DW: Prije 20 godina 10 zemalja je primljeno u EU. Vama se širenje na istok činilo „skoro kao čudo". Kakvu viziju Evrope ste tada imali?
Ginter Ferhojgen: Primarni cilj je bio da se postignuća mirne revolucije u istočnoj i centralnoj Evropi učine nepovratnim. Da se obezbijedi da se demokratija, vladavina prava i socijalna tržišna ekonomija ne mogu ukinuti. Takođe se radilo o tome da to veliko područje između Baltičkog i Crnog mora ne postane politička ničija zemlja, zona nesigurnosti i nestabilnosti.
Ali bilo je tu nešto drugo što je meni lično bilo važnije: bio je to čin istorijske pravde. Ideja evropskog jedinstva nije bila ekskluzivna samo za zapadnoevropske zemlje. Verovao sam da bi bilo apsolutno nepodnošljivo ostaviti „napolje na hladnoći" evropske narode, koji su prvo bili žrtve njemačkog fašizma, a potom i staljinizma.
Ne bih mogao nikome da objasnim zašto je Njemačkoj, kao zemlji koja je dovela do evropske katastrofe u 20. vijeku, dozvoljeno da od početka koristi blagodeti evropskih integracija, a da to nije dozvoljeno zemljama koje su bile žrtve.
Koja očekivanja i ideje nisu ispunjene?
EU danas vjerovatno više nema duh zajedništva koji je bio toliko jak u godinama poslije 1999. riješenost da se učini nešto zaista veliko. Jedinstvo je mnogo slabije.
Ali za to nisu krive nove članice. Imamo nacionalistički, populistički talas koji takođe stvara i eksploatiše snažna anti-EU osećanja. To sada imamo u skoro svim državama članicama i ovaj talas možda još nije dostigao vrhunac. Veoma sam zabrinut za unutrašnju koheziju naše zajednice.
Zar ruski napad na Ukrajinu nije zbio redove u EU?
Reakcija je u nekim aspektima bila ohrabrujuća, odnosno u smislu da su svi zajedno rekli: Ovo se ne može tolerisati, u Evropi se mora poštovati princip zabrane agresije. Ali ako pažljivo pogledate, možete vidjeti razlike u načinu na koji se gleda na ovaj sukob. U pozadini uvijek stoji pitanje:
Da li je ispravno Rusiju smatrati vječitim neprijateljem koji se nikada neće promijeniti? Ili se misli da moramo da nađemo način da dugoročno živimo zajedno na ovom kontinentu? Jer drugi nemamo.
Vidim tu značajne razlike u mišljenjima. Takođe primjećujem da slabi spremnost da se nastavi da se pruža veća finansijska i materijalna pomoć u ovom ratu.
Ne bih rekao da je rat u Ukrajini nešto što drži EU na okupu. Bio sam malo iznenađen što je Evropski savjet odlučio da sada počne pristupne pregovore sa Ukrajinom.
Zašto?
Ne mogu da zamislim kako bi to moglo da se uradi. Kako se može uvesti zajednički pravo EU u uslovima ratnog i vanrednog stanja u Ukrajini, a prije svega kako Komisija i članice mogu da provjere da li se to zaista radi. Zato mislim da je to u ovom trenutku više simboličan čin, znak solidarnosti. Ne treba se nadati da će se to dogoditi vrlo brzo.
Mislite da ništa neće biti od pregovora sa Ukrajinom?
Veoma je teško predvidjeti šta će se desiti sa politikom proširenja, ne samo u pogledu Ukrajine. Prije svega, tu jeZapadni Balkan, koji ima obećanje o pristupanju još od 1999. Zatim imamo Kavkaz, Gruziju i jednog dana možda Jermeniju kao kandidate...
Ali, prije sljedeće velike runde proširenja potrebna nam je reforma naših institucionalnih temelja. Ovakvi kakvi su sada, ne mogu da funkcionišu sa 37 ili više članova.
Kako zamišljate Komisiju sa više od 37 članova, od kojih je sedam iz bivše Jugoslavije i jedan iz Francuske? Da li bi to bilo prihvaćeno - to je za mene veliki znak pitanja.
Kakvu ulogu Poljska sada može da preuzme u EU? Možda vodeću, uz Njemačku i Francusku? Vajmarski trougao je već oživio...
Tradicionalna njemačko-francuska osovina odavno više nije dovoljna da EU održi stabilnom i da je unaprijedi. Za to je Poljska apsolutno neophodna.
Vajmarski trougao je zamisao nekoliko ministara spoljnih poslova i još uvijek nije igrao značajnu ulogu u stvarnosti. Zato ne želim da pričam o oživljavanju ali sada može zaista da počne, sa politikom u kojoj Njemačka, Francuska i Poljska sebe vide kao avangardu koja daje impulse i preuzima vođstvo.
Optimista sam po pitanju Poljske. Prije svega, činjenica da je sa Donaldom Tuskom sada na čelu vlade čovjek koji ima izuzetno iskustvo u evropskoj politici i koji bolje od bilo koga zna kako funkcioniše interakcija između vlada i političkih snaga u EU.
Međutim, u Poljskoj će morati da razmisle - ko im je bliži, EU ili SAD.
Manje sam optimista po pitanju njemačko-francuskih odnosa. To nema intenzitet i nivo međusobnog razumijevanja koji je neophodan. Šolc - Makron očigledno ne funkcionišei. Ali nije dobro funkcionisalo ni Makron -Merkel.
Potpisali ste manifest protiv isporuke oružja Ukrajini. Mislim na manifest Alis Švarcer i Sare Vagenkneht.
Mora se pronaći način da se spreči dalja eskalacija. Mi smo u sukobu sa nuklearnom supersilom. Rizici su jednostavno preveliki. Mora nastati snažna inicijativa da se rat okonča pregovorima bez preduslova. A onda se mora razmišljati o tome kako želimo da živimo zajedno u Evropi u budućnosti.
Podsjećam vas na našu sopstvenu njemačku istoriju. Za kako kratko vrijeme poslije Drugog svjetskog rata je Njemačka ponovo primljena u krug miroljubivih demokratskih naroda.
Kako mislite da to sada može sa Rusijom?
Ja se u principu držim ideje panevropskog mirovnog poretka, koji su 1990. svi smatrali ispravnim. Imamo Parisku povelju koja upravo to i kaže – panevropski mirovni poredak, zajednička bezbjednost, priznanje činjenice da nema evropske bezbjednosti bez Rusije.
Pitanje kako da se vratimo usvajanju ovakvog pristupa evropskoj bezbjednosnoj arhitekturi je pitanje diplomatije. To bi trebalo da se desi što prije.
Ginter Ferhojgen (80) je bivši je političar SPD-a. Bio odgovoran za proširenje EU kao komesar u Evropskoj komisiji pod Romanom Prodijem od 1999. Potom je 2004-2010 bio je komesar EU za preduzeća i industriju.
Bonus video:
