navigacija Naslovnica Premium

GRADINA ĐUTEZA

21.5.2013 19:28

Drevna utvrda iznad Dinoše: Otkriće o kome se ćutalo tri decenije

Đuteza sa Gradinom u Martinićima, jasno ukazuje na osobenu situaciju u Duklji u predvladimirovskom dobu. Sve je to još uvijek veoma zagonetno

Drevna utvrda iznad Dinoše: Otkriće o kome se ćutalo tri decenije
Foto: Slobodan Čukić Autor: Slobodan Čukić

Za naučno otkriće gradine Đuteza iznad sela Dinoša u Malesiji blizu Podgorice, najzaslužnija je Olivera Velimirović-Žižić.

Ova arheologinja je prije skoro tri decenije prva skrenula pažnju na važnost tog lokaliteta. Tada je pretpostavila da bi se moglo raditi o Porfirogenitovom Novigradu (“Ostaci fortifikacione arhitekture na Gradini Đuteza u Dinošima kod Titograda”, Materijali XXII, Novi Sad, 1986, str. 80-87).

Đuteza začudo do tada nije bila pomenuta u literaturi, i pored toga što se radi o jednom od važnijih antičkih i srednjovjekovnih gradova na tlu Zetske ravnice.

Pavle Mijović i Mirko Kovačević 1975. godine u knjizi “Gradovi i utvrđenja u Crnoj Gori” o Đutezi nijesu napisali ni slova. Mijović, začudo, nije to učinio ni u knjizi “Kulture Crne Gore” iz 1987. godine, iako je tada rad Olivere Velimirović-Žižić već bio objavljen.

Stoga je jasno da su Mijovićevi zaključci o antičkom periodu na tlu Zetske ravnice lišeni važnog, možda i najvažnijeg elementa.

Uprkos svemu otkriće Olivere Velimirović-Žižić je u protekle tri decenije bilo prećutkivano.

Đuteza sa Gradinom u Martinićima, jasno ukazuje na osobenu situaciju u Duklji u predvladimirovskom dobu. Sve je to još uvijek veoma zagonetno.

Različite epohe, različiti tragovi. U Dinoši je bogata i srednjovjekovna zaostavština
Vojislav Korać koji je osamdesetih istraživao Gradinu u Martinićima, trudio se da po svaku cijenu prikrije tragove kulturne vezanosti Duklje za prostor Dalmacije u ranovizantijskom dobu. Korać nije toliko istraživao Gradinu, koliko je htio da dokaže diskontinuitet sa ranijim dobom.

Zbog toga su formulacije kojima je postizao zamišljene ciljeve više ličile na retoričke finese, a ne na opis onoga što mu je stajalo pred očima.

Branislav Borozan je na ovo jasno ukazao 1999. godine. Do bitnog prodora u razumijevanju došlo je deceniju kasnije, nakon što je uočena graditeljska sličnost Gradine sa Đutezom kod Dinoše. Sva je prilika da ovaj uvid označava prelomni momenat u istraživanju ranog srednjovjekovlja na našim prostorima.

Pozicije Gradine i Đuteze, koje su udaljene oko 25-30 kilometara idealno se uklapaju u teritorijalnu, saobraćajno-trgovačku i demografsku shematiku na koju je ukazao Radoslav Rotković. Riječ je o strateško-kontrolnim tačkama i najvjerovatnije župnim središtima.

Osim toga, Porfirogenitovi gradovi “ne mogu da budu jedan blizu drugoga jer za formiranje grada potrebni su određeni prirodni i populacioni uslovi - voda, raskršće puteva, stanovništvo koje gravitira tome centru...” (“Kraljevina Vojislavljevića XI i XII vijeka”, 1999, str. 49).

Dinoša leži na samom izlasku rijeke Cijevne iz dugačkog kanjona kroz koji je vjekovima vodio karavanski put, na važnoj strateškoj tački. Na tom mjestu naselja je bilo oduvijek.

Poviše Dinoše, sa sjeverne strane, na kamenitom brdu, stoje ostaci srednjovjekovnog grada. Pri samom brdu nalaze se kuće Dukaja
O tome svjedoče ostaci ilirske gradine na Đutezi. O tome govore i tumuli (kamene gomile, mogile) rasuti po okolnim brdima, poput onog koji stoji na brdu Planici iznad Dinoše.

Sa mjesta na kome Cijevna napušta kanjon polazio je rimski vodovod, kojim je, zahvaljujući idealnom nagibu terena, bistra i hladna planinska voda odvođena prema Duklji u dužini od oko 12 kilometara.

Različite epohe, različiti tragovi. U Dinoši je bogata i srednjovjekovna zaostavština. Na lokalnom groblju još stoje ostaci malene jednobrodne crkve sv. Arhanđela Mihaila, vjerovatno sagrađene u 11. vijeku ili ranije. Pored nje je rijedak kameni oltar na otvorenom, postavljen u pravcu sjever-jug.

Prirodne terase su oblikovane tako da su isturenim braniocima omogućavale laku odbranu još od podnožja
Poviše Dinoše, sa sjeverne strane, na kamenitom brdu, stoje ostaci srednjovjekovnog grada. Pri samom brdu nalaze se kuće Dukaja. U njihovim se baštama nailazi na rimske novčiće i ostatke keramike.

Za te nalaze znamo zahvaljujući Ibrahimu Dukaju i njegovoj zainteresovanosti za antičku baštinu. Sa ovim slučajnim pronalascima su vjerovatno stajali u vezi temelji velike građevine, možda prvobitno rimske vile, koji su na tom mjestu otkriveni tokom gradnje kuće, na oko pola metra dubine.

Taj objekat je, prema Ibrahimovom opisu, stajao na obodu blagog uzvišenja, sa dobrom vizuelnom kontrolom cijelog prostora, sve do rijeke Cijevne. Imao je više prostorija, možda jednu ili dvije kule. Ti temelji nijesu sačuvani, ali je podatak o njima značajan za stvaranje ukupne slike o ulozi obližnjeg grada na vrdu.

Kuće Dukaja nalaze se na sjevernom obodu sela. Put odatle pored međa vodi put ka brežuljku na kome leže ostaci grada. Nakon stotinak metara izbijamo na početak kamenite strane. Dočekuju nas prve kamene terase. Tu počinje uspon strmom kozjom stazom koja vijuga preko kamenih kaskada.

Ukoliko se pođe ka južnoj strani brežiljka, nailazi se na vertikalne kamene prepreke. Prilaz je lakši sa istoka. Prirodne terase su oblikovane tako da su isturenim braniocima omogućavale laku odbranu još od podnožja. Mogli su se po potrebi povući na gornju terasu ili uzmaći ka vrhu.

Na terasama ima djelova pogodnih za logorovanje. Staza je praktično neprimijetna za nekoga ko je tu prvi put. Teren je neupućenim napadačima predstavljao nerješivu enigmu. Cijeli kameniti brijeg bio je idealno pribježište (refugium), na čijem je vrhu upravo iz pomenutih razloga podignuta utvrda još u starom vijeku.

Ostatke temelja crkve na Đutezi je tokom višednevne kampanje u ljeto 2012. raščistila i djelimično otkopala ekipa poljskih arheologa, koja duže istražuje lokalitet Carine u Risnu
Nakon dvadesetak minuta izbijamo na nešto “pitomiji” kameni plato. Sada smo udaljeni oko 70 metara od utvrde. Uspinjemo se ka njoj polagano i ubrzo stižemo do dva isturena prirodna kamena gnijezda četvrtastog oblika. Drevni graditelji su ispod same utvrde vješto iskoristili pogodne kamene strukture.

Sa lijeve strane ovih grudobrana nalazi se rov od desetak metara zaklonjen naslaganim kamenjem. Malo iznad te prve odbrambene linije stoje ostaci ilirske zidine. Od nje je malo ostalo ali se vidi da je okruživala cijeli vrh poput prstena, s prečnikom od oko 80 metara.

Taj bedem građen je suhozidnom tehnikom od masivnih kamenih blokova. Na istočnoj i sjevernoj strani brežuljka preostao je još samo prvi red, dok je na južnoj preteklo malo više, jer je u srednjem vijeku uklopljena u novi odbrambeni sistem.

I Gradina u Martinićima i Đuteza u Dinoši imaju slično ili identično građene zidine, identične širine, sa potkovičastim kulama sličnog oblika i dimenzija
Malo iznad ilirskog bedema stoje srednjovjekovni ostaci. Moćna zidina od lomljenog kamena vezanog malterom proteže se istočnom stranom. Široka je nešto preko metra i skoro identična onoj na Gradini u Martinićima.

Srednjovjekovni bedem prati teren, spuštajući se od sjevera ka jugu, do samog ruba stijene. Na njegovoj sredini stoji velika potkovičasta kula, nepravilnog oblika.

Nadograđena je na zidinu, baš poput kula na Gradini, što se lako uočava na osnovu šavova. Na suprotnom, zapadnom bedemu, udaljenom oko 70 metara takođe stoji manja nadograđena kula, skoro obrušena. I zapadna zidina se spušta nizastranu prema jugu, sve do mjesta na kojem nad strminom stoji još jedno prirodno kameno gnijezdo.

Okrećemo se južnoj strani utvrde, koja gleda na Dinoško polje i Cijevnu. Na njoj, začudo, nema srednjovjekovnog bedema. Očito zbog toga što tu kameni plato stoji nad samom strminom. Ali zato nalazimo ostatke ilirskog bedema i kapije, uglavljene u stijeni, sa isklesanim stepenicama.

Ilirska zidina u visini od oko 2 m uklopljena je u kasniji odbrambeni sistem. Iza tog suhozidnog bedema nalazi se široki rov. Taj dio južne odbrambene linije je prilično zaokružen.

Nešto ipak nedostaje na dijelu iznad kapije. Jer, sve i da je tu i bilo suhozidnog bedema koji se vremenom urušio, opet ne bi bilo dovoljno za odbranu tako važne tačke.

Ubrzo uočavamo taj nedostajući elemenat. Na metar od kapije, naziru se temelji poveće okruglaste kule koje je trava skoro potpuno prekrila.

Sada već imamo prilično dobru sliku o istočnoj, zapadnoj i južnoj strani utvrde. Bedemi su okruživali oko tri puta manji prostor nego na Gradini u Martinićima. Od istočnog do zapadnog bedema izbrojali smo 70 većih koraka (približno toliko i metara).

Na sjevernoj zidini takođe nailazimo na ostatke manje, skoro obrušene kule.

U središtu, na zaravnjenom vrhu je poljana ograđena seoskim međama. I tu je bilo objekata. Dio tog prostora je prekriven šikarom.

Graditeljska sličnost zidina i kula na Gradini i Đutezi, kao i otkriće crkve na Đutezi, ukazuju na novi metodološki obrazac u potrazi za Porfirogenitovim gradovima
Malo niže, prema jugu, stoje ostaci jednobrodne crkvice, približe veličine 8 x 4 m. Sličnih je dimenzija kao i crkva sv. Arhanđela Mihaila u polju, Obije imaju ulaz sa zapada.

Njeno otkriće je prelomni momenat, koji bitno mijenja pristup. Crkva na unutrašnjem prostoru grada je važan činilac za razumijevanje svakodnevice i psihologije drevnih žitelja ovog kraja. Očito je da su branioci imali čvrsto izgrađen hrišćanski identitet i snažnu potrebu za obavljanjem vjerskih potreba i u najkritičnijim momentima.

Preostaje dilema o snabdijevanju vodom. Tek treba otkriti način na koji je bilo riješeno pitanje ove dragocjene tečnosti. Moguće je da na odgovor ukazuje lokalna legenda.

Naime, u podnožju brijega, sa sjeverne strane, nalazi se pećina, za koju se nagađa da je povezana tajnim prolazom sa utvrdom. Navodno negdje na vrhu postoji ploča ispod koje se krije tajni hodnik koji kroz brdo vodi ka pećini u podnožju. Veoma je moguće da zbilja postoji nekakav sakriveni otvor, koji bi, međutim, prije mogao biti – bunar.

Ostatke temelja crkve na Đutezi je tokom višednevne kampanje u ljeto 2012. raščistila i djelimično otkopala ekipa poljskih arheologa, koja duže istražuje lokalitet Carine u Risnu. Ovaj tim je tada istražio i tumul na brdu na suprotnoj, južnoj strani Dinoše.

Bili su na Đutezi i ove godine, krajem aprila i početkom maja.

Ostaje nam da podvučemo da i Gradina u Martinićima i Đuteza u Dinoši imaju slično ili identično građene zidine, identične širine, sa potkovičastim kulama sličnog oblika i dimenzija. To je graditeljski manir koji kao da upućuje na istu zanatsku praksu, štaviše, na “istu majstorsku ruku”.

Postojanje crkve unutar Đuteze još više osnažuje ove paralele. Jer i crkva na Gradini u Martinićima je isprva bila jednobrodna, da bi tek prilikom obnove tokom devetog vijeka bila proširena i prilagođena za episkopsko sjedište.

Graditeljska sličnost zidina i kula na Gradini i Đutezi, kao i otkriće crkve na Đutezi, ukazuju na novi metodološki obrazac u potrazi za Porfirogenitovim gradovima. Ovi uvezujući elementi još više osnažuju staro uvjerenje da se iznad Dinoše nalazi jedan od tri “velika i naseljena grada”.

Možda je riječ o Novigradu kako misli Olivera Velimirović-Žižić, a možda i o Gradcu (Gradataju), jer naziv Đuteza upravo ima značenje – gradić, mali grad.

Sve nam ovo konačno govori da smo ušli u novo poglavlje u potrazi za Porfirogenitovim gradovima - sada sa velikom pouzdanošću možemo govoriti o lokaciji dva. Lokacija trećeg i dalje predstavlja zagonetku.

Ocijeni:

1 2 3 4 5

0 (0 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.

Izdvojeni komentari Komentara: 19

  • queensman 5 godina i 1 mjesec
    MACAK aj ne glupiraj se. opstepoznato je da su albanci direktni potomci ilira i tim najstariji i najautohtoniji narod.na balkanu. to sto su neki albanci kasnije uzeli islamsku vjeru a neko ostao onako autenticno-katolicki., ne znaci da su albanci dosli iz turske. vi ste tek mnogo mnogo kasnije dosli kao divljaci sa karpata i otimali tudje zemlje
    • 0
    • 0
  • Kushtafuti 5 godina i 6 mjeseci
    @macak.Albanci nisu porjeklom sa Turske niti ih nisu Turci doneli u Balkan i o tome ti istorija potvrdi a za vas se dobro zna odakle ste dosli i u koji vijek. Sigurno kad ste dosli u Balkan niste nasli pustinju ili "obecanu zemlju za Srbe". Da imas malo pameti u glavu tretirao bi Albance kao prva klasa naroda, starosjedioca koje ste im vi malo po malo oduzeli zemlju. Jos jedno kad su Srbi dosli u Balkan zvali su vas Barbari a ne civilizovani.
    • 0
    • 0
  • the doctor 5 godina i 6 mjeseci
    @macak_2006 Nisi upucen :D
    • 0
    • 0