navigacija Naslovnica Premium

SJEĆANJA CRNOGORSKOG BOKSERSKOG ASA

15.5.2018 21:51

Najteža borba

Prošlo je 40 godina od BAPS-a (Boksersko amatersko prvenstvo svijeta) u Beogradu, na kojem je reprezentacija ostvarila jedan od najvećih uspjeha u sportskoj istoriji SFRJ. Među sedam osvajača medalja, heroj "plavog" tima bio je Miodrag Perunović, a Vijesti objavljuju njegove priče o svakom meču na tom istorijskom takmičenju

Najteža borba Prvi susret Perunovića i Jona Vladimira poslije BAPS-a, na turniru Zlatni pojas u Bukureštu 1999. godine
Miodrag Perunović
Foto: Privatna arhiva Autor: Miodrag Perunović

Jedno od najčešćih pitanja koje su mi ljudi upućivali bilo je: ‘’A, koja ti je borba bila najteža?’’ Obično sam odgovarao da ne znam, da ne mogu da se odlučim, jer ih je bilo puno teških... U stvari, meni se nije ulazilo u tu dugu priču o najtežem meču, jer u njemu je svaki minut bio kao vječnost, a on - kao čitav život.

U mojoj 22 godine dugoj karijeri zaista sam doživio sve što se u boksu može doživjeti, penjao se trnovitim stazama do vrhova, doživljavao povrede i nepravde, boksovao sa najvećim šampionima, bivao otpisan i prežaljen, veličan i slavljen, padao i ustajao, gubio i dobijao, upoznao strah, strepnju i slabost, kao i veličinu i slast pobjeda nad njima... Sve su mi to omogućile i donijele brojne - najteže borbe. I, hvala Bogu da ih je bilo toliko...

Ipak, jedna je bila najteža od svih...

Poslije senzacionalne pobjede u prvom meču na BAPS-u (Svjetskom prvenstvu) 1978. godine, nad velikim nokauterom, junakom olimpijade u Montrealu 1976. godine, Pedrom Gamarom (Venecuela), očekivao me je sljedeći protivnik, nepoznati Jon Vladimir. Doduše, znalo se da bokser iz Rumunije ne može biti lak protivnik; svi su oni bili besprekorno fizički pripremljeni, snažni, stameni, fanatično borbeni, i bez velike muke se nije moglo doći do pobjede u borbi sa nekim od njih. Meni je pobjeda nad Gamarom bila ogromni podstrek: ‘’Kad sam pobijedio njega, vala ću i ovog Rumuna’’ - govorio sam sebi, pokušavajući da tako potisnem neku nelagodnu slutnju koju sam osjećao...

Čim je dat znak za početak borbe, Vladimir je jurnuo prema meni bez imalo respekta - ‘’baš ga briga što sam pobijedio Gamara’’ - pomislih (gotovo uvrijeđen), izbjegavajući taj prvi nalet. Bio je kontraš (bokser kome je lijeva ruka snažnija, i nju u gardu drži nazad), sa tijelom blago povijenim u lijevu stranu, neuobičajenog kretanja: po ringu je koračao krupnim, samouvjerenim koracima (ja sam plesao na prstima), gazeći punim stopalom, klateći kratko, gornji dio tijela lijevo - desno (što je sve zajedno izgledalo veoma prijeteći), žureći da me što prije zagradi, i upotrijebi svoje najjače oružje - lijevi aperkat! Prilikom prve razmjene udaraca, osjetio sam dejstvo tog aperkata - bolni grč u predjelu pleksusa, koji kao da parališe čitavo tijelo, onemogućava udisanja vazduha (bez kog sam ostao) i donosi neodoljivu potrebu da čučnem, ili se sklupčam na podu... ali sam svaki put, odnekud, nalazio snage i volje da izdržim, i nastavim da se borim, ne dozvolivši da moj protivnik primijeti na koje me je muke stavio... Ali, jedna muka je bila zaista posebna: sredinom druge runde primio sam pun, snažan udarac u desno oko...

Odjednom mi je čitavo vidno polje postalo zamućeno! Sve mi je bilo nejasno, bukvalno - gledao sam kroz gustu maglu. „Šta je ovo... šta sad da radim?“ U djeliću sekunde sam „obradio“ više varijanti: „Ako se obratim sudiji za pomoć - borbu će prekinuti on, ili službeni ljekar kod koga će me odvesti, ako nastavim, neću moći da se orijentišem, pravovremeno uočim njegove pokrete i procijenim našu udaljenost, i sigurno će mi u toj magli „provući“ neki snažan udarac... Ali, moram nastaviti, možda će ovo brzo proći?“ - mislio sam uspaničeno... Vidio sam siluetu protivnika koja kreće prema meni, uopšte nisam mogao da preciznije odredim razdaljinu, otišao sam dva-tri koraka udesno, i pomislio kako možda izgledam smiješno, jer to radim napamet... I, u situaciji koja mi se činila bezizlazna, desilo se čudo! U tom trenutku, dugačka pertla na bokserskoj cipeli mog protivnika se odvezala, i sudija je zaustavio borbu, njega uputio kod trenera u ugao da bi mu ovaj zavezao pertlu, a mene u neutralni ugao... To je bio spas za mene, protrljao sam oči, žmirkao i čekao, nadajući se da će mi se vid vratiti. I u tih 15-ak sekundi mi se vid povratio. Odahnuo sam od iskušenja u kome sam se iznenada našao, i krenuo u nastavak tog hoda po mukama.

Miodrag Perunović

O, ni njemu nije bilo lako, bio sam i ja izuzetno spreman, brz, zadavao oštre i serijske udarce... Nosila me je ona divna publika, svojim nezaboravnim navijanjem, a i pobjeda protiv Gamara mi je u najtežim trenucima bila podstrek, obaveza, i izvor (moralne) snage. Kao u onom trenutku početkom treće runde, kada mi je Vladimir ispunio želju... Naime, toliko puta me je precizno i bolno pogodio u pleksus kidajući mi dah, da sam počeo namjerno da otkrivam glavu, ne bih li ga namamio da promijeni metu, prosto ga moleći u sebi - “Pa, ajde više, gađaj gore, evo ti otvoren put do moje glave”. To sam radio siguran u sebe, u svoj refleks i tehniku odbrane, misleći da nema šanse da me pogodi... No, on je povezao dva snažna udarca, prvi sam blokirao, ali drugi je pogodio... Kad sam ustao rekoh sebi: ‘’E, sad ću kao protiv Gamara...’’ I bi tako: otvorena borba, serijske razmjene udaraca na sredini ringa, bez prestanka i bez uzmicanja... Bio sam brži, precizniji i zadao više udaraca... Hala “Pionir” se tresla od ovacija publike koja je bila u transu, a kojoj je sem onog pada, sve ostalo što sam preživljavao ostalo nezapaženo. Ali, taj nagon, ta želja da opstanem i ostanem, i da istrajem u borbi koja me je u tom meču održavala i odvela do pobjede, nikada me više nije napustila... Stoga mogu reći, da sam u njemu stekao svoju novu prirodu.

P.S. Uvijek mi je bilo jasno, da ono što se dešava u ringu, a što pripada duhovnoj sferi borbe: hrabrost, malodušnost, slabost, trpljenje, istrajnost, strah, zebnja, itd. nije lako uočljivo gledaocu. Ali, gledajući snimak ovog meča u proteklim godinama, prosto nijesam mogao da vjerujem, koliko se, gotovo ništa od ovog o čemu pišem - ne vidi! 
Ali, i to - sakriti tegobu - je bio jedan od stubova nosača te moje nove prirode, koju gore pomenuh!

Ocijeni:

1 2 3 4 5

5 (22 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.

Izdvojeni komentari Komentara: 6

  • CG_u_srcu 1 nedelja i 5 dana
    Izuzetno lepo sročeno i napisano. Bravo Perune za celu tvoju karijeru. Ljudi poput tebe su ponos Crne Gore.
    • 13
    • 0
  • Roki5 1 nedelja i 5 dana
    Legenda i pravi sportista,Svaka cast Miki!
    • 11
    • 0
  • Crna Gora , a ne Montenegro! 1 nedelja i 5 dana
    Kakva je ovo legenda boksa.Vrhunska gladijatorska borba.Zaista vrhunski borac,priznat u cijelom svijetu.Nekada je boks bio mnogo popularniji nego danas,doduše tada je postojala SFRJ pa je svaka clanica imala jake bokserske klubove.
    • 8
    • 0