Iz Crne Gore je otišla na mala vrata, u Poljsku je ušla na velika, kao izričita želja Kima Rasmusena.
Osvajač Lige šampiona sa ĆSM Bukureštom 2016. godine i najuspješniji selektor u istoriji Poljske, koju je dva puta doveo do polufinala svjetskih prvenstava, upravi MKS Lublina je predao zahtjev da mu dovede Andrijanu Tatar.
Koliko je slavni Danac bio uporan u namjeri da angažuje 24-godišnjakinju, za koju malo ljudi i u Crnoj Gori zna, govori i činjenica da je angažovao menadžera Dijane Mugoše, kako bi mu lijevo krilo Podravke obezbijedilo kontakt sa njom.
- Bila sam u pregovorima sa jednom mađarskom ekipom, čak i blizu potpisa ugovora, ali mi se javio menadžer Tomaž Ojsteršek i rekao mi da ima klub za mene. Povezao me je sa Lublinom i Rasmusenom, a odlučila sam da odem u Poljsku najviše zbog trenera i imena kluba, koji je ozbiljniji nego što je bio ovaj u Mađarskoj - kaže nova pivotkinja poljskog prvaka.
Rasmusen se „zaljubio” u crnogorsku internacionalku u novembru prošle godine, kada je kao selektor Mađarske gledao meč Debrecin - Jagodina u 3. kolu EHF kupa. Iako je srpski prvak izgubio 37:26, djevojka rođena na Cetinju je ostavila sjajan utisak i realizovala svih sedam šuteva.
- Dosta mi je značilo što sam sa Jagodinom igrala kvalifikacije za Ligu šampiona, EHF kup, kao i Regionalnu ligu protiv Budućnosti, Krima i Podravke. Sve te utakmice su mi mnogo značile, a ispostavilo se da je najvažnije bilo kako sam odigrala meč u Debrecinu.
U Poljskoj, gdje će joj saigračica biti pet mjeseci mlađa Nikšićanka Đurđina Malović, mora da bude 7. jula, ali već zna šta se od nje očekuje u jedinom klubu iz te zemlje koji je osvajao evropske pehare (EHF kup 2001. i Čelendž kup 2018)
- Rasmusen mi je rekao ono što je izašlo i na sajtu Lublina - da smatra da imam kvalitet koji je potreban timu, da sam jako borbena, da se fino gradim i da mogu još dosta da naučim od njega. Mislim mi je ovo jako dobra šansa da napredujem, što mi je i glavni cilj.
Tatareva je rukomet počela da trenira kod Olge Sekulić u Devetki, bila je na pozajmicama u Beranama i Nikšiću, a onda otišla u Levaleu, u kojoj je bila do 2015. godine.
Umalo je završila karijeru, ali je presudnu ulogu tada odigrao prijatelj njenog oca i sadašnji trener rukometaša Lovćena, Duško Milić. Prvo ju je poslao kod svog prijatelja Aleksandra Radosavljevića u Radnički iz Kragujevca, a godinu kasnije i u nišku Naisu kod Svetislava Jovanovića.
- Kad se rasformirala juniorska generacija Levalee, bilo je pitanje da li ću da nastavim da se bavim rukometom, jer sam morala da tražim klub van Crne Gore. Otišla sam u Kragujevac, nakon toga dvije godine bila u Naisi i još dvije u Jagodini. Duško Milić mi je mnogo pomogao, veoma sam mu zahvalna. Da nije bilo njega, možda ne bih ni nastavila da se bavim rukometom.
Priznaje da je sada mnogo bolja igračica nego kada je otišla u Srbiju.
- Nisam bila još zrela i razvijena kao rukometašica kada sam napustila Levaleu. U Srbiji sam sazrela, a posljednje dvije sezone u Jagodini su bile prekretnica u mojoj karijeri. Rad sa Draganom Markovim mi je mnogo značio, posvetio mi se, a i klub je najozbiljniji u Evropi. Puno su mi pomogle i utakmice u kvalifikacijama za Ligu šampiona, EHF kupu i Regionalnoj ligi, da napravim još korak naprijed. Postajala sam bolja i u prethodnim klubovima, ali je Jagodina ono što je prevagnulo - zaključila je Andrijana Tatar.
Reprezentacija mi je san, kao i svima
Posljednjih godina gotovo nijedna rukometašica Crne Gore nije dogurala do reprezentacije, a da nije nekada u karijeri bila članica Budućnosti ili njenih filijala. Tatareva se nada da bi mogla da „probije led”, iako nikada nije igrala ni za mlađe selekcije „crvenih”.
- Voljela bih da se to desi, jer je reprezentacija san i cilj svakog sportiste. Sada ću igrati na mnogo većem nivou nego u dosadašnjem toku karijere, nadam se da će me to dovesti do nacionalnog tima. Ali, prvo moram da se nametnem u Lublinu, jer mi je konkurencija jako dobra pivotkinja poljske reprezentacije Joana Šaravaga. Neće biti lako, ali želim da se dokažem i izborim za svoje mjesto.
Bonus video:
