navigacija Naslovnica Premium

REPREZENTACIJA SSSR-A U TITOGRADU

22.3.2015 11:21

Kako je iz Crne Gore lansirana sovjetska raketa ka Engleskoj

Četiri mjeseca poslije utakmice sa Crnom Gorom, sa devetoricom „titogradskih“ igrača u sastavu, „zbornaja komanda“ je u kolijevci fudbala „odnjihala“ svoj najveći rezultat u istoriji - četvrto mjesto na Svjetskom prvenstvu

Kako je iz Crne Gore lansirana sovjetska raketa ka Engleskoj Gornji red: Matović, Gardašević, Hajduković, Bukilica, Bulatović, Savković. Donji red: Ćerić, Lazarević, Adžić, Banović, Zlopaša
Foto: Autor: Branko Krivokapić

„Dok je igrao u crnogorskim klubovima govorili su za njega da neće stariti“ - ukoliko zavirite u arhivu “Pobjede” iz avgusta 1972. godine pročitaćete u tekstu posvećenom Voju Gardaševiću.
 Dok sjedi (a mjesto ga ne drži!) u kafeu u podnožju južne tribine stadiona pod Goricom, na kome je fudbalski prohodao, imaćete utisak da je pred vama čovjek koji rijekom vremena prkosno pliva uzvodno, odupirući se matici.

 - Znate li da sam prošlog vikenda igrao mali fudbal? - u kratkoj pauzi između prepričavanja sportskih dogodovština mimogredno pominje sedamdesetpetogodišnji Podgoričanin. Krepak, vitalan, energičnom mimikom oživljava svaku izgovorenu riječ. S njim se budi prisjećanje na još jednog zaljubljenika u loptanje, Miloša Crnjanskog: „vitak, nad oblacima belim“. Prav, kao da i dalje komanduje odbranom Budućnosti, Sutjeske ili holandskog Cvolea, čije dresove je nosio u periodu od 1955. do 1971. godine. 

Igrački put bio mu je zanimljiv, a pravolinijski. Trenerske staze vijugave, egzotične, sa dahom avanture: od Iraka u kome je 1991. godine sastavljao nacionalni tim, preko jordanskih i kuvajtskih klubova, klupe reprezentacije Kenije do tropske idile - Sejšelskih ostrva u Indijskom okeanu! Tinovski noseći „u slutnji, u čežnji daljine, daljine...“ 

Tri puta selektor, više od bilo kog drugog stručnjaka na našem prostoru. Crnogorski fudbalski Indijana Džons.

 - Da mogu živjeti još jednom, sve bih ponovo prošao - kaže u jedinim trenucima kada njegov glas boji melanholija. Treperave iskre u očima sažimaju šest decenija neuobičajene sportske priče.

Tu, na domašaju lopte, Vojo Gardašević je u aprilu 1966. godine sa kapitenskom trakom uveo crnogorsku reprezentaciju u meč sa Sovjetskim Savezom, tokom prve od pet posjeta „zbornaje komande“ Titogradu, koje su uslijedile u narednoj deceniji.

 Sovjetski fudbalski  raj na Jadranu 

 Početkom šesdesetih, reprezentacija Sovjetskog Saveza je razgrtala gvozdenu zavjesu, sa njom i rivale grabeći ka svjetskom vrhu. Na prvom Kupu nacija (začetak Evropskog prvenstva) u Francuskoj 1960. godine preko Jugoslavije, pobjedom na Parku prinčeva u finalu 2:1, premetnula se u vladara Starog kontinenta. Dvije godine kasnije, na Mundijalu u Čileu stala je u četvrtfinalu. 

 - U to vrijeme, SSSR je bio čudo od reprezentacije - prisjeća se Gardašević tima okupljenog oko „crnog pantera“ Lava Jašina, posthumno imenovanog za najboljeg golmana XX vijeka.

Poraz u završnici Kupa nacija 1964. godine, oglasio je poziv za promjenu. Klupu je preuzeo dotadašnji trener Torpeda Nikolaj Morozov, „kapetan duge plovidbe“, kako je sebe opisao po okončanju karijere, zbog čestih turneja na koje je vodio selekciju.

Reprezentacija SSSR-a sa Svjetskog prvenstva u Engleskoj Reprezentacija SSSR-a sa Svjetskog prvenstva u Engleskoj

Inventivnijih, savremenijih metoda od svojih prethodnika, podmladio je sastav. Na jednoj od „plovidbi“ otkrio je Makarsku, taj, po riječima uvaženog ruskog sportskog novinara Aksela Vartanjana, „raj na zemlji, gdje je nebo plavo, a trava zelena“. Ljetovalište kraj Splita će tokom naredne decenije (p)ostati omiljena primorska destinacija sovjetskih fudbalera...

Te davne 1966. godine, da se poslužimo omiljenom frazom Baneta Bumbara iz sentimentalne serije „Grlom u jagode“, na Brionskom plenumu „pao“ je Aleksandar-Leka Ranković, sa njim i rukovodstvo Udbe. Indira Gandi je postala premijer Indije. Umro je Volt Dizni. Meša Selimović je objavio roman „Derviš i smrt“. Roj Emerson je peti put osvojio Australijan open, a Partizan je izgubio u finalu Kupa šampiona od Reala. Džon Lenon je zagrajao: „Bitsli su popularniji od Isusa“. Američke bioskope punili su špageti vestern „Dobar, loš, zao“ i instant komedija  „Rusi dolaze“, fudbalski aktuelizovana u Jugoslaviji.

„Zbornaja komanda“, sa Lavom Jašinom kao kapitenom, krajem februara stigla je na hrvatsko primorje. U sklopu opsežnih priprema za Svjetsko prvenstvo, Morozov je doveo 26 kandidata za nacionalni tim. „Očekujem da bez ikakvih problema ispunimo sve zacrtano u trening kampu“ - poručio je novinarima.

U prvim pripremnim susretima, radni tonus njegovog tima izmjerili su Dinamo (2:2) i Hajduk (2:0), prije nego što je 31. marta na sarajevskom Koševu „B“ reprezentacija Jugoslavije bila bolja za gol Velibora Vasovića (1:0). 

Dan kasnije, 1. aprila, nije šala - sovjetska reprezentacija, istina, bez povrijeđenog Jašina, koji je ostao u Makarskoj, posjetila je Titograd. Tu je čekala selekcija Crne Gore, prvi put okupljena povodom međunarodnog meča nakon dvije decenije i gostovanja u Albaniji...

Lopta pravo s neba 

Mjesto na klupi povjereno je nekadašnjem kapitenu, a tadašnjem treneru Budućnosti Vasiliju-Vaku Darmanoviću (kasnije vodio Lovćen i danilovgradsku Iskru). Okupljeni su članovi najjačih crnogorskih klubova, jedinih drugoligaša: Sutjeske (koja će te sezone ući u elitu), Budućnosti (devet mjeseci ranije finaliste Kupa Jugoslavije) i Lovćena. Pozivi su upućeni i nekolicini crnogorskih igrača od ugleda iz beogradskih prvoligaša, poput Rašovića, Vasovića, Samardžića... Obaveze je bilo teško uskladiti, pa se odazvao samo Cetinjanin Sreten-Cura Banović, napadač OFK Beograda. 

Od domaćeg fudbalskog štofa sašiveno je prikladno odijelo. Iako podalje od očiju selektora, Vojin Lazarević je kao napadač Sutjeske debitovao za jugoslovensku reprezentaciju. Banović je imao iskustvo iz mlade, a Gardašević, Gano Ćerić i Slobodan Zlopaša iz omladinske selekcije SFRJ. 

 - Jovan Hajduković bio je jedan od naših najboljih golmana, što je kasnije dokazao u Boru. Nikola Bukilica među najkvalitetnijim desnim bekovima. Novak-Bato Bulatović uvijek pouzdan na sredini terena. Gano Ćerić brz, nije se plašio nikoga - oživljava fudbalske karakteristike svojih nekadašnjih saigrača Gardašević. - U Budućnosti mi ništa teže nije bilo nego da čuvam Lazarevića ili odličnog tehničara Banovića. Sjećam se kada bismo igrali sa Sutjeskom, a Vojin se izvuče po mojoj strani, dovikivao sam mu 'Miči se od mene!'. A nisam ni ja bio naivan. Zvali su me Vojo Britva.
Britva prije - Britve. A atmosfera u Crnoj Gori pred sportsko dešavanje koje je zahvaljujući reputaciji gostiju zasjenilo sve prethodne? 

Vojo Gardašević Vojo Gardašević

- Danima se pričalo o tom događaju. Noć prije utakmice nisam mogao da zaspim od sreće, jer ću igrati za reprezentaciju Crne Gore i to protiv takvog tima kakav je SSSR.
Po dolasku u glavni grad, sovjetski fudbaleri posjetili su fabriku „Radoje Dakić“. Dug vremenima srpa i čekića, komunizma i udarništva. Da nam živi, živi rad...

A to što je bio radni dan, nije smetalo da se na stadionu pod Goricom sabije 15 hiljada gledalaca. Poređenja radi, Titograd je u to vrijeme imao nešto više od 70 hiljada žitelja. 

- Tada se živjelo za fudbal.

Danas se više živi od njega. Domaćin, Fudbalski savez Crne Gore, postarao se da pojača osjećaj praznika. Lopta za igru pala je pravo sa neba! Svjetski šampion u padobranstvu Petar Dedić otisnuo se sa 1500 metara sa bubamarom u rukama.

- Doskočio je na sam centar! To je bio zvek - i dalje je zadivljen vještinom „prvaka vazdušnog baleta“ Gardašević, koji je preuzeo loptu.

Sovjetski selektor Morozov je nedjeljniku Futbol prenio da je u Titogradu igrao „B“ tim SSSR-a. No, iako nije bilo velikog Lava, gostujuću ekipu nisu činila jagnjad. Na terenu su se našla petorica sa makar jednim evropskim odličjem: kapiten Ivanov, Metreveli, Voronjin, Malefejev i Meshi.

Meč kao meč, fudbalski ne pretjerano bogat, složili su se svjedoci, riješen je u 30. minutu golom Slave Metrevelija. Istog onog koji je šest godina ranije u finalu Kupa nacija pogodio mrežu Jugoslavije.

„Dva blijeda tima u prazničan dan“ - sažeo je svoje utiske u naslovu dopisnik beogradskog “Sporta” Aljo Šarkić, doajen našeg sportskog novinarstva.

Po strani (ne)kvalitet igre, Gardaševiću je izmakao potpun ugođaj.

- Pri jednom ispucavanju istegao sam zadnju ložu, pa sam morao van terena.

Na koktelu u hotelu “Crna Gora”, neizbježni Miljan Miljanić, tada član selektorske komisije reprezentacije SFRJ, koji je pratio utakmicu, solomonski je zaključio da je duel sa SSSR-om zaključen - neriješeno.

- Rusi su juče u Sarajevu izgubili 1:0. Danas su pobijedili istim rezultatom, tako da je remi. Nas i Rusa - dvjesta miliona.

Sovjetski fudbaleri su u Jugoslaviji ostali još desetak dana, odigravši utakmice sa Vojvodinom (2:2) i kombinovanom ekipom Crvene zvezde i OFK Beograda (3:0).

„Kad bi tako igrali idućeg jula u Engleskoj, kao u prošli petak, onda sigurno ne bi mogli očekivati neki veći uspjeh“ - predviđao im je izvještač “Pobjede”, učitelj generacija sportskih novinara u Crnoj Gori, Borislav Šoć.

Četiri mjeseca potom, sa devetoricom „titogradskih“ igrača u sastavu, „zbornaja komanda“ je u kolijevci fudbala „odnjihala“ svoj najveći rezultat u istoriji - četvrto mjesto na Svjetskom prvenstvu. 

Sa Vojom - na Rusiju

Pola vijeka je prohujalo od tih romantičnih crno-bijelih, a tako bujnih životom fudbalskih slika. Jugoslavija, SSSR, sa njima i njihova tumačenja komunizma, na smetlištu su istorije,u društvu sa nazivom „Titograd“. U uslovima nove fudbalske geopolitike, reprezentacija Rusije će se 27. marta u Podgorici izmjeriti sa „hrabrim sokolima“. Pitanje za rastanak je da li će Vojo biti na tribinama najvećeg nacionalnog stadiona.

- A, da no! Podrazumijeva se!

Crna Gora 0 - SSSR 1

Stadion: pod Goricom. Gledalaca: 14000. Sudija: Branislav Radunović (Titograd). Strijelac: Metreveli u 30. minutu.

CRNA GORA: Jovan Hajduković, Nikola Bukilica, Vojo Gardašević (Ivan Pejović), Novak Bulatović, Danilo Matović, Cvetko Savković, Gano Ćerić, Vojin Lazarević, Stevo Adžić, Sreten Banović, Slobodan Zlopaša (Milan Stanić). Trener: Vasilije-Vako Darmanović.

SSSR: Banjikov, Ponomarjev, Ušatore, Danilov, Voronjin, Malofejev, Hmeljnicki, Ivanov, Serebrnijikov, Metreveli (Sabo), Meshi. Trener: Nikolaj Morozov.

Četrnaest poglavlja knjige

Četrnaest aktera u crnogorskoj reprezentaciji, četrnaest poglavlja knjige ispunjene sportskim i životnim pričama...

Najtragičnija je bila ona Sretena-Cure Banovića (Lovćen, OFK Beograd, belgijski Lijež i Gent...), „pjesnika života i fudbala“, koji je u septembru 1983. godine izdahnuo na terenu u belgijskom Melu, igrajući mali fudbal. Imao je 44 godine.

Šest mjeseci ranije u Titogradu  u 56. godini umro je Vasilije Darmanović.

Nikšićki fudbalski boem Novak-Bato Bulatović (Sutjeska, FAP, kasnije trener Sutjeske i Čelika) preminuo je u oktobru 1996. godine.

Krajem januara 2011. godine u Tološima je sahranjen Cvetko Savković, koji je sadržajnu karijeru ispunio igranjem  za Crvenu Stijenu, Budućnost, banjalučki Borac i francusku Bastiju.

Dvije godine i devet mjeseci ga ja nadživio vrsni golman Jovan Hajduković (Crvena zvezda, Budućnost, Bor, kolumbijski Amerika Kali, kragujevački Radnički, Majdanpek...), tokom sedamdesetih braneći mrežu Bora dvije sezone najbolje ocijenjeni golman Prve lige.

Među živima nisu ni Nikšićani, članovi ponajbolje generacije Sutjeske, Slobodan Zlopaša i Stevo Adžić, te pouzdani defanzivac sa Rijeke Crnojevića Danilo Matović (Lovćen, Budućnost).

Osamdesetjednogodišnji Nikola Bukilica (Bokelj, Sutjeska, GOŠK Dubrovnik, Čelik, kasnije trener Grblja i Bokelja) živi u grbaljskom selu Nalježići. Ivan Pejović (Lovćen, Crvena zvezda, Olimpija) je nakon uspješne karijere ostao u Ljubljani. Vojin Lazarević, napadač istančanog osjećaja za gol, šesti strijelac u istoriji Crvene zvezde, u Beogradu provodi penzionerske dane, 16 godina nakon što je kao trener „crveno-bijelih“ osvojio Kup SRJ.

„Fudbalski umjetnik“ Gano Ćerić (Budućnost, Radnički Pirot, Rijeka) i Milan Stanić (Budućnost, Vojvodina, holandski Telstar), koji je u sezoni 1966/1967. kao član Voše potpisao jedini poraz kasnijeg pobjednika Seltika u Kupu šampiona (1:0), nastanjeni su u Podgorici. Sugrađanin im je osamdesetsedmogodišnji Branislav Radunović, najkvalitetniji crnogorski arbitar svoje generacije i podjednako uspješan novinar, koji je sudio prvi meč sa SSSR-om pod Goricom.

Vojo Gardašević živi u podgoričkom naselju Masline. Posljednji angažman imao je na klupi Anse Reuniona sa Sejšelskih ostrva, koji je vodio do 2012. godine. Kaže da iščekuje novi trenerski posao...

Gardašević potpisuje loptu kojom se igralo Petru Dediću. Sa strane, redom: Hajduković, Bukilica i Zlopaša. Gardašević potpisuje loptu kojom se igralo Petru Dediću. Sa strane, redom: Hajduković, Bukilica i Zlopaša.

Vujović i Kovačević srušili SSSR

Reprezentacija SSSR-a još četiri puta je posjetila Crnu Goru. U januaru 1970. godine na stadionu pod Goricom selekcija koja se spremala za Svjetsko prvenstvo u Meksiku igrala je neriješeno (1:1) sa izabranim timom Crne Gore. U februaru naredne godine, SSSR-u su se suprotstavili Sutjeska (1:1) i Budućnost (1:1). Nakon nepune četiri godine, krajem januara 1975. „zbornaja komanda“ je pobijedila crnogorsku reprezentaciju 3:2. Posljednji put, sovjetska reprezentacija je svratila u Titograd 6. februara 1976. godine, dva dana poslije smrti prvog predsjednika Vlade NR Crne Gore Blaža Jovanovića. Domaći tim konačno je srušio protivnika (2:1) golovima Dragana Vujovića i Dragomira Kovačevića.

Ocijeni:

1 2 3 4 5

4 (14 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.

Izdvojeni komentari Komentara: 9

  • Montepharm 3 godine i 7 mjeseci
    Ovo je samo jedan od dokaza kolliki su Buducnost i Sutjeska ostavili trag u Jugoslovenskom fudbalu. Eto kad je njima SSSR dolazio na noge da igra. Lazarevic je bio cudo od igraca, i nepravedno je sto ga manje pominju od Deja ili Mijata...mozda zato sto nije igrao vani.
    • 10
    • 0
  • ebless 3 godine i 7 mjeseci
    Svaka cast Baca :)
    • 5
    • 0
  • Anagastum 3 godine i 7 mjeseci
    Odličnih šest igrača Sutjeske
    • 4
    • 0