• Piše: Jadranka Ćetković
  • Objavljeno: 18.04.2013 u 23:55
  • 3187 prikaza
  • 9 komentara

nadležni bez sluha za problem

Bijelo Polje, grad bez javnog toaleta

U nedostatku nužnika u gradu je stvoreno nekoliko „punktova“ javnih divljih toaleta. Pod vedrim nebom, ali - ko pita kad muka natjera

Iako Bijelo Polje duže od dvije decenije nema javni toalet, niko od nadležnih do sada nije imao sluha za taj problem.

Doduše, na osnovu DUP-a centralne zone, prema podacima iz Sekretarijata za uređenje prostora, u okviru podzemnih garaža i poslovno-tržnog centra u centru, kod spomenika, “planirana je i izgradnja javnog toaleta”.

(Foto: Arhiva Tu nema ništa sporno, osim da je priča o poslovno-tržnom centru, vrijednom oko deset miliona eura, najavljivana bar pet puta za vrijeme mandata bivšeg gradonačelnika Bijelog Polja Tarzana Miloševića.  

A šta da rade Bjelopoljci do tada, ne zna se.  

Kad muka natjera

„Ko? Pa nijesu oni krivi. Kod mene ulijeću žene s pola duše i samo kažu ’puštaj ili umrijeh’, priča Bjelopoljac Besim Salemović, koji na Autobuskoj stanici ima ćevabdžinicu „Beli“

Jedino što trenutno postoji je toalet na pijaci kod Autobuske, ali, osim što je u katastrofalno lošem stanju, predviđen je samo za radnike pijace.

Čuvar Medo Bahović kaže da imaju razumijevanja “kad muka natjera” i da ne brane i kada ljudi dođu sa ulice. Tako može od ponedjeljka do subote. Ali, nedjeljom ne radi.

U kakvom je stanju bio prošlih godina teško je i pretpostaviti, s obzirom na to da direktor JKP „Lim“ Sabro Čindrak kaže da je bio u još gorem, pa su ga prošle godine “malo rekonstruisali i upristojili“.

Još bolje je to objasnio dr Besim Stanić, infektolog u penziji, koji precizira da bi “taj izvor zaraze trebalo odmah zatvoriti”.

U nedostatku nužnika u gradu je stvoreno nekoliko „punktova“ javnih divljih toaleta. Pod vedrim nebom, ali - ko pita kad muka natjera.

Potrebno je hitno iznaći rješenje: Dr Besim Stanić

Ta mjesta su iza pijace, ispod gradske apoteke, u Parku pjesnika pored mosta u Nikoljcu, u parku u centru... Nesnosan miris urina i poneka fekalija jasno svjedoče o nemaru i nekulturni građana.

„Ko? Pa nijesu oni krivi. Kod mene ulijeću žene s pola duše i samo kažu ’puštaj ili umrijeh’, priča Bjelopoljac Besim Salemović, koji na Autobuskoj stanici ima ćevabdžinicu „Beli“.

“Ovo je bruka za grad. Zamislite, dođu na autobusku i čekaju satima i nemaju gdje da odu u toalet“, kaže Salemović.

Dok je jedini hotel, „Bijela rada“, bio u društvenom vlasništvu, služio je i kao javni toalet za koji je povremeno trebalo ponijeti i gas masku. Danas je hotel u privatnom vlasništvu i ne mogu ni tamo, tako da narod nema kud.

Iako uprava hotela ne dozvoljava recepcionerima da “puštaju s ulice“ u toalet, to je, kako kaže recepcionarka Mirela Radović, skoro nemoguće i kontrolisati i zabraniti.

Bez vode osam sati

„Nekad mi je neprijatno da pitam gdje će, nekad jednostavno ’prolete’, nekad dođu čak u grupama i mi smo nemoćni da bilo koga spriječimo. Nekad jednostavno samo kažu ’moram i gotovo’ i - prolete”, kaže Radovićeva.

Svi se zbog toga ponekad muče, ali izgleda da je najteže radnicama na kioscima, kojih ima više od 20 u gradu. Većina njih ne pije vodu niti bilo koju tečnost po osam sati koliko traje smjena.

Tako, prostom računicom, ispada da su dvije radnice od po trideset godina staža, koje nijesu željele da im se pominje ime u novinama, deset godina živjele ne pijući vodu. Radnica na kiosku u blizini spomenika kaže da tri decenije radi u takvim uslovima.

Kod gradske apoteke malo "bolje" stanje: Ograda od armature koju su postavili stanari

“Veoma je teško i naporno, ali morala sam da se naviknem. Teško je bilo u početku, ali nekako sam se navikla da prestanem da pijem vodu. Javni toalet je stvarno potreban našem gradu i to hitno”, kaže ona.

I njena koleginica, koja radi na kiosku u Ulici slobode, 33 godine nosi se sa istim problemima. Ni ona ne pije vodu, ni čaj, ni bilo koju tečnost.

“Molimo okolne lokale da nam učine uslugu i puste nas u toalet. Nije prijatno, ali ljudi nam izlaze u susret“, priča radnica na kiosku.

Slična muka snalazi i radnice kod Robne kuće.

„Pitam se ko je taj koji može da izdrži osam časova bez osnovnih potreba. Ne mogu da izdržim da ne pijem vodu, ali se stalno kontrolišem. Uz to, nemamo uslova za osnovnu higijenu, da operemo ruke, a radimo sa novinama i novcem, požalila se još jedna radnica.

Bolja vremena

Šezdesetjednogodišnji Bjelopoljac Vukola Tomović prisjeća se boljih vremena.

„Kao dijete pamtim toalet u parku Rista Ratkovića. Tu su bili gradsko kupatilo i toaleti. Imao je i toalet na staroj pijaci. To su bila neka bolja vremena. Onom koga snađe muka da ide u toalet mogao je tu da svrati”, priča Tomović.

Taj pijačni prodavac cvijeća pokazao je nekoliko mjesta oko pijace koja zaista pružaju ružnu sliku treće po veličini opštine u Crnoj Gori. Na samoj Autobuskoj stanici ekipa “Vijesti” zatekla je ružan prizor - uz praznu žardinjeru izmet razmazan na sve strane.

I to je, valjda, svjedok jednog vremena. Slika ljudskog nemara i nebrige. Ekipa „Vijesti“ obišla je i dio ispod gradske apoteke, koji svi pamte po nesnosnom smradu. Tu je sada malo bolje stanje. A kako i ne bi, kad su se stanari zgrade “dosjetili” i ogradili taj dio mrežom od armature!

Park - nužnik

Nedaleko odatle je najveći i jedini park u centru. Donji park, kod Spomenika neznanom junaku, gdje se nalazi igralište za djecu, vjerovatno je najveći javni nužnik u bukvalnom smislu te riječi.

„Kad izvedem dijete ne znam šta je gore - ljudi mokre na sve strane, ima izmeta i od pasa a i mi, da vam pravo kažem, djecu tu vodimo na nuždu, jer nemaju gdje”, ispričala je “Vijestima” majka malog djeteta, ne želeći da joj se pominje ime.

I Almasa Idrizović, koja tu dovodi petogodišnju kćerku da se igra, kaže da je izgradnja toaleta nešto što je stvarno nephodno centru grada. Mlada majka se zapitala koliko je i ružno i opasno po razvoj djece dok posmatraju odrasle muškarce, često i pijane, kako vrše nuždu u parku.

U nedostatku nužnika nevoljnici koriste svaki skriveni kutak: U blizini pijace

U Komunalnoj policiji ne postoji nijedna prijava građana koji se žale na ljude koji vrše nuždu na javnom mjestu. A i kako bi, kad i ne postoji odluka kojom bi to bilo uređeno.

Dr Besim Stanić kaže da su javni toaleti veliki problem bjelopoljske i skoro svih opština na sjeveru, i da je aspolutno neophodno hitno iznaći rješenje.

Do nekog ozbiljnijeg rješenja iz Sekretarijata za uređenje prostora obećavaju da će se u narednom periodu “iznaći neko privremeno rješenje”.

Ocijeni:

  • Trenutno 5.00/5
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5

Isprintaj:

Vezani članci:

Tagovi:

Bijelo Polje, javni toalet,

slika slika slika slika slika