navigacija Naslovnica Premium

KULTURA SJEĆANJA: 85 GODINA OD OSNIVANJA CETINJSKOG NOGOMETNOG SAVEZA

8.3.2016 14:50

Traume odrastanja crnogorskog fudbala

Osnivačka skupština Cetinjskog nogometnog saveza upriličena je 8. marta 1931. u sali Doma slobode (Vladinog doma) na Cetinju

Traume odrastanja crnogorskog fudbala Detalj sa meča Crnogorac - Građanski Skoplje, jun 1938, kvalifikacije za ulazak u Prvu ligu
Foto: arhiva Autor: Branko Krivokapić

Pripazite se dobro, kažu, sopstvenih želja. Jer, nikada se ne zna - mogu se ostvariti.

Odobrenje Skupštine Jugoslovenskog nogometnog saveza u Beogradu 14. decembra 1930. da se na području Zetske banovine (ustanovljene godinu ranije), do tada pod „vlašću” Splitskog nogometnog podsaveza, osnuje samostalni fudbalski odbor, u najmanjoj oblasti Kraljevine Jugoslavije dočekano je sa uzdahom olakšanja i nadom.

„Svakako će to mnogo doprinijeti poboljšavanju kvaliteta nogometa u Crnoj Gori, još većoj interesantnosti utakmica i interesovanju publike, jer Splitski podsavez nije baš tako revnosno vodio brigu o našim klubovima” - pisalo je u nikšićkoj „Slobodnoj misli”.

Dat je i rok od tri mjeseca. Odobreno - učinjeno.

Kada je 8. marta 1931. u sali Doma slobode (Vladinog doma) na Cetinju upriličena osnivačka skupština Cetinjskog nogometnog saveza, ispunjene su želje crnogorskih klubova, prethodno čitavu deceniju zaturenih na periferiji dalmatinskog loptanja: da budu svoji na svome, smanje troškove i imaju lakšu prohodnost ka saveznoj ligi.

„Osnivanjem CNP dobili su mnogo svi” -  izvijestila je beogradska „Politika”. „Današnji dan predstavlja novu eru u nogometnom sportu u Crnoj Gori.”

Sa tananim smislom za simboliku, slučaj je namjestio da se sve desi tačno 18 godina nakon utemeljenja Lovćena, prvog kluba na ovim prostorima. Crnogorski fudbal ozvaničio je ulazak u punoljetstvo.

No, rekosmo, čuvaj se svojih želja...

Daroviti fudbalski materijal Bogu iza leđa

Za prvog predsjednika Podsaveza imenovan je profesor cetinjske Gimnazije i čelnik lokalnog Jugoslovenskog šport kluba Crnogorac Nikola Latković, uvaženi sportski i kulturni djelatnik. Upravni odbor, politički, razumljivo, naklonjen režimu, činilo je 20 fudbalskih radnika sa Cetinja, iz Podgorice, Nikšića, Tivta, Bara i Herceg Novog. Širokog profesionalnog raspona: od „vlasnika knjižare” (Aleksandar Rajnvajn), preko „kafedžije” (Jakov Kontić), „obućara” (Jakov Dožić), „šofera” (Aco Čejović), do „studenta” (Vojin Cerović) i „vlasnika i urednika lista Zeta” (Jovan Vukčević).

„Na njima je da dokažu da smo zaista zaslužili povjerenje Skupštine JNS-a, da smo zreli i sposobni da vodimo o sebi brigu i da nam je napredak nogometa zajednički cilj” - postavila je zahtjeve „Slobodna misao”. „Ne budu li se oni držali toga, no budu li ubacili klubaštvo i razmirice, ne bude li uprava cijelog Podsaveza, već samo cetinjskih klubova, ponoviće se stara priča i šta smo dobili - ništa.”

Iako je nizom propisa i pravilnika uskoro uredio svoje nadležnosti, u temeljima Podsaveza zadesila se konstrukciona greška. Od početka razjedan je razmiricama i podjelama, prije svega klupskim, geografskim („samovolji” Cetinja opirali su se Podgorica i Kotor kao jaki regionalni centri), ideološkim (na jednoj strani radnički klubovi, poput Lovćena, Budućnosti, nikšićkog Hercegovca, na drugoj „građanski” Crnogorac, podgorički Balšić...)...

Obilić NikšićObilić Nikšić 1939.

No, nisu ni one toliko žuljale crnogorsko loptanje, koliko prozaičniji razlog - novac. Već u prvom prvenstvu CNP-a u aprilu 1931. nisu odigrana dva od predviđenih šest mečeva prvog kola, jer su Crnojević (Bar) i Njegoš (Berane) odustali, bez sredstava da otputuju na gostovanja.

Kako bi se osiguralo puko preživljavanje, ulaznice za utakmice, što je regulisano posebnim pravilnikom, naplaćivane su tri, pet i deset dinara (za poređenje, za dnevne novine trebalo je izdvojiti dinar). Dio od dobiti sljedovao je vlasniku igrališta, Podsavezu, sudijama, a gostujući tim imao je pravo na prevoz i dnevnice... I tu su nastajali problemi.

Već krajem maja nikšićki Obilić je suspendovan „dok ne isplati 336 dinara, dug Budućnosti”. Uprava nikšićkog kluba tvrdila je da je od meča koji je organizovala prihodovala 250 dinara, dok je Podsavez saznao da je zarađeno - 1.000.

U junu 1932. upravo je Obilić gostovao na Cetinju, izgubivši u finalnom meču prvenstva od Crnogorca 8:3. Nije to zasmetalo Nikšićanima, izvještava službeni list „Zetski glasnik”, da se oko 9 sati uveče na cetinjskim ulicama oglase - pjesmom. Od muke.

„Hoće pjesmom da objave da nemaju mogućnosti da se vrate kući, jer domaćin nije mogao da izvrši obavezu i da plati auto i hranu. Sjedeći mirno pred kafanom 'Korzo', Nikšićani su pjevali i čekali.”

Tokom noći su, izgleda, nekako uspjeli da otputuju. 

Ali, uprkos tome što nije bilo „nijednog propisnog igrališta”, što su fudbaleri igrali „u svojim radnim odijelima, često bosi”, lopta se kotrljala crnogorskim terenima, razonodila i uveseljavala.

„Cetinjski podsavez je najsiromašniji. On je u pogledu našeg unutarnjeg takmičenja Bogu iza leđa”, citat je iz beogradske „Pravde”.

„U skoro svim mjestima Jugoslavije igraju fudbaleri koji su u ovom podsavezu počeli i naučili nogomet, a niko i ne sluti pod kakvim mučnim okolnostima se stvara taj daroviti materijal, od kojeg na kraju svi ostali podsavezi imaju veću korist nego ovdašnji.” 

Pomenusmo li, tekst je napisan u decembru 1933. Zvuči poznato?

Svako igra svoju igru

Lista kritika na račun Podsaveza bila je poduža: tromost u radu, sumnjiva kadrovska rješenja (u prvih šest i po godina promijenjeno je pet predsjednika), slaba organizacija takmičenja, klubaštvo i lokalizam, odnosno podupiranje i isturanje cetinjskih timova. Na ostvarenje osnovnih ciljeva, priznanje „stalnosti” i uključenje crnogorskih klubova u savezno prvenstvo, čekalo se i čekalo. Fitilj je bio kratak, strpljenja je brzo nestalo...

A nije falilo ni busanja u lokal-patriotska prsa sve sa peckanjem komšija, pa se u podgoričkoj štampi moglo pročitati da se niko „vješto ne znade postavit’ kao cetinjski sportaši, samo kad ugledaju zgodne šanse za svoju korist”.

A koristi od Jugoslovenskog nogometnog saveza, zaglavljenog u stalnim tenzijama između srpskih i hrvatskih klubova, dugo nije bilo. Centrala nije zarezivala provinciju, tada da je 20. decembra 1931. skupštinska većina u Beogradu „odbila da mu prizna stalnost (CNP-u, prim. a) i on ostaje privremen još godinu.”

Ogorčeno, rukovodstvo Podsaveza zatražilo je 10. januara 1932. pridruživanje dubrovačkih i trebinjskih klubova, 10.000 dinara pomoći i prolaznost u državni šampionat. Odgovor je mjesecima čekan. I nije bio povoljan.

Tek, nije prošlo ni dvije godine od osnivanja, a na području Podsaveza svako je igrao svoju igru: podgorički timovi tražili su da se sjedište premjesti kod njih, Barani da se vrate pod upravu Splita, bokeljski klubovi obustavili su kontakte sa Cetinjem, a cetinjski se međusobno prepucavali oko igrališta...

Jak pritisak, CNP je pokušao da ublaži decentralizacijom: početkom oktobra 1933. oformljene su dvije župe - Zetska, sa središtem u Podgorici, i Bokokotorska, sa centrom u Kotoru.

No, ni to nije utišalo kritičare, tako da se u nedjeljnom listu „Zeta” krajem 1934. apeluje na državno Ministarstvo fizičkog vaspitanja da ili raspusti Podsavez ili mu postavi komesara. Naša posla.

A onda se kao „deus ex machina” pojavila odluka Skupštine JNS-a iz sredine decembra 1935. da prvaci svih 14 podsaveza uđu u borbu za državnu titulu.

Arsenal Arsenal 1937. 

Dozvola i zabrana

Kao najbolji tim cetinjskog Podsaveza, Crnogorac se u junu 1936. našao sa sarajevskom Slavijom u prvom kolu jugoslovenskog prvenstva, organizovanog po kup sistemu.

Uvodni duel u prijestonici završen je remijem 3:3. Iako je u revanšu sarajevska publika, kako navodi „Politika”, „lijepe akcije Crnogorca propraćala često burnim aplauzom”, domaćin je pobijedio 2:1 i prošao „samo zahvaljujući sreći”. Kasnije, Slavija je tijesno izgubila u finalu od Mošinog i Tirketovog BSK-a.

Pohvale na račun Crnogorca ostale su u dubokoj sjeni odlukom vlasti da u aprilu 1936. zabrani rad Lovćena, Budućnosti i podgoričke Slavije, zbog njihovih tijesnih veza sa komunistima. Ispostavilo se da je presudi dijelom kumovao i predsjednik CNP-a Niko Bokan.

Na zasjedanju u oktobru 1936. otvorena je „afera pismo” - opozicija je pročitala dopis u kome Bokan sugeriše svom potpredsjedniku da kontaktira policijskog načelnika „da se ovoj fukari onemogući svaka akcija”. Prvi čovjek Podsaveza se branio objašnjavajući da se u Crnoj Gori sport ne gaji radi sporta, već „radi stvaranja zavjere i intrige, radi antagonizma”.

Bokan je ostao na čelu CNP-a do kraja naredne godine.

Završni pasus

U sljedeće četiri godine, Arsenal (dva puta), Crnogorac i Balšić neuspješno su pokušavali da postanu dio elite. Za to vrijeme, Podsavez je izvojevao malu administrativnu pobjedu, uključivši klubove sa područja istočne Hercegovine (Trebinje, Gacko, Nevesinje...), koja je bila u sastavu Zetske banovine.

Lomovi i podjele, ipak, nisu prestajali. Na kraju, doveli su do toga da se 8. januara 1940. u Podgorici oformi paralelni Crnogorski sportski savez, na čijem čelu se našao Jovan Vukčević, član prvog rukovodstva CNP-a.

„Skoro za sve vrijeme otkako postoji CNP vođena je politika rasula i materijalnog iskorišćavanja ljudi, jedna politika uništavanja crnogorskog sporta, upravo diktatorska politika”, kazao je sekretar novog Saveza Mihailo Milonjić.

Dalja natezanja i nadgornjavanja obustavio je Drugi svjetski rat....

Neposredno po njegovom završetku, 5. avgusta 1945. pri republičkom Fiskulturno-sportskom odboru 1945. osnovan je Odbor za fudbal, koji je 6. decembra 1948. prerastao u Fudbalski savez Crne Gore.

Na prvoj sjednici među delegatima našao se i - Nikola Latković, prvi predsjednik CNP-a, spona prijeratnog nogometa i poslijeratnog fudbala.

Budućnost Budućnost 1934.

Većina vodećih aktera loptanja između dva rata, zbog političke nepodobnosti, iščilili su iz istorijskog pamćenja. Baš kao i riječ „nogomet” na crnogorskom prostorima, održavši se do početka 90-ih još samo u nazivu - Nogometnog kluba Arsenal...

„Fudbal je najzanimljivija društvena pojava. Refleks životnih oscilacija. Sfera gdje se ispoljavaju ne samo navijačke strasti, već i politička legitimacija”, ostale su zapisane riječi scenariste nekada popularne TV serije „Više od igre” Slobodana Stojanovića. Zato je i priča o fudbalu uvijek i priča o naravima i duhu vremena jedne sredine.

U socijalističkoj Jugoslaviji Cetinjski nogometni podsavez tumačen je kao „institucija buržoaskog društva”, pa su se shodno tome „neke slabosti i protivrječnosti tog društva manifestovale i u radu ove organizacije”. Ipak, sa dovoljne vremenske distance, ostaje svjedočanstvo izlaska crnogorskog fudbala iz puberteta i ulaska u adolescenciju. A put do zrelosti, razumljivo, popločan je željama i - spoticanjima.

O prvom predsjedniku Crnogorskog nogometnog podsaveza

Rođen na Cetinju 27. decembra 1893, sedam godina prije početka 20. vijeka, prvi predsjednik CNP-a Nikola Latković svojim životnim putem dočarao je svu njegovu kompleksnost na crnogorskim prostorima.

Poslije završene osnovne škole i niže gimnazije u prijestonici, Prvu gimnaziju je učio u Beogradu, dijeleći klupu sa Gavrilom Principom. Za vrijeme Vidovdanskog atentata zadesio se u Sarajevu. Da li je bio povezan sa zavjerenicima nikada nije otkrio. Kako god, uhapšen je.

„Mene su vezanih ruku, na dan atentata u nedjelju 28. juna 1914. oko 12 sati postavili u dvorište policijske apsane nosom u zid”, opisivao je u beogradskom „Vremenu” 25 godina kasnije.

Uslijedila je psihološka i fizička tortura sve do 10. jula, kada je Latković protjeran u Crnu Goru.

„Liječio sam se dugo u Danilovoj bolnici” - zapisao je.

Uskoro, crnogorska vlada ga je poslala u Švajcarsku, gdje je u godinama Veljeg rata u Ženevi i Lozani apsolvirao, a kasnije u Beogradu diplomirao matematiku.

Nikola Latković Nikola Latković, 

Vratio se na Cetinje, gdje je predavao u Gimnaziji, pokrenuvši 1925. prvi crnogorski sportski list „Omladinu”, sa „plemenitim zadatkom: tjelesnim i duševnim odgojem naše narodne uzdanice, naše omladine”.

Aktivan u javnom i sportskom životu, bio je predsjednik Crnogorca, a više od godine i glavni urednik radikalskog lista „Crna Gora”.

Ključni čovjek pri osnivanju CNP-a u martu 1931, već u oktobru se povukao. Prešao je u Kotor i posvetio se profesorskoj karijeri. Napisao je cijenjene udžbenike iz geometrije i algebre.

Nedugo po početku Drugog svjetskog rata, italijanske okupacione vlasti su ga protjerale. Prešao je u Beograd, gdje je ratnih godina predavao u Četvrtoj gimnaziji.

Po završetku rata, na poziv Vlade Republike Crne Gore vratio se u Kotor, u kome je radio do penzionisanja 1950. Bio je delegat na prvoj sjednici Fudbalskog saveza Crne Gore, a usput se povremeno javljao u „Pobjedi”, pišući uglavnom o omiljenom sportu.

„Neka mladi upamte da za sport treba nešto i žrtvovati: mi smo sami kupovali lopte i kopačke! Jedina nam je pomoć bila snaga volje i odlučnost”, rekao je u svom posljednjem intervjuu za „Pobjedu”, krajem 1962.

Nikola Latković je umro u Kotoru 5. januara 1965. godine.

Prvaci Cetinjskog nogometnog podsaveza

U prvoj sezoni prvenstva u organizaciji CNP-a učestvovalo je 12 ekipa: Crnogorac, Lovćen (Cetinje), Balšić, Budućnost (Podgorica), Obilić, Hercegovac (Nikšić), Orjen, Zrinjski (Tivat), Jugosloven (Kotor), Gorštak (Kolašin),  Crnojević (Bar) i Njegoš (Berane).

U posljednjoj sezoni 1939/1940, takmičenje je činilo 28 klubova, od čega 18 iz Crne Gore (Balšić, Crnogorac, Crnojević, Obilić, Jugoslavija (Nikšić), Sloga, Njegoš (oba sa Cetinja), Budimgrad (Berane), Gorštak (Kolašin), Bjelogorac (Ulcinj), Crna Gora (Podgorica), Orao (Stari Bar), Sutomore, Mogren (Budva), Primorje (Herceg Novi), Jugosloven (Kotor), Arsenal (Tivat) i Igalo) i 10 iz Hercegovine.

Iz Crne Gore potekla su dvojica jugoslovenskih reprezentativaca u međuratnom periodu, članova BSK-a: Kolašinac „El Grande” Milovan Jakšić i nekadašnji igrač Budućnosti Vojin Božović, rođen na Cetinju.

PRVACI:

1931 - Crnogorac

1932 - Crnogorac

1933 - Budućnost

1934 - Budućnost

1935 - prvenstvo nije održano

1936 - Crnogorac

1937 - Arsenal

1938 - Crnogorac

1939 - Balšić

1940 - Balšić

Svi predsjednici Cetinjskog nogometnog podsaveza

Nikola Latković - 8. mart 1931 - 25. oktobar 1931.

Aleksandar Rajnvajn - 25. oktobar 1931 - 13. avgust 1933.

Srećko Jun - 13. avgust 1933 – 23. decembar 1934.

Niko Bokan - 1935 - 5. decembar 1937.

Đuro Čejović - 5. decembar 1937 - 1941.

Ocijeni:

1 2 3 4 5

3 (8 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.

Izdvojeni komentari Komentara: 11

  • Firer1 2 godine i 8 mjeseci
    crnogorski fudbal uzbrdo i s opterecenjem
    • 9
    • 0
  • piano-1323920664 2 godine i 8 mjeseci
    Ovo je istorija, kakva god da je naša je....
    • 7
    • 0
  • Nezavisna demokratska CG 2 godine i 8 mjeseci
    Vojin Božović - Škobo, iz Novog Sela kod Danilovgrada, rođen na Cetinju,legendarni napadač BSK-a i reprezentacije Kraljevine Jugoslavije i legendarni golman iz Montevidea Milovan Jakšić treba da imaju spomenike i ulice u Podgorici i Kolašinu...
    • 6
    • 0