navigacija Naslovnica Premium

ČEKAJUĆI BAGERE

18.1.2011 14:10

Kud će Ramo kad bageri sruše kuću od kartona

„Čuo sam priču za ovu baraku da je neko od inspekcije dao nalog da se ruši. Komunalno to nije tada dalo i ostalo je ovako“, priča Ramo, ističući da su im najveći problem „nus prostorije“

Kud će Ramo kad bageri sruše kuću od kartona
Foto: Željko Komnenović Autor: Željko Komnenović

Naselje Bonići je, u investicionom bumu minulih nekoliko godina, dospjelo u novinske stupce kao atraktivna lokacija na kojoj belgijski i ruski investitori planiraju velelepna zdanja, od kojih već neka krase taj dio tivatskog zaliva.

U luksuznim automobilima, strani i domaći bogataši jezde ka svojim jahtama u obližnjoj marini, ostavljajući u prašini uskog puta naselje u kome se, bez i najmanjih primjesa lažne patetike, odvija epska borba za egzistenciju stotinak Egipćana.

Zaboravljeno od donatora, institucija, udruženja i aktivista za ljudska i manjinska prava, stanovnici “7. jula”, kako je tom naselju zvanično ime, iz časa u čas čekaju bagere i buldožere koji će poravniti njihove barake i pripremiti građevinski prostor za novu vilu, hotel ili pansion.

Najteže mu je kad pada kiša, znaš. Kad je poplava on u po noći mora da bude spreman, i mi s njim svi budni. Kad upalimo šporet, prokišnjava plafon, ne može da bude suvo

Odgovor kako je živjeti u takvim okolnostima, “Vijesti” su potražile kod Valjdeta Rama, zvanog Ramo, fizičkog radnika tivatskog Komunalnog preduzeća, koga je sudbina sa Kosova dovela u najmanju primorsku opštinu 1987. godine.

Zatekli smo ga sa šestočlanom porodicom u njihovoj „kući“. Prostorija od dvadesetak kvadrata u zajedničkoj baraci, u kojoj je privremeno porodično gnijezdo svilo pedesetak Egipćana, Ramovoj porodici je i dnevna soba, i trpezarija, i spavaća soba, i kupatilo, i kuhinja i soba za djecu.

14 godina u nezboru sa familijom zbog muža

„Najteže mu je kad pada kiša, znaš. Kad je poplava on u po noći mora da bude spreman, i mi s njim svi budni. Kad upalimo šporet, prokišnjava plafon, ne može da bude suvo. Stavimo lavor, ali mnogo dimi“, objašnjava Ramova supruga Emina, Albanka koju je Ramo po tradiciji „oteo“ od roditelja iz rodne Peći, koja je i Ramov zavičaj.

„Prije pet-šes‘ godina kad je bio rat, išla sam s Ramom u Ulcinj. Tamo su bili moji. Oni su mene, znaš, uzeli dva mjeseca i odveli u Albaniju da me sklone od Rama. Iz Albanije sam opet pobjegla od njih, ostavila sam im papir da me niko ne može odvojit' od Rama“, prenosi kroz smijeh Ramovu i svoju ljubavnu priču Emina, ispovijedajući da su njeni tek nedavno sa njom progovorili, nakon 14 godina.

 

„Čuo sam priču za ovu baraku da je neko od inspekcije dao nalog da se ruši. Komunalno to nije tada dalo i ostalo je ovako“, priča Ramo, ističući da su im najveći problem „nus prostorije“.

Zajednički klozet od dasaka i zarđalog lima je na pedeset metara od barake, što im dodatno zagorčava ionako teške životne uslove.

Imamo internet “Porto Montenegra

I pored ekstremnih uslova života, Emina održava čistim porodično „parče raja“.

Pored „smederevca“, iznad kojeg prokapava, i sudopere, Ramo je porodici obezbijedio i modernu tehniku, TV, muzičku liniju, kompjuter i klimu koju je, kaže, uzeo ljetos na kredit.

„Buba iz firme mi je dala za đecu stari kompjuter. Imamo internet “Porto Montenegra”“, kaže Ramo.

Da mu daju plac, nekako bi napravio kuću

Sa 350 eura plate, koju opterećuju krediti i komunalije, poslije posla Ramo mora da nadničari ne bi li prehranio porodicu, kao i većina stanovnika naselja “7. jul”, koje je jedina zaostavština nekadašnje beogradske firme koja je postala „kolateralna šteta“ privatizacije.

Neće nas niko za komšije. Ne znam što. Isto smo meso, ista krv, iako smo druge vjere

I pored svega, Ramo se ne žali. Najstariji sinovi Valjmir i Fatmir vrlo dobri su učenici tivatske osnovne škole. Treniraju rukomet i fudbal, a Emina kaže da su ćutljivi jer im je problem jezik zbog albanskog kojim pričaju u kući.

Sabrija ima sedam godina, a Sabinja se rodila prije osam mjeseci u kotorskoj bolnici.

Kad bi Ramu Opština ili preduzeće dali plac, podigao bi, kaže, nekako svoj krov.

„Neće nas niko za komšije. Ne znam što. Isto smo meso, ista krv, iako smo druge vjere. Ovdje sam od 1987. i stvarno nijesam imao problema. Išao sam u vojsku, rezervu, a sad mi traže državljanstvo. Valjda ću to završiti“, kaže Ramo, dok ga domaćica dopunjava:

„Ako nam ovo sruše nemamo đe. Išla bih s đecom na Kosovo“.

Ne pomišljaju na egipatsko državljanstvo

Dok novinar “Vijesti” napušta naselje iz koga u vedrinu lijepog januarskog dana vijugaju pramenovi dima, teško se oteti utisku da se svega stotinak metara od poprišta iskonske borbe za opstanak Rama i njegovih sunarodnika, na megajahtama i u luksuznim vilama sklapaju milionski poslovi, crtaju projekti grad-hotela i golf-terena.

Na pitanje da li je neko od njih razmišljao da traži egipatsko državljanstvo, Ramo, češkajući glavu, kaže:

„Nije niko. Ni naši čukunđedovi nijesu imali, kako bi mi to sad sredili“.

Možda će se od balkanskih Egipćana sjetiti egipatski konzorcijum „Oraskom“ koji na obližnjoj Luštici gradi elitni grad – hotel zatvorenog tipa. Makar za bolju nadnicu

Ocijeni:

1 2 3 4 5

4 (2 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.