da i Marko Baša zaigra za Crnu Goru, iako je rođen u Trsteniku. Baša je, doduše, iz Rijeke Crnojevića, njegova i želja njegovog oca da mu sin zaigra za Crnu Goru nikada nijesu bile sporne. Štoper moskovske Lokomotive sada je stub odbrane „crvenih”, bez njega se tim ne može ni zamisliti. Uzgred, jedan od glavnih igrača na sredini terena je Nikola Drinčić. Momak koji je rođen u Beogradu i nema nikakve veze sa Crnom Gorom je osvojio srebro sa mladom reprezentacijom SCG na Evropskom prvenstvu, a čelnici FSCG su iskoristili činjenicu da su ga na Terazijama zaboravili. I dobili su igrača kakvog bi svaki trener poželio.

Uz to, trenutno najvredniji igrači Partizana i Crvene zvezde su Stefan Savić i Marko Vešović. Njih dvojica nisu imali nikakvih dilema koja je njihova reprezentacija - Savić je već zablistao u A selekciji, dok je Vešović standardni član mlade reprezentacije i kuca na vrata Kranjčarevog tima.

Odlasci nakon referenduma

Odmah nakon referenduma o obnavljanju nezavisnosti, postalo je jasno da Crna Gora ostaje bez dva bisera - Andrije Prlainovića i Miloša Nikića.

Mladi vaterpolista iz Herceg Novog je otišao u Partizan i poručio da ga zanima samo Srbija. S tom reprezentacijom je već 2006. osvojio zlato na Evropskom prvenstvu u Beogradu, a najsjajnija odličja je prigrabio i na Svjetskom prvenstvu u Rimu 2009. i dva u Svjetskoj ligi (2008. i 2010). Prlainović je igrao tri meča za medalje protiv Crne Gore - „crvene ajkule” su bile bolje u finalu šampionata Starog kontinenta u Malagi 2008. godine, dva mjeseca kasnije Srbi su se revanširali u meču za bronzu na Olimpijskim igrama u Pekingu, a u finalu Svjetske lige u Nišu opet se radovao Prlainović.

Nikić je, s druge strane, procijenio da će imati bolju karijeru ukoliko bude igrao za Srbiju. Sa selekcijom Igora Kolakovića je osvojio bronze na Evropskom prvenstvu i Svjetskom šampionatu, te dva srebra i 3. mjesto u Svjetskoj ligi. U rukometu je vrlo neobična situacija - za Srbiju igraju Crnogorci, a za Crnu Goru Srbi i Srpkinje. Dres „orlova” nose Nikšićanin Ivan Nikčević i Mojkovčanin Darko Stanić, kojeg RSCG nije ni htio. Sadašnji prvi golman Srbije je imao kokainski skandal, zbog čega tadašnji prvi čovjek crnogorskog rukometa Zoran Radojičić nije htio da čuje za njega kada ga je predložio Pero Milošević. S druge strane, za Crnu Goru igra Golub Doknić iz Vrbasa, a ranije i Aleksandar Svitlica iz Priboja.

Slična situacija je u odbojci - reprezentativci Crne Gore su Mladen Majdak, Milan Jurišić, Aleksandar Milivojević, Luka Šuljagić, nekada je bio i Hamza Zatrić... Doduše, ni ženska rukometna selekcija ne bi bila tako jaka da nije sjajne Bojane Popović i Ane Radović. Uskoro će Dragan Adžić moći da računa i na bivše reprezentativke Srbije Katarinu Bulatović, Anu Đokić i vjerovatno Anu Vojčić.

Ispušten trio snova, Danilović Šveđanin

Proslavili su Srbiju u čitavom svijetu, svi pričaju o „nevjerovatnoj upornosti srpskih asova”, ali niko ne pominje jednu činjenicu - da Novak Đoković, Ana Ivanović i Jelena Janković vuku korijene iz Crne Gore. I da su, uz malo sluha, svi mogli da nastupaju za Crnu Goru. Naime, svojevremeno su najveći državni funkcioneri vodili razgovore da “trio snova” zaigra pod crnogorskom zastavom, maltene im je tako nešto nuđeno. Đoković je tada bio tek talenat, slično je bilo i sa Anom Ivanović. Naši funkcioneri očigledno nisu dobro procijenili - “trio snova” se odlučio za Srbiju i donio svjetsku slavu srpskom tenisu.

Šta sada vrijedi što su oni i sami rekli da su porijeklom Crnogorci? Đoković je osvojio Australian open i Dejvis kup pod zastavom Srbije, Ivanovićeva i Jankovićeva su bile prve na WTA listi, a Crna Gora se nigdje ne pominje. Može li neko da zamisli crnogorsku Dejvis kup reprezentaciju sa Đokovićem i Milošem Raonićem, kojima bi prva rezerva u singlu, a pogotovo u dublu bio Danijel Danilović. Nažalost, nijedan od njih trojice nije dostupan. Čak ni Danilović - 22-godišnjak koji je sa Goranom Tošićem osvojio srebro za Crnu Goru na Mediteranskim igrama u Peskari, odnedavno nastupa pod zastavom Švedske!

Ocijeni:

1 2 3 4 5

2 (3 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.

Izdvojeni komentari Komentara: 23

  • 7 godina i 9 mjeseci
    Onaj ko želi da obuče dres neke druge države i ne zaslužuje da nosi dres Crne Gore. Oni koji navijaju za druge države treba za njih da igraju,zaista je smiješno da žalimo za takvim ljudima.Bar je Crna Gora kroz istoriju imala takvih primjera, ali smo ih zvali nekako drugačije ,a ne \"biseri\".Srećan im veliki put.
    • 1
    • 0
  • 7 godina i 8 mjeseci
    da su pravi crnogorci igrali bi za nas !
    • 1
    • 0
  • 7 godina i 6 mjeseci
    jedna ispravka - Nikola Drincic je porijeklom sa Zabljaka,odatle su Drincici,tako da teza da nema veze sa Crnom Gorom je netecna.
    • 1
    • 0