navigacija Naslovnica Premium

SLAVENKO RAKOČEVIĆ, BIVŠI KOŠARKAŠ, SADA TRENER I UMJETNIK

1.1.2017 13:45

Veliki majstor košarke i kičice

Mir treba tražiti u sebi i nigdje drugo - kaže za "Vijesti" Rakočević, koji je specijalno za našu novogodišnju sportsku naslovnicu uradio umjetničku sliku Nikole Vučevića

Veliki majstor košarke i kičice Slavenko Rakočević
Foto: Aleksandar Vučković Autor: Aleksandar Vučković

Jedna od najslavnijih generacija u istoriji crnogorske košarke, bila je ona koja je Budućnost uvela u Prvu ligu ondašnje, velike Jugoslavije. Ređao je klub iz Njegoševog parka poslije toga i veće rezultate, na „skraćenom” prostoru osvajao kupove i titule, igrao u evropskoj eliti, ali momci koji su u Podgoricu doveli Ćosu, Kiću, Moku Kindžeta, Praju, Dražena... teško da će u srcima ljubitelja košarke ustupiti mjesto nekom drugom.

A najveći od njih bio je Slavenko Rakočević. Zašto najveći? Jer je  iz ugla tadašnjih osnovaca koji su skupljali sličice sa likovima košarkaša, bilo najvažnije da si najjači! A Rako je bio (i ostao) upravo takav. Bio je ogroman. Visok do neba, bradat, činilo se da mu ni metak ne može ništa. Taj nije uzmicao pred bilo kim, ni pred Ćosićem, ni pred Jelovcem, Žižićem, Jerkovom,  Kneževićem, Rašom Radovanovićem... Bilo je u toj fenomenalnoj generaciji većih majstora, ali Rako je bio - gromada! 

I sada je takav. Samo što je narandžastu loptu iz njegovih ruku istisnula kičica! I što više ne ratuje pod obručima, nego na njemu svojstven, izuzetno duhovit i prefinjen način, pokušava da tome nauči mladiće koji kreću košarkaškim putem u Studentskom centru. Sada su oni dio crnogorske Prve lige i koračaju jednako ponosno kao i Rakova čuvena generacija. I ide im sasvim dobro...

Slavenko Rakočević slika Nikola Vučević

"Prošle godine ponovo sam počeo da radim sa ekipom Studentskog centra, u kojoj sam prethodno bio nekih pet-šest godina. Startovali smo u septembru sa relativno mladom ekipom, kostur te ekipe se nazirao već prošle godine, neki su tu iz pogona Jadrana Vujačića sa kojim imamo višegodišnju dobru saradnju, neki su došli ove godine. To su talentovani momci od kojih se može očekivati da igraju baš ozbiljnu košarku. Imam izvanrednu saradnju sa direktorom Musom Jovanovićem, Milan Potpara je tu za sve što nam treba, a mladi Stefan Klikovac sada pomaže u stručnom radu. Mislim da smo tim koji, uz skromne finansije, dobro vodi naš tim.  

Slavenko je prešao kompletan trenerski put, radio i u muškoj i u ženskoj košarci.

"Odavno sam u trenerskom poslu, sa malim prekidima. Počeo sam kao trener mlađih kategorija Budućnosti, potom sam prešao u žensku košarku, pa se vratio u mušku i nekoliko godina bio šef mlađih kategorija Budućnosti. Sa juniorima sam osvojio prvenstvo Srbije i Crne Gore, a u finalu smo sa 27 poena razlike dobili tim u kojem su bili Teodosić, Raduljica... Za nas su igrali Dašić, Maraš, pokojni Ljubo Jovanović, Mijatović... Potom sam vodio Goricu u Prvoj B ligi i nakon toga Studentski centar. 

Naravno, razgovor neminovno i ekspresno dovede do podjećanja na njegovu čuvenu generaciju.

"Okupio nas je Nikola Sekulović, pa nas je preuzeo Rusmir Halilović i poslije toga igrali smo skoro desetak godina zajedno. Bili su tu Antić, Poli Bojanić, braća Ivanović, Rajo Đurašković, Cvetko Vukčević, Bane Vukićević, Borko Đurović, Igor Đuranović, Milan Garić, Marinko Kovačević, Nikola Šutulović, Budo Nešević, Radovan Radulović, Mikica Petrović.

A njegov košarkaški put izgledao je ovako:

"Igrao sam prvo u Ljuboviću, pa od 1977/78. do 1989. u Budućnost, onda u Mariboru godinu, isto toliko na Kipru, pa dvije godine u Francuskoj sa Garom Brajovićem.  Primijetio me Grujo Radunović, i uz roditeljsku ljubav koju nam je svima pružao, natjerao nas je da volimo košarku i da joj se posvetimo do kraja. Imao sam sreću da uvijek radim sa dobrim ljudima i dobrim trenerima. Poslije me vodio Nikola Sekulović, on je selektirao ekipu koja je ušla u Prvu ligu, zatim Rusmir Halilović, pa Čedo Đurašković, Milutin Petrović, inače moj kum koji je bio izuzetno stručan i od kojeg smo mogli mnogo da naučimo, a kratak period tu su bili i Moka Slavnić i Vlado Đurović.

Slavenko Rakočević slika

Igrao je protiv velikih imena, uostalom -  kako kaže - u svakoj jugoslovenskoj ekipi tada je bilo velikih imena.

"Kao čovjeka koji je bio sinonim košarke izdvojio bih Krešimira Ćosića. Izdvojio bih i Žarka Paspalja, mog kuma, za kojeg smatram da je najbolje krilo u istoriji sa ovih prostora. 

Kažu da je sada posebno teško biti trener u svakom poslu, a posebno u košarci.

"Kao i u svakom poslu čovjek mora da se izbori da bude svoj. Kad to rašisti sa sobom i kada ga takvog prihvate, onda je donekle lakše. Mislim da nije lako raditi, moramo priznati da nam je baza talenata relativno mala, da se mali broj djece bavi aktivno košarkom, da se na drugačiji način bave sportom nego što je to bilo u naše vrijeme. Njih sada dovode roditelji na trening, a nama je trening bio  svakog slobodnog trenutka. Svako igralište, svaka malo zaravnjena livada je korišćena za sport. Danas to nije slučaj, u osnovnim školama se ne pridaje značaj sportu, valjda je važnija matematika nego da djeca budu zdrava. Posatali su važniji računari nego zdravlje. 

Pitanje je, međutim, da li trener može da bude 100 odsto svoj, s obzirom da je to bio problem i u prošlosti, a kamoli sada.

Negdje poslije 90-ih godina prošlog vijeka treneri su počeli da budu bitni i samoproglasili su se za bogove, pa su preuzeli svu krivicu i sve zasluge za sebe. Ispalo je kontraproduktivno za trenere, jer oni često misle da bez njih ništa ne bi postojalo. Ja uvijek mislim da su igrači napravili trenere. Pametni treneri su učili od velikih igrača. Poslije 90-ih je stvorena klima da ako igrač promaši zicer, onome iz publike je kriv trener. Trener je jednostavno kriv za sve, pa i ako sada pada kiša u Kambodži. Takvo gledanje nikome ne donosi neku veliku korist. Trebalo bi pustiti ljude da rade malo komotnije, bez pritiska, da rizikuju, jer bez rizika se ne može napraviti ništa.

Rakočević ima specifičan stil u ophođenju s igračima, u pitanju je nešto što polako osvaja evropske košarkaške prostore. Trenerski ego u kombinaciji sa balkanskom grubošću i prostotom u ophođenju polako izumiru svuda osim na Balkanu.

"Ja uvijek osjećam veliko zadovoljstvo kad igrač nešto dobro odradi. Možda i zato što sam u nekim poodmaklim godinama da bih očekivao nešto više od trenerskog posla ili sam takav po prirodi. Posebno sam zadovoljan kada neki mladi igrač napravi neki atraktivan potez. To, uostalom, svi mogu da vide na terenu.

Umjetnost traži da daješ sve od sebe

"Umjetnošću sam počeo da se bavim rano i radim u kontinuitetu. To je moja velika ljubav. Teško da bih mogao da se odlučim šta je veća ljubav - košarka ili umjetnost - i gdje imam bolji rezultat. Umjetnošću čovjek može da se bavi duže, a šta će od svega toga biti, koliko će to biti primijećeno, pokaže vrijeme. Zadovoljstvo je pripadati velikoj familiji koja je počela još od pećinskog slikarstva i ko zna koliko će trajati - kaže Rakočević.

Slavenko Rakočević slika
  • Obično se kaže da sport rasterećuje čovjeka, šta je sa umjetnošću?

Ljudi pogrešno misle da je umjetnost rasterećenje, jer svaki posao kome ozbiljno pristupaš, i ako je u pitanju ljubav, nosi sa sobom traganje i velike napore. Čovjek mora da se nadograđuje, da živi sa tim. Nije to slikanje uz kafu, nego ozbiljan posao koji mozak i sav talenat stavlja u funkciju da nešto napravi. Koliko će uspjeti, to je druga stvar.

Miodrag Perunović: Povezao nas sportski duh, a zbližilo slikarstvo

"Slavenka i mene je povezao sportski duh, a zbližilo nas je slikarstvo. Naime, Slavenko je već bio duboko zašao u predjele koje osvajaju majstori kičice, i izborio se za svoje mjesto i svoj prostor u tom carstvu, kada sam kao ljubitelj slikarstva, poželio da vidim to što on stvara, i vidim kako izgleda taj svijet koji je produkt njegovog duha i njegovih ruku. Ja, kao čovjek koji je mnogim ljudima bio uzrok čuđenja, što zbog sportskih rezultata koje sam ostvarivao kao veoma mlad, što zbog nekih kasnijih izleta u svijet pisane riječi, uhvatio sam sebe kako se čudim. Kako se čudim što ona velika šaka koja je bez teškoće držala košarkašku loptu i zakucavala je u koš, i u kojoj je svaka kičica mala, sada tako lako i vješto sa njom barata. Gledao sam i divio se...

Miodrag Perunović, Slavenko Rakočević Perunović i Rakočević na otvaranju izložbe u Budvi

U njegovim slikama sam (kao sportista) prepoznao njegov stil iz košarke: on je bio centar „Budućnosti”, čovjek - nosilac igre, stub ekipe, kome se pod košem upućuju lopte jer on najbolje zna šta učiniti sa njom. On posmatra dešavanja ispred i oko sebe, i odvaja bitno od nebitnog, povoljno od nepovoljnog, i odlučuje koga da istakne - kome da doda loptu i postavi ga u prvi plan. Dakle, to isto sam vidio na njegovim platnima, tačno zna kome ili čemu da „doda loptu” - koga ili šta da istakne, i onda dolazi do pogotka - utisak ljepote i opčinjenosti njome ide kroz obruč našeg oka - pravo u srce", prilikom otvaranja Slavenkove izložbe kazao je Miodrag Perunović, jedan od najboljih  sportista u istoriji Crne Gore.

Ocijeni:

1 2 3 4 5

5 (5 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.

Izdvojeni komentari Komentara: 10

  • Miljan Vukov 1 godinu i 10 mjeseci
    Nije samo gnjida nego stoka primitivna, koja ništa svopje neće pohvaliti.Magarče jedan iz ovog intervjua se možeš puno toga naučiti, ali očigledno da tvoj osnovnoškolski mozak nije mogao do kraja pročitati ovaj sjajni intervju.Bravo Rako !!!
    • 8
    • 0
  • DrM1 1 godinu i 10 mjeseci
    Svaka čast!!
    • 7
    • 0
  • Starinac 1 godinu i 10 mjeseci
    Rijetko dobar čovjek. U duši dobar, što je danas doista rjetkost
    • 7
    • 0