• Piše: Danka Vraneš Redžić
  • Objavljeno: 06.04.2012 u 15:20
  • 7077 prikaza
  • 209 komentara

ISPOVIJEST ROJTERSOVE DOPISNICE

Prvi dani opsade: "Nisam vjerovala da je moguć rat u Sarajevu"

U mojoj ulici maskirani muškarci su susjedima naređivali da se vrate u kuće držeći oružje na gotovs i nasumično pucajući u vazduh

Daria Sito-Sučić je Rojtersova dopisnica iz Bosne od 1997. U svom članku „Kako je bosanski rat podijelio jedan grad i jednu porodicu“, Daria svjedoči o prvim, haotičnim danima rata 1992-1995, koji je počeo na današnji datum prije dvadeset godina.

Ona opisuje kako su naoružani ljudi podijelili Sarajevo, razdvojivši njenu porodicu na početku 43-mjesečne opsade bosanske prijestonice.

Nikada nisam vjerovala da je u Sarajevu moguć rat dok nisam vidjela kako se odvija pod mojim prozorom.

Za mene, rat je počeo u nedjelju 5. aprila 1992. kad su me probudili pucnji.

U mojoj ulici maskirani muškarci su susjedima naređivali da se vrate u kuće držeći oružje na gotovs i nasumično pucajući u vazduh.

Imala sam 28 godina, Bosanka sam muslimanskog porijekla i živjela sam sa roditeljima i bratom na Grbavici u Ljubljanskoj ulici koja se pružala od Miljacke do tranzitnog puta koji je okruživao grad.

Grbavica je bila linija razdvajanja, etnički mješovita teritorija koju su bosanski Srbi uzeli kao svoju, podijelivši grad na početku opsade koja će trajati 43 mjeseca. Ona će godinu dana razdvajati moju porodicu.

Mjesec ranije smo bili svjedoci generalne probe kada su bosanski Muslimani i Hrvati na referendumu većinom glasali za nezavisnost Bosne.

Sarajevo 1992. i 2012. (Foto: Rojters)

Srbi su bojkotovali glasanje i postavili barikade na dnu Ljubljanske pored mosta na Miljacki, odsjekavši tako Grbavicu od ostatka grada. Kasnije su se privremeno povukli.

Nikada nismo vjerovali da će sve veće tenzije prerasti u rat – ne u Sarajevu, gradu koji sam voljela zbog njegove multikulturalne istorije, raznolikosti i srdačnih ljudi. Nikada se nije postavljalo pitanje o nacionalnosti. No, odjednom je nacionalnost postala glavni faktor podjele.

Pucali na demonstrante

Tog 5. aprila, naoružani ljudi su nestali i ostavili pustu ulicu. Mediji su izvještavali da su Srbi opet postavili barikade na mostu i da su se prema njima uputili mirni demonstranti.

Čula sam sporadičnu pucnjavu iz automatskog oružja.

Zgrabivši mali pozorišni dvogled, provirila sam iza zavjese. Dvojica muškaraca sa bijelim trakama oko ruke (simbol srpske milicije) išli su uz ulicu i nestali u bašti vile preko puta naše kuće.

Nekoliko minuta kasnije, na televiziji je javljeno da su dvije žene koje su bile među demonstrantima ubijene na mostu, 100 metara od naše kuće. Preplavio me je strah. I danas mislim da su dvojica koju sam vidjela bili ubice.

Pojavilo se vozilo sa oznakama JNA i mi smo uskliknuli od radosti misleći da vojnici dolaze da nam pomognu.

Ali nekoliko sati kasnije moja majka je nazvala komšinicu koja joj je rekla: „Istovarili su oružje i municiju i dali ih Srbima.“

Počinjalo je.

Pucnjava se približavala i mi smo zalegli. Moj brat, koji je nekoliko dana ranije napunio 27 godina, sjedio je u svojoj sobi sa uključenim televizorom. Odjednom se TV ugasio, pogođen metkom koji ga je lako mogao ubiti.

Pobjegli smo kod susjeda čija kuća nije bila okrenuta ka ulici i sjećam se da je moj otac dogurao teški ormar na ulazna vrata.

Na radiju je general JNA Milutin Kukanjac negirao da armija učestvuje u pucnjavi. Telefonski sam se uključila u program da kažem gradu šta se dešava u mojoj ulici.

Voditelj je pitao Kukanjca da odgovori. „U Ljubljanskoj ulici nema snaga JNA“, rekao je i odjednom sam osjetila da smo izgubljeni.

Sljedećeg dana, 6. aprila, koji je uzet kao zvanični početak rata, vratili smo se kući gdje smo zatekli prozore razbijene mecima.

Riješili smo da se pridružimo mirnom protestu ispred parlamenta koji je okupio sarajevske Srbe, Hrvate i Muslimane u pozivu da prevlada razum.

Sjećam se jednog susjeda kako pijan tetura praznom ulicom, vitlajući pištoljem i vičući

Međutim, kako smo se približavali, sreli smo ostale kako bježe nazad. Neko je vikao: „Pucaju na demonstrante sa 'Holidej ina'“, hotela preko puta parlamenta. Otrčali smo kući.

Sjećam se jednog susjeda kako pijan tetura praznom ulicom, vitlajući pištoljem i vičući: „Četnici, čik izađite!“

Kao što ću kasnije shvatiti, u bosanskom ratu se posezalo za prošlošću, kako bi se objasnila današnja ubistva.

Začula se pucnjava, a onda tišina. Kada sam kasnije pogledala kroz prozor, vidjela sam krvavu mrlju na mjestu gdje je stajao na ulici.

Bio je Musliman. Jedini čovjek koji se usudio da mu pomogne bio je Srbin koji ga je prenio preko barikada u bolnicu. Tokom rata će obojica poginuti.

Razdvojena porodica

Moj brat i ja smo pobjegli 7. aprila, puzeći između kuća i kroz dvorišta do sljedećeg mosta na Miljacki. Bili smo uzbuđeni što ćemo se domoći ostatka grada gdje sam do rata radila kao asistent za strani jezik na državnom institutu.

Roditelji su ostali. Vidjeli smo ih još nekloliko puta dok Grbavica u maju nije i konačno odsječena od ostatka Sarajeva.

Sljedeći put smo majku i oca vidjeli godinu kasnije, nakon mjeseci mukotrpnih pregovora sa četiri strane koje su podijelile grad – srpskim snagama, bosanskom armijom, Hrvatima i bosanskim specijalnim policijskim snagama

Preživjeli su zahvaljujući šljivama koje su sakupili u baštama u našoj ulici, a kasnije su živjeli od humanitarne pomoći i hrane koju su komšije Srbi dijelili sa njima. Nije im bilo dozvoljeno da kupuju u grbavičkom marketu.

Sljedeći put smo majku i oca vidjeli godinu kasnije, nakon mjeseci mukotrpnih pregovora sa četiri strane koje su podijelile grad – srpskim snagama, bosanskom armijom, Hrvatima i bosanskim specijalnim policijskim snagama.

Dozvoljeno im je da napuste Grbavicu u zamjenu za dvoje Srba koji su htjeli da izađu iz Sarajeva. Sama sam našla te Srbe i predložila razmjenu.

Moji roditelji su prešli most 13. maja 1993. Jedva sam prepoznala majku. Smršala je 25 kilograma i počela je da joj sijedi kosa. Nasmijala se tek poslije tri dana pošto je otišla kod frizera.

Jedva sam prepoznala majku. Smršala je 25 kilograma i počela je da joj sijedi kosa

Rat u Bosni će potrajati još dvije i po godine.

Sarajevo, grad moje mladosti, postao je poput mita za one koji su ga voljeli. Zgrade su popravljene, ali grad se promijenio i ponekad se osjećam kao stranac u rodnom gradu.

Ipak, znam da gradovi poput Sarajeva imaju nesalomiv duh koji će se vratiti kada se jednom pomirimo s prošlošću.

Ocijeni:

  • Trenutno 3.33/5
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5

Isprintaj:

Vezani članci:

Tagovi:

Sarajevo, Sarajevska crvena linija, Bosna i Hercegovina

slika slika slika slika