U Dolima je stradalo 47 Đikanovića, od kojih je 15 iz moje uže familije. Stradali su od pripadnika SS divizije “Princ Eugen”, potpomognute muslimanima iz Hercegovine koji su kasnije otišli u zloglasnu Handžar diviziju. To je vrijeme Pete neprijateljske ofanzive, priča za “Vijesti” Boro Đikanović koji je krenuo pješke na put dug oko 400 kilometara.
Iz Smedereva gdje Boro, koji je 1. februara napunio 70 godina, živi duže od tri decenije, krenuo je za pivska Dola 22. maja, da bi se 7. juna poklonio sjenima stradalih. Tog dana, 1943. godine, za svega nekoliko sati ubijeno je 522 Pivljana, među kojima i 109 djece. Dijete Mitre i Mališe Đikanovića, Borovog strica i strine, nije dočekalo ni ime da dobije - strijeljano je u trenutku dolaska na svijet, a porodica ne zna ni pol ubijene bebe. Pored njih troje i njihove starije kćerkice, u Dolima su ubijena tri Borova polubrata, od devet, pet i tri godine i njihova majka Milenka, prva žena Borovog oca, strina Marija i petoro djece i baba Stamena. Preživjeli su, sa dvoje najstarije djece, Borov otac Milun i stric Dimitrije koji su se nakon rata ponovo oženili.
Novi život je u porodici Đikanovića stasavao, ali Dola, mjesto stradanja, tuge, mjesto plača i golgote, su uvijek bila tu - u mislima i sjećanjima članova stradalih porodica. Smetalo je porodicama stradalnika što su Dola bila ne samo mjesto opomene, već i mjesto ćutanja, što su priču o pivskoj krvavoj bajci znali uglavnom samo Pivljani, što plač ubijene nejači, ali i ostalih, drugi nijesu čuli, što im nije posvećena zaslužena pažnja u istorijskim čitankama. To je i razlog što se Boro, iako u poodmaklim godinama i ne baš najsjajnijeg zdravlja, uputio na hodočašće dugo preko 600 hiljada koraka.
“Za mene su Dola jedno svetilište, kao što je Jasenovac. Odlučio sam se za ovo putovanje da skrenem pažnju javnosti na stradanje pivskog naroda. Mnogo mi je smetalo, a i danas mi smeta, što se zločinu u Dolima nije posvetila dovoljna pažnja. To je glavni motiv zbog kojeg sam krenuo na ovaj pohod”.
Nevine žrtve u Dolima bile su podijeljene u tri grupe - jednu su činili muškarci stariji od 15 godina, drugu žene i djevojke, a treću djeca. Redosljed ubijanja bio je obrnut. Krvavo gubilište preživio je samo Miloš Glomazić koji je preminuo 1986. godine. U tim dolinama je 1977. godine napravljen memorijalni kompleks, rad vajara Luke Tomanovića, a spomenici svakog 7. juna pričaju priču o tragediji Pivljana, o tome da je najviše stradalih bilo iz porodice Blagojević, više od 200, da je preko 70 odsto porodice Kandić stradalo, da je porodica Verun prestala da postoji...
“Porodica je u početku mnogo brinula zbog mojih godina i zdravstvenog kartona - imam reumatski artritis i na biološkoj sam terapiji. Međutim, sada su mirniji. Naišao sam na jaku podršku istoričara Mila Cicmila iz Nikšića i Zorana Krunića iz Plužina koji su vjerovali da ja ovo mogu. Sve teškoće koje su me pratile sam savladavao sa snagom koju do sada nijesam imao. Vjerovatno zbog značaja mog puta i osjećaja da me ovi stradalnici posmatraju sa neba. Sin mi je pomogao u nošenju ranca do prvog konačišta i prepješačio tridesetak kilometara sa mnom. Od Pljevalja su hodali sa mnom Mile Cicmil i Saša Zejak, frontmen grupe ‘Vizant’, i olakšali mi jedno desetak kilometara putovanja pričom i pjesmom”, priča Boro koji je na korak do cilja.
U srijedu, 7. juna, stići će na mjesto gdje su prije 80 godina stradali njegovi bratstvenici. Kapije memorijalnog spomenika neće proći sam. Kada je njegovu priču čuo biciklista iz Smedereva Gojko Bolević, porijeklom iz Berana, odlučio je da toga dana i on stigne u Dola.
U Pivi je od 6. do 12. juna 1943. godine ubijeno oko 1.300 Pivljana, među kojima je bilo 549 djece i omladine do 20 godina. U svakom selu pivske župe bilo je po jedno stratište, a Dola su bila najveće mjesto stradanja.
Na inicijativu bratstva Blagojević 2006. godine je izgrađena i osveštana kapela, tipa lovćenske kapele, u kojoj su na pergamentu ispisana imena svih žrtava fašističkog terora u Pivi. Sveti arhijerejski sabor Srpske pravoslavne crkve (SPC) je 2017. godine kanonizovao sve žrtve zločina u Pivi, a dan njihovog spomena je 7. jun.
“Ćuti Piva u pokoju žrtvi, u svečanom miru samo drhtaj grana, žali Piva petsto svojih mrtvih, tuče rafal do današnjih dana… Živi Piva, omladila se trava, dom podižu mišice nabrekle, pamti Piva kad vladala je strava, još je bole rane krvotekle”, stihovi su iz pjesme “Dola pivska” Gorana Jovanovića, poznatijieg kao Timur Tmurni, unuka Dimitrija Đikanovića.
Bonus video:
