navigacija Naslovnica Premium

VLADE DIVAC

18.1.2011 10:20

Ljudi su shvatili poruku - sport nas sve zbližava

Pratio sam preko TV-a nekoliko kvalifikacionih utakmica Crne Gore. Ima dobru reprezentaciju i to je pozitivno. Mislim da ima velike šanse da napravi dobar rezultat u Litvaniji!

Povoda za razgovor sa njim uvijek ima napretek, ali vremena kada razgovor počne nikad nije dosta. Naravno, ko ga i površno poznaje zna da će on ispuniti svaku novinarsku znatiželju, odgovoriti na svako pitanje, pričati o svemu... Njega vole svuda - od rodnog Prijepolja do Los Anđelesa. On je neponovljiv, vjerovatno najbolji košarkaš sa prostora bivše Jugoslavije koji je igrao u NBA. Jednostavno, ne treba ga ni predstavljati - Vlade Divac!

Na molbu “Vijesti” da govori za naš list i televiziju, legendarni košarkaš, a sada predsjednik Olimpijskog komiteta Srbije samo je rekao: “Kad god hoćete, kad vama odgovara!”

Uz osmijeh i zarazno pozitivnu atmosferu koju širi i na osoblje Olimpijskog komiteta Srbije, Divac je gotovo pun sat odgovarao na pitanja, šalio se, očigledno zadovoljan što je uspio da se izbori za krucijalnu stvar vezanu za srpski sport - da država izdvoji neuporedivo veći budžet za sport (povećanje od 60 odsto), koji će riještiti i najmanji finansijski problem prilikom priprema za Olimpijske igre 2012. godine u Londonu.

- Olimpijski komitet je nakon dugo godina konačno dobio sredstva sa kojima može da raspolaže i naši sportisti će imati ove godine apsolutnu podršku na svim nivoima što se tiče olimpijskih selekcija. Sportisti ne treba da brinu o pripremama, takmičenjima, sve je spremno da se njihov program isfinansira. Obezbijedićemo mir koji je potreban da bi se napravili neki dobri rezultati - kaže Divac.

Srpski sportisti harali su svjetskom scenom u prošloj godini - teniseri su osvojili Dejvis kup, vaterpolisti srebro na Evropskom prvenstvu i zlato u Svjetskoj ligi, odbojkaši bronzu na Svjetskom prvenstvu i u Svjetskoj ligi, košarkaši su bili četvrti na šampionatu planete, fudbaleri igrali u Južnoj Africi, godinu ranije blistali su Nađa Higl i Milorad Čavić, vaterpolisti, košarkaši...

 

- Ovo je zemlja sporta i dobro je da je država ovaj put prepoznala da sport jeste broj jedan, kada je u pitanju promocija zemlje. Vjerovanto je i budžet za ovu godinu bio planiran na osnovu toga. Teško jeste, ekonomska kriza je sve pogodila, međutim, naši sportisti imaju velike šanse da pokažu talenat koji će vjerovatno pretočiti u neku medalju na Olimpijskim igrama u Londonu.

Uspjesi se očekuju i u 2011.

- Očekujem da bude dosta pozitivnih rezultata što se tiče kvalifikacionih turnira za Olimpijske igre, prije svega mislim na odbojku, vaterpolo i košarku. Mislim da oni, sa veslačima, rvačima, džudistima..., svoj talenat mogu da pretoče u rezultat. Dali smo stipendije i trenerima jer želimo da pokažemo koliko su treneri važni. To je funkcionisalo fenomenalno prošle godine, nastavićemo u kontinuitetu i ove godine, s tim da ćemo se skoncentrisati na timske sportove.

S obzirom na sportske rezultate, ime i popularnost, ali i dobar glas o ljudskim kvalitetima koji ga je uvijek pratio, Divac širom otvara vrata svojim sportistima, ali i vrata foruma u kojima je potrebno izboriti se za njih.

- Ne volim da se hvalim, ali po reakcijama ljudi koji su u mom timu definitivno se vrata lakše otvaraju. To je ono što želimo - da nas samo saslušaju, jer ono što pričamo je priča iz iskustva, bili smo sa one strane sporta, sada smo sa druge strane, u organizaciji. Mislim da imamo dobru plejadu mladih ljudi koji su uključeni u sport i to ide u pozitivnom smjeru do sada. Imao sam sreću da imam sekretara Đorđa Višackog koji je bivši veslač, čak i u Ministarstvu sporta imao bivše sportiste kao što je bivši džudista Dragan Atanasov. To je ono što krasi sportsku Srbiju - da su bivši sportisti u pozicijama da rukovode sportom.

U planovima za Olimpijske igre u Londonu, ima jednu veliku želju.

- Prošle godine proslavili smo 100 godina od osnivanja, u tom periodu smo imali 98 medalja, tako da nam fale dvije za jubilarnih 100. Želja nam je, dakle, da osvojimo najmanje dvije, a cilj koliko god budemo mogli.

 

Kaže da odlično sarađuje sa kolegama iz Crne Gore.

- I to ne samo sa Crnom Gorom, nego i sa ostalim bivšim republikama Jugoslavije, te sa zemljama u okruženju. Imamo fenomenalnu saradnju, a sa gospodinom Simonovićem i te kako sarađujemo i želimo da ubuduće budemo veoma bliski i da pomažemo jedni drugima, tako da naši sportisti imaju mogućnosti da ostvare još bolje rezultate.

Ovih dana u žiži svjetske i to ne samo sportske javnosti je film “Jednom braća”, u kojem Divac govori o odnosu sa pokojnim Draženom Petrovićem, o prijateljstvu i zahlađenju odnosa među nekadašnjim drugovima i saigračima iz reprezentacije.

- Dobio sam na hiljade pisama i mejlova od ljudi koji su na neki način bili dio tog vremena. Neke emocije su se vratile, moja priča je da sport zbližava sve nas koji smo, nažalost, živjeli u jednom periodu bezumlja i da se to desilo čak i nama. A mogu misliti šta se sve desilo između običnih ljudi. Jednostavno, to se mora zaboraviti i krenuti naprijed. Šteta što nijesmo imali mogućnost da budemo zajedno 1992. na Olimpijskim igrama u Barseloni i da, po meni najbolji tim koji je Evropa ikada imala pokuša da napravi nešto više protiv drim-tima koji je predstavljao Ameriku.

Teška mi pitanja postavljaš, to je ono kao kada pitaju za djecu pa ne možeš da izdvojiš koje dijete više voliš. Prije svega, uživao sam mojih posljednjih šest godina u Sakramentu igrajući sa Peđom Stojakovićem. Nekako smo bili dobra kombinacija, on odličan šuter, ja sa dobrim pasom, tako da smo se na neki način našli

Upravo zbog reakcije “običnih” ljudi, smatra da je došlo vrijeme pomirenja, da su ljudi shvatili poruku.

- Jeste, većina ljudi je stvarno željela pomirenje od starta. Mislim da je samo lud čovjek mogao da zamisli da će nešto tako moći da se izrodi u onom dešavanju. Nažalost, pametni ljudi se u tim situacijama sklone na stranu, prevlada haos i retorika političara koji su bili na tim pozicijama u to vrijeme i otišlo je to u nekom smjeru gdje svi danas plaćamo račune tog vremena.

Posjeta grobu Dražena Petrovića bila je ispunjena emocijama, tako nešto kamera ne može ni da sakrije ni da izmisli...

- Bilo mi je veoma teško u jednom trenutku, ali prije svega drago što sam imao priliku da porazgovaram sa Draženovom majkom i sa bratom Aleksandrom, koji je nekada bio moj saigrač. Jer, Dražen i ja smo u jednom trenutku prestali da komuniciramo iz političkih razloga, a on je otišao tako rano i nije nam omogućio situaciju da se jednog dana sretnemo i porazgovaramo kao prijatelji koji su bili veoma bliski.

Zbog čega više nema pravih asova na ovim prostorima, poput Dražena Petrovića, Paspalja, Kukoča, Bodiroge, Đorđevića - Divac odgovara u jednom dahu.

- Mislim da je rad sa mladim igračima izostavljen, da sve više imamo stranaca koji igraju za naše ekipe, što je u neku ruku dobro samo da se ne pređe granica, da je samo rezultat u prvom planu. Mislim da naši treneri mnogo manje vremena provode sa klincima, svi žele da budu treneri prvih ekipa, selektori. Izgubila se škola košarke... Ipak, i dalje imamo primat u Evropi jer su se sve zemlje bivše Jugoslavije plasirale na EP.

Među njima je i Crna Gora...

- Pratio sam preko TV-a nekoliko kvalifikacionih utakmica Crne Gore. Ima dobru reprezentaciju i to je pozitivno. Mislim da ima velike šanse da napravi dobar rezultat u Litvaniji!

Prvi trener i Peđa Stojaković

U životu ste radili sa puno dobrih trenera, koga biste izdvojili?

- Pa, teško je izdvojiti bilo koga, svi su imali neki dobar uticaj na moju karijeru. Ako bi baš morao neko da se istakne, onda bih uvijek na prvom mjestu stavio mog prvog trenera, koji me uopšte uvukao u košarkašku priču, koji me naučio prvim koracima, koji mi je usadio pravi osjećaj prema košarci, a to je da to bude igra, da nikada ne bude posao. Da se nikada ne igra za ugovore, pare, nego da se igra iz zadovoljstva. To me pratilo kroz čitavu karijeru i ja sam mu zahvalan zbog toga.

S druge strane, igrali ste sa bezbroj izuzetno dobrih igrača, bili su tu Medžik Džonson, zatim saigrači iz reprezentacije koja je gospodarila planetom... S kim ste najviše voljeli da igrate?

- Teška mi pitanja postavljaš, to je ono kao kada pitaju za djecu pa ne možeš da izdvojiš koje dijete više voliš. Prije svega, uživao sam mojih posljednjih šest godina u Sakramentu igrajući sa Peđom Stojakovićem. Nekako smo bili dobra kombinacija, on odličan šuter, ja sa dobrim pasom, tako da smo se na neki način našli.

Peković je izabrao dobar put

S obzirom na izuzetno iskustvo u najkvalitetnijoj ligi na svijetu, te približno istu poziciju, šta mislite kakvi su izgledi da Nikola Peković napravi karijeru u NBA? - Nikola je prije svega izabrao dobar put. Dosta igrača je napravilo velike greške odlazeći u NBA veoma rano, kao, na primjer, njegov saigrač Darko Miličić koji je, po meni, jedan od najvećih talenata koje je Evropa ikada imala, ali još svoj potencijal nije pretočio u karijeru na najbolji način. Nikolin put je bio da se prvo dokaže u Evropi, gdje je dobio samopouzdanje i sve ostalo što mu je trebalo. Na kraju krajeva, i u dobrom je klubu, trenira ga moj bivši saigrač Kurt Rambis, s kojim sam komunicirao prije nekoliko mjeseci i baš mi je hvalio Nikolu.

Paspalj i ja smo kao familija

Uvijek ste imali specifičan odnos sa Žarkom Paspaljem. - Žarko ia ja smo dosta toga prošli zajedno i u klubu, i u reprezentaciji, i u životu. Žene nam se druže, djeca nam se druže, tako da je to već familijarna atmosfera. Ovdje je kod mene, odnosno u Olimpijsjkom komitetu potpredsjednik, i dosta nam pomaže oko nekih stvari. On ne umije da pravi kompromise nego kaže onako kako jeste i time nam dosta pomaže. Otvori nam oči kada imamo neke probleme, a ne umijemo da ih vidimo. Sluša li predsjednika? - Slušamo se. Ja sam samo jedan od ljudi koji su u Olimpijskom komitetu zaduženi za sport i stvarno imamo, što ono kažu, demokratski sistem. Ja jesam predsjednik, ali svi su veoma, veoma važni.

Možda ove godine dođem u Crnu Goru

Dok je pokojni Goran-Poli Bojanić bio živ dolazili ste u Crnu Goru na košarkaške kampove. Kada ste posljednji put bili, kada ćete doći opet? - Dolazim ja često, samo što me ne vidite. Ženina familija je iz Nikšića, tako da često svratimo. Doduše, nijesmo bili posljednjih nekoliko godina, pa možda navratimo ove.

Lična karta

Rođen: 3. februara 1968. u Prijepolju Klubovi: Sloga Kraljevo (1983-1986), Partizan (1986-1989), L. A. Lejkers (1989-1996), Šarlot (1996-1998), Crvena zvezda (1999), Sakramento (1999-2004), L. A. Lejkers (2004-2005). Trofeji: prvak Jugoslavije sa Parizanom 1987, Kup Jugoslavije 1989, Kup “Radivoje Korać” 1989, srebro na OI u Seulu 1988. sa selekcijom Jugoslavije, srebro na OI u Atlanti 1996, zlato na SP u Argentini 1990, zlato na SP u Indijanapolisu 2002, srebro na SP u Španiji 1996, bronza na EP 1987. u Grčkoj, bronza na EP 1999. u Francuskoj, zlato na EP u Jugoslaviji 1989, zlato na EP u Italiji 1991, zlato na EP 1995. u Grčkoj. Izabran je u prvoj rundi drafta 1989. godine kao 26. pik od strane L. A. Lejkersa.

Ocijeni:

1 2 3 4 5

0 (0 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.

Izdvojeni komentari Komentara: 1

  • 7 godina i 9 mjeseci
    KRALJ!
    • 0
    • 0