• Piše: Aleksandar Vučković
  • Objavljeno: 25.03.2012 u 12:13
  • 4933 prikaza
  • 10 komentara

legendarni jugoslovenski i hrvatski bokser u posjeti Zoranu Vujičiću

Damir Škaro: Život treba učiniti ljepšim

"Ko me podržao od kada sam se razbolio? Vladimir Kličko i Damir Škaro, obojica doktori nauka! Ovo su stvari koje čine život. Ovaj gest shvatam kao veliku ljudsku podršku", rekao je Vujičić

Obojica su bili bokseri. Prijatelji su postali preko fejsbuka. Jedan je posljednji osvajač medalje na olimpijskim igrama od svih boksera bivše Jugoslavije, bronzani i na svjetskom prvenstvu, bivši član Sabora, doktor ekonomskih nauka, čovjek koji je objavio tri knjige...

Drugi je boksom počeo da se bavi sa 23 godine, na studijama u Beogradu, sjajan matematičar, čovjek kojem uprkos teškoj bolesti mozak funkcioniše kao šahovskim velemajstorima... Nikada se nisu vidjeli.

Do juče...

Damir Škaro je došao u Nikšić da posjeti Zorana Vujičića! Da mu pruži podršku i pokuša da iz zimskog sna probudi one koji bi Zoranu stvarno mogli da pomognu u borbi protiv multipla skleroze.

"Došao sam isključivo iz humano ljudskih razloga, da posjetim prijatelja, kolegu boksera Zorana Vujičića. Sa Zoranom sam se sprijateljio preko fejsbuka, a o njemu sam slušao i od Mija Martinovića, predsjednika Crnogorske profesionalne bokserske federacije, te mog dugogodišnjeg velikog prijatelja Miladina Šobića. Sport spaja ljude i iz tih čisto ljudskih razloga ja sam došao kod kolege kojem treba pomoći. Treba mu dati podršku, treba se prema njemu ponašati ljudski. U teškim trenucima treba biti čovjek. Ja ljude ne gledam po nacionalnosti, nego ih dijelim na dobre i loše. Zorana danas prvi put vidim, ali mi je bilo drago da ostavim sve obaveze, da uzmem avion, platim sebi kartu i dođem da vidim prijatelja. Posjetiću i Slobodana Radulovića – Njemca, takođe kolegu boksera, koji je nedavno imao gangrenu, sepsu", kaže za “Vijesti” proslavljeni jugoslovenski i hrvatski bokser Damir Škaro.

Kao neko ko je polovinu nagrade za osvajanje olimpijske bronze 1988. godine donirao Savezu slijepih Hrvatske i koji je poznat po svom humanitarnom djelovanju, Škaro ima puno pravo da se povodom slučaja Zorana Vujičića obrati onima koji bi vrlo lako i jednostavno mogli njajviše da pomognu.

"Došao sam da apelujem na crnogorsku vladu da pomognu Zoranu, da im kažem da ako oni neće da mu pomognu, probaćemo mi u Hrvatskoj da to uradimo. Ne mogu ja kao državljanin druge države da učim nekoga šta treba da radi, ali mislim da nije korektno da čovjek koji je u ovakvom socijalno-zdravstvenom stanju, koji najblaže rečeno nije ravnopravan sa drugim ljudima, nema dovoljno pažnje. To je čovjek koji je stvarao ovu državu i mislim da političari, ako imaju imalo dobre namjere prema svojoj državi i svom narodu, moraju to da prepoznaju i da valorizuju doprinose koje su imali crnogorski sportisti. U Hrvatskoj je dokazano da je prije svjetskog prvenstva u fudbalu u Francuskoj 1998. godine za našu zemlju znalo samo tri odsto ljudi u svijetu. Nakon šampionata i trećeg mjesta u Francuskoj, za Hrvatsku je znalo 70 odsto! Mislim da bi Vlada Crne Gore, koja je na čelu jednog kulturnog, srednjeevropskog naroda, morala imati malo više humanosti prema svojim najzaslužnijim građanima – sportistima. Mislim da bi trebalo imati malo više senzibilnosti. Ja sam došao ovdje upravo da senzibiliram i crnogorsku javnost, ali i crnogorsku vladu da puno više pomogne sportistima".

On se nada da njegove riječi neće otići u vjetar...

"Vjerujem da će crnogorska vlada - u novinama sam vidio da sebe smatraju šampionima evropskih integracija - naći načina da pomognu Zoranu da se njegov status nekako riješi. Vas nema puno, Crna Gora nema sto miliona ljudi pa da ne znate jedni za druge. Ako Amerika ili Francuska brinu o svojim sportistima, zašto to ne bi uradila i Crna Gora. Za razliku od Srbije, Crne Gore ili BiH, sportisti u Hrvatskoj nemaju penzije, ali kod nas je teško bilo doći na red, s obzirom na izdatke za rat, pa branitelje, sirotinju, a pritom se u našoj vladi prave veći katolici od Pape. Paradoksalno je da moj trener u Srbiji ima penziju za rezultat koji sam ja ostvario krvareći u ringu, a ja nemam u Hrvatskoj. Prema tome, siguran sam da Crna Gora može lako pomoći svoje sportiste jer je u pitanju mali broj, pa bi se pomoć njima svela bukvalno na statističku grešku u proračunu budžeta. Pomažite sportu da vaša djeca ne budu robovi kolonijalista koji će vas pojesti, kao što će sve nas jednog dana pojesti velike ribe. Pokažite primjere sportista djeci da ne bi postajali robovi, narkomani ili depresivni ljudi".

U vrijeme kada je humanosti sve manje, svaki svijetli primjer djeluje kao svjetlo na kraju ogromnog tunela. A taj tunel, čini se, iz dana u dan postaje još duži...

"Mi smo još najmanje materijalističko-imperijalistički zagađeni. Ovaj kraj brdskih Balkanaca, Ličana, Hercegovaca, Crnogoraca..., koji imaju u sebi urođeno čojstvo, ono “ja pa ja”, imaju puno topliju dušu nego drugi ljudi. Na Zapadu je toga znatno manje, demokratija je donijela puno štete i hladnoće među ljude, svako gleda svoj interes, nekakve svoje čisto materijalističke interese. Sve je manje duša, nekih ovakvih akcija. Ja nisam došao da se slikam, meni medijska pažnja ne treba, čak je i pitanje kako će ovu akciju kod mene u Hrvatskoj ljudi shvatiti, da li će se neko zapitati šta on ide tamo i šta on glumi. Beogradske novine su me proglašavale za hrvatskog nacionalistu, za neke ljude u Hrvatskoj sam Jugosloven, sve zavisi ko kako gleda na stvari. Ali ja imam dušu. Znam da nema puno ljudi koji su spremni da pomognu drugim ljudima, demokratija nas je iz socijalizma, koji nije bio bog zna šta, odvela u kapitalizam koji je okrutan. Za sam sport ranija vremena bila su bolja, status sportiste je bio puno bolje riješen u socijalizmu. Za olimpijsku medalju dobio sam i stan i poslovni prostor, sebi sam tako obezbijedio egzistenciju. Od Hrvatske nijesam dobio nijedan povlašteni kredit ili bilo šta".

Ako se neko poslije svega pita zašto je boks dobio naziv “plemenita vještina”, valjda je na ovom primjeru sve jasno...

"Mi bokseri djelujemo dosta grubo, to je najgrublji olimpijski sport, bez obzira što je sada došlo nešto što nema veze sa sportom, poput ultimat-fajta. Zabranjene su borbe pasa i borbe pjetlova, a sada su dozvolili ljudima da se golim šakama bore u čeličnim kavezima, što je van pameti. Mi smo krajnja granica sporta, iako smo izgubili na popularnosti, s obzirom na kacige i na sve ono što je od boksa napravilo nešto nalik na video igricu, koju ljudi jednostavno ne žele da gledaju. I mene lično u ovom trenutku boks nešto previše ne zanima. Nakon treće Olimpijade i posljednje medalje za bivšu Jugoslaviju, ja sam prestao da boksujem. Okrenuo sam život u drugom smjeru, okrenuo se politici, nauci, želeći da pokažem da sportisti mogu da budu uspješni i u drugim branšama života. Pogotovo mi iz sirotinjskog, malog, grubog sporta. Ajnštajn je rekao: "Lakše je razbiti atom nego predrasudu", i to važi za boksere. Često me ljudi pitaju da li boks djeluje štetno, a ja im odgovaram da valjda na pamet ne djeluje štetno. Izgleda da je na mene djelovalo u drugom pravcu, pa su mi se od boksa sve vijuge slegle na svoja mjesta. Nakon 450 borbi i samo 12 poraza, ja sam završio Višu ekonomsku školu, pa Ekonomski fakultet, postdiplomske studije, magistrirao i doktorirao".

Iako ima svoj klub, boksom se trenutno bavi samo sporadično, opet zbog nekih viših ciljeva...

"Ja sam sportom iskočio iz sirotinje, pa pokušavam da pomognem toj djeci koja se bave boksom, koja dolaze iz siromašnih slojeva društva, jer se sinovi tajkuna ne bave boksom. Pokušavam da toj djeci malo olakšam život, nastojim da im bar malo učinim život ljepšim. Kada vidim koliko nekome neke stvari znače, onda mi ništa nije teško. Za Čovjeka, sa velikim slovom Č ništa mi nije teško. Smatram da je Zoran Vujičić Čovjek sa velikim Č i zato sam tu. Zoran je čovjek koji voli svoju državu, a koji prije svega voli ljude, kao što volim i ja. Zato i nastojim da pomognem ljudima. Bog vidi, Bog vraća, bez obzira ko je koje vjere, zvali ga mi Bog, Alah ili Buda. Naučno je dokazano da su većina bolesti psihosomatske, da nastaju usred stresa, depresije... Zato je dobro činiti dobro, širiti dobre vibracije", zaključuje Škaro.

Možda posjeta Damira Škara nije produžila život Zoranu Vujičiću. Ali, učinila ga je ljepšim!        

Vujičić: Ljudi kao Škaro grade mostove prijateljstva

"Posjetu Damira Škara stavljam u nivo podrške velikana civilizacije Vladimira Klička. Ko me podržao od kada sam se razbolio? Vladimir Kličko i Damir Škaro, obojica doktori nauka! Ovo su stvari koje čine život. Ovaj gest shvatam kao veliku ljudsku podršku, čovjek iz Zagreba je došao da me podrži a za šest godina koliko sam u ovoj sobi, iz Nikšića nije došao gotovo niko. Želim da takvi ljudi, neopterećeni i neupljani grade mostove prijateljstva između naroda. Dobrih ljudi ima svuda. Ja sam boksovao za Pelister iz Bitolja, za Željezničar iz Sarajeva, za nekoliko klubova iz Srbije, boksovao sam i u Hrvatskoj, ali nisam bio član nekog kluba. Sve dobre ljude volim i pozdravljam, a ovo što je Damir došao ovdje je nešto enormno veliko. Pozdravljam sve hrvatske boksere, latinska izreka kaže "jedan smo rod", ali želim da pozdravim i sve hrvatske sportiste i hrvatski narod. Treba graditi mostove prijateljstva između Crne Gore i Hrvatske, ali to mogu uraditi samo neuprljani ljudi, jer je to važno zbog budućih generacija. Zašto sjutra moj sin ne bi išao da studira u Zagreb", kazao je Zoran Vujičić.

Među prijateljima i legendama

Prijatelj sam od djetinjstva sa Mijom Martinovićem, predsjednikom Crnogorske profesionalne bokserske federacije, sa legendarnim Miladinom Šobićem, sa Mijom Perunovićem. Sa njim sam bio cimer dok smo boksovali, dolazio je kod mene u Zagreb. Dok smo bili cimeri boksovali smo za Zlatnu rukavicu 1979. godine, kada je on postao prvak Evrope. Svi su mislili da ćemo se mi dogovoriti, s obzirom na to da smo bili cimeri, a ustvari meč je proglašen za najbolji na turniru. Ja sam izabran za najborbenijeg boksera, a Mijo je osvojio Zlatnu rukavicu.

Lična karta

Damir Škaro je boksersku karijeru počeo 1976. godine. Četiri godine kasnije je prvi put bio učesnik Olimpijskih igara u Moskvi i eliminisan je u prvom kolu od Viktora Savčenka. Osvajač je bronzane medalje sa Olimpijskih igara iz Seula 1988, iste godine je bio srebrni u Svjetskom kupu. Imao i treće mjesto sa Svjetskog prvenstva u SAD. Bio je pobjednik Mediteranskih igara, dva puta je bio prvak Balkana... U karijeri je imao 450 mečeva, a čak 350 je riješio nokautom. Upisao je i 12 poraza. Nakon što je završio karijeru, bio je član Hrvatskog sabora od 1995. do 2000. godine na listi HDZ-a. Osnivač je Hrvatskog olimpijskog odbora, a od 1990. do 1996. godine je bio i predsjednik Bokserskog saveza Hrvatske. Napisao je tri knjige....

Ocijeni:

  • Trenutno 5.00/5
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5

Isprintaj:

Vezani članci:

Tagovi:

Damir Škaro, Zoran Vujičić

slika slika slika