Borislav Pekić, kao jedan od naših najvećih pisaca i ujedno jedna od najmarkantnijih kulturnih ličnost zaslužuje određenu vrstu priznanja od svog rodnog grada, pored već postojeće skromne spomen-table i ulice u Zagoriču sa njegovim imenom, kazala je predsjednica Skupštine Glavnog grada Jelena Borovinić Bojović.
Ona je, kako je saopšteno iz Glavnog grada, uputila inicijativu gradonačelnici Oliveri Injac i resornom Sekretarijatu za kulturu i sport da se u Podgorici podigne spomen-obilježje u vidu biste čuvenom piscu i rođenom Podgoričaninu Borislavu Pekiću.
Borovinić Bojović je izrazila uvjerenje da Pekić "jedan od naših najvećih pisaca i ujedno jedna od najmarkantnijih kulturnih ličnosti", te dodala da smatra da bi spomenik trebalo podići u centru grada.
"Gdje se nalazila i rodna kuća Pekića, na odgovarajućoj lokaciji koju ćemo precizirati u saradnji sa odgovarajućim ekspertima", dodala je.
Predsjednica Skupštine Glavnog grada predložila je da se, ukoliko bude bilo moguće na vrijeme završiti kompleksnu administrativno-pravna proceduru, spomenik svečano otkrije 4. februara naredne godine, na dan rođenja slavnog pisca.
"Da podsjetimo, Borislav Pekić rođen je 1930. godine u Podgorici. Studirao je eksperimentalnu psihologiju na Filozofskom fakultetu Beogradskog univerziteta, a dugo je radio kao dramaturg i scenarista filmova. Prema njegovom tekstu "Dan četrnaesti" snimljen je film koji je predstavljao Jugoslaviju 1961. godine na filmskom festivalu u Kanu. Prvi roman pod nazivom "Vreme čuda", sa kojim je odmah privukao pažnju, objavio je 1965. godine. U njegova najznačajnija djela ubrajaju se "Hodočašće Arsenija Njegovana", "Kako upokojiti vampire", "Zlatno runo", za koji dobija 1987. Njegoševu nagradu, „Besnilo” i „Godine koje su pojeli skakavci”. Dobitnik je ogromnog broja nagrada i priznanja, pored ostalih i Povelje "Majska rukovanja" za izuzetne stvaralačke rezultate na polju književnosti i kulture, koju je 1990. dobio od tadašnjeg Doma omladine, a današnjeg KIC-a "Budo Tomović", navela je Borovinić Bojović.
Poslednje tri decenije je, kako kaže, živio u Londonu, gdje je i preminuo 2. jula 1992. godine.
"Njegova djela prevedena su na engleski, njemački, francuski, italijanski, španski, holandski, poljski, češki, slovački, mađarski, rumunski, retoromanski, makedonski, slovenački i albanski jezik", piše u saopštenju Glavnog grada.
Bonus video:
