Kristijan Atsu, bivši igrač Porta i Čelsija, a sada Njukastla, i reprezentativac Gane, nije samo posvećen fudbalu, već i humanitarnom radu.
Teško djetinjstvo, provedeno u siromaštvu, porodična tragedija zbog koje osjeća krivicu – natjerali su ga da slobodno vrijeme provodi pomažući onima kojima je pomoć neophodna.
„Biti tu za druge, pomagati. To je ono što želim da radim, da pružam ljubav ljudima“, kazao je 26-godišnji Atsu za goal.com.
Odrastao je u mjestu Ada Foa, u Gani. Nije trenirao fudbal, več je igrao na ulici. Tu su ga i primijetili skauti Fejnorda za afričko područje. Dok je boravio u akademiji kluba iz Roterdama javljeno mu je da je njegov otac preminuo.
„Finansijska sredstva moje porodice su tada bila veoma ograničena. I moj otac bi sada sigurno bio živ. Ja bih se brinuo o njemu. Odveo bih ga u bolju bolnicu i sve bilo u redu. Najviše žalim što nikad nismo saznali šta je bio uzrok smrti. Za mene je to jako teško, jer se žrtvovao za mene samo da vidi kako igram, a kada sam postao dobar - otišao je.“
Atsu sada radi kao ambasador britanske humanitarne organizacije čiji je cilj borba protiv siromaštva.
Bolji život za njega je počeo 2010. godine kada ga je Porto doveo u Evropu.
„Kada sam došao u Porto, koncentrisao sam se na svoju budućnost. Imao sam probu. Prvi ugovor je bio samo probni, na tri dana. Nije bilo lagano, ali zahvaljujem Bogu na toj prilici. Morao sam da se prilagodim na neke stvari: drugačija hrana, drugačiji ljudi, drugačije vrijeme... Bio sam mnogo srećan kada sam bio u mogućnosti da pošaljem novac porodici i prijateljima.“
Sa Portom je 2011. godine potpisao ugovor na četiri godine, da bi ga 2013. godine kupio Čelsi. Nije dobio šansu da zaigra za „plavce“, već se selio na pozajmice redom Vitese, Everton, Bormnut i Malaga. U Njukasl je došao 2016. godine. Sada se bori za opstanak u ligi sa svojim timom...
„Pritisak za opstanak? Za to ne postoji pritisak, pritisak je kada nemate da prehranite svoju porodicu, e to je pritisak. Osjećao sam pritisak i kada je trebalo da potpišem i prvi ugovor sa Portom, jer sam znao da bih na taj način mnogima pomogao i sebi znatno olakšao život.“
Leo Mesi je za njega najbolji igrač, ali je Mikael Esijen pravi heroj.
„Divio sam se Mesiju. On je nevjerovatan igrač. Maštao sam da igram sa njim. Ali je, po meni, Esijen ipak živa legenda Gane i Afrike. On je moj idol. Bio je odličan u Čelsiju, tri puta je bio proglašen za najboljeg igrača Afrike. U reprezentaciji je uvijek bio primjer ostalima. Veoma sam srećan što sam ga upoznao.“
U budućnosti bi volio da ima više uspjeha sa Ganom, da osvoji Afrički kup nacija, da Njukastl postane stabilan prvoligaški klub i cilj broj jedan - da nastavi sa pomaganjem ljudi u Africi.
Bonus video:
