navigacija Naslovnica Premium

BEZVIZNI REŽIM

9.2.2011 19:00

Lakše se bježalo u Njemačku preko livada...

Više od 7.000 Crnogoraca evidentiranih u Centralnom registru za strance imaju stalni boravak. Više od 10.000 njih živi najmanje 8 godina u Njemačkoj.

Lakše se bježalo u Njemačku preko livada...
Foto: Arhiva Vijesti

“Bogami fino, ni dva sata nije prošlo a već ste tu. Ko bi u to vjerovao početkom devedesetih, kada smo i po pet dana putovali do Berlina”, rekao je u šali sredovječni muškarac dok je na berlinskom aerodromu dočekivao rodbinu.

Dok čekaju prtljag, njegov sin se prisjeća 1993. godine, kada je kao trinaestogodišnjak iz okoline Bijelog Polja krenuo u Njemačku.

Nikada neće zaboraviti to putovanje koje mu je, kaže, obilježilo i promijenilo cijeli život.

Kako se u svijet  putovalo 90-ih

“Kamo sreće da smo mi tada mogli da sjednemo u avion i kao gospoda izađemo ovdje. Ali, mi smo tada bili srećni što smo ikako mogli pobjeći od onoga što se u našoj zemlji dešavalo”, rekao je taj Bjelopoljac, koji danas ima suprugu i dvoje djece, a na put u nepoznato krenuo je kao dječak.

“Putovali smo vozom do Češke, gdje smo se u jednom hotelu, u gradu kojem ni ime ne znam, odmorili. Bila je to neka pribojska veza, dobro razrađena maršruta koju je prešlo hiljade građana sa naših prostora. Dok smo pili piće, u hotel je ulazila policija.

Sjećam se da sam tada premro od straha, ne znajući da težak dio puta tek predstoji. Niko nas ništa nije pitao. Odatle nas je izvjesni Tarik, Albanac, poveo u jednu kuću u kojoj je bilo još dvadesetak ljudi”, ispričao je mladić.

Ne želi da priča za novine, „ali možemo da pišemo ako mu nećemo objaviti ime“.

 “Bogami fino, ni dva sata nije prošlo a već ste tu. Ko bi u to vjerovao početkom devedesetih, kada smo i po pet dana putovali do Berlina”, rekao je u šali sredovječni muškarac dok je na berlinskom aerodromu dočekivao rodbinu.

“U kući koja nije bila naročito opremljena, bilo je mnogo kreveta, da odmori ko hoće. Tarik nam je ubacio hranu, piće, pelene za bebe i obavijestio da će ’večeras dalje krenuti dvije porodice koje imaju djecu’. Ostali će, kazao je, čekati sljedeću turu.

Kada se smrklo, ušli smo u neki ’reno’ koji je vozio, čini mi se 200 na sat. Ne znam koliko smo dugo putovali. Stali smo na jednom mjestu i dobili uputstvo da se popnemo na vrh jednog šumovitog brijega ’gdje nas čekaju ostali’.

Pratili smo zvižduke i naišli na još petnaestak ljudi. Bila je mukla tišina. Ćutali smo i mi sa njima i čučali”, sjeća se naš sagovornik.

U šumi su, priča on, čekala dva vodiča koji su stigli nakon nekoliko sati i poveli ih dalje. Pješačenje se činilo beskrajno dugo, a onda su stigli do velike, nepregledne njive.

“Naši vodiči su nekome sa druge strane davali znak upaljačem. Tri puta su kresnuli plamen. Kada je ista potvrda stigla sa druge strane, krenuli smo preko njive. Zemlja je bila mokra i mekana, noge su nam upadale u nju i otežavale kretanje.

Ljudi su padali, bacali stvari koje više nijesu mogli da nose i nastavljali dalje. Bili smo na izmaku snage. Kada smo stigli, pokraj puta smo čekali da naiđe ’naš’ automobil, a svako je dobio instrukcije u koji da uđe. Mi smo čekali ’škodu’. Međutim, jedna porodica je pohitala i prije nas ušla u to vozilo, uz obrazloženje da je njima hitnije jer imaju bebu. Kada je stigao ’njihov opel’, ušli smo u njega.

Usput smo naišli na ’škodu’, na kojoj se nešto pokvarilo. Kasnije smo čuli da je ta porodica uhvaćena. Ne znam šta je dalje bilo sa njima”, ispričao je ovaj Bjelopoljac.

Preko njive do aerodroma

Vozač ih je, kaže, doveo do aerodroma, odakle su ušli u prvi taksi.

“Sjećam se da je otac pokušavao da sakrije blatnjave noge u besprekorno čistom automobilu, ali mu je taksista rekao nešto u smislu ’bez brige, nijeste prvi, nagledao sam se već toga’. Za početak smo se smjestili kod prijatelja, a onda smo podijelili sudbinu ostalih izbjeglica sa naših prostora”, rekao je naš sagovornik.

Ništa manje zanimljivo putovanje imao je i Pljevljak A.K. On se početkom devedestih u Berlin uputio preko Poljske. Putovanje je organizovala familija koja ga je tamo čekala.

Vozom je išao do Varšave, gdje ga je, sa još dvoje saputnika, sačekala jedna žena, izvjesna Jolita, koja ih je smjestila u svoj stan. Tu su, priča on, oko nedjelju dana čekali instrukcije njenog supruga iz Berlina. Za to vrijeme, dva puta su kretali i vraćali se, jer okolnosti za prelazak nijesu bile bezbjedne.

“Kada je konačno trebalo da krenemo, putovali smo kroz šumu oko dva sata. Onda su nas ostavili u nekom šipražju u kojem smo beskrajno dugo čekali da neko dođe po nas. Nijesmo razumjeli poljski jezik, pa smo se sporazumjevali kako smo znali i umjeli.

Više od sedam hiljada Crnogoraca evidentiranih u AZR imaju stalni boravak. Više od 10.000 njih živi najmanje osam godina u Njemačkoj”, rekla je Mihailovićeva. Slična pitanja „Vijesti“ su prije desetak dana poslale i ambasadi Crne Gore u Berlinu, ali odgovor nije stigao

Kada smo već izgubili nadu i pomislili da ni ovog puta neće biti uspjeha, stigla su dvojica ljudi koji su nas poveli do rijeke Odre. Čekao nas je obični gumeni čamac u koji je ušlo nas petoro. Rijeka je izgledala mirna, ali je, zapravo, bila veoma brza i hirovita. Trebalo je da se preveslamo na drugu stranu”, ispričao je A.K.

U jednom trenutku, na oko pola puta, nastavlja on, čamac se probušio i voda je počela da prodire.

“Nastala je panika i strah. Nijesmo imali čime da izbacujemo vodu. Jedino što smo mogli da uradimo je da i nas troje počnemo da veslamo, ali rukama. Odra je bila nevjerovatno topla. Svom snagom smo pokušavali da pomognemo da stignemo na drugu stranu, ali to nije dalo velike rezultate.

 

Ipak, smo nekako uspjeli. Umorni i preplašeni, došli smo na nekakvu njivu na kojoj je bilo visoko rastinje. Trebalo je da trčimo što smo brže mogli do puta gdje nas je čekao automobil. Nikada to neću zaboraviti”, rekao je A.K.

On danas ima neograničen boravak u Njemačkoj, a za nekoliko godina treba da dobije i njihov pasoš.

Nemoguće je srediti papire, zakoni su pooštreni

Uprkos teškim načinima na koje se tada dolazilo u Njemačku, ljudi iz Crne Gore su ipak imali mogućnost da srede papire. Danas se lako može otputovati, ali gotovo nikako i ostati.

“Nemoguće je srediti papire, zakoni su pooštreni. Jedina mogućnost je udaja ili ženidba, ali i to teško. Narod je izvaran, pa niti nama više vjeruju Njemci, niti mi vjerujemo njima. Ali naš narod ne bi bio to što jeste da se ponovo nijesu sjetili nečega.

Broj zahtjeva za azil nije porastao. Prošle godine ih je bilo 59, a pretprošle 57. Svi koji su predati lani su odbijeni”, rekla je Mihailović. Ni podaci o uspješnoj integraciji ili problemima crnogorskih doseljenika nijesu poznati. “Međutim, može se pretpostaviti da se osobe sa crnogorskom migracionom pozadinom ovdje dobro integrišu

Nije poprimilo velike razmjere, ali znam najmanje pet slučajeva koji su boravak regulisali tako što su priznali dijete koje ima njemačko državljanstvo ili našli Njemca koji je priznao naše dijete. Na taj način su dobili papire u kojima se dijete zauvijek vodi na nekog drugog. To se više ne može promijeniti”, ispričao je A.K.

Na Rajni minimum 13.000 građana Crne Gore

Prema podacima dostavljenim iz ambasade Njemačke u Podgorici, a koje su oni prikupili u saradnji sa njemačkim ministarstvom za unutrašnje poslove, u Njemačkoj trenutno živi oko 13.000 Crnogoraca. “Do 31. decembra je u Centralnom registru za strance (AZR) evidentirano 12.930 stanovnika Crne Gore koji žive u Njemačkoj.

Valja napomenuti da ih je vjerovatno više, jer je nepoznat broj Crnogoraca još evidentiran pod svojom starom oznakom, na primjer Srbija i Crna Gora”, rekla je u ime njemačke ambasade Merima Mihailović. Ona je kazala da se državljanstvo osoba iz Crne Gore zasebno evidentira tek od 2006. godine.

Prema tim podacima, od 2007. do 2009. godine svake godine u tu zemlju doselilo se manje od 700 ljudi. Podaci o migraciji za prošlu godinu još nijesu dostupni.

Podnošenje zahtjeva za njemačko državljanstvo ili postojanje bivših crnogorskih, a danas njemačkih državljana, prema riječima Mihailovićeve, nije uključeno u statistiku. “Njemačko državljanstvo je 2006. godine dobilo 70 Crnogoraca, 2007. 146, godinu kasnije, 2008, 141, a 2009. 122 osobe”, rekla je Mihailovićeva.

Lani odbijeni svi zahtjevi za azil

Mihailović je dodala da ne postoji podatak koliko je ljudi iz Crne Gore nakon uvođenja bezviznog režima boravilo u Njemačkoj turistički, ili u namjeri da se tamo zaposli. “Ne postoje ni raspoloživi podaci koliko je Crnogoraca od 19. decembra 2009. godine pokušalo da ostane u Njemačkoj.

Broj zahtjeva za azil nije porastao. Prošle godine ih je bilo 59, a pretprošle 57. Svi koji su predati lani su odbijeni”, rekla je Mihailović. Ni podaci o uspješnoj integraciji ili problemima crnogorskih doseljenika nijesu poznati. “Međutim, može se pretpostaviti da se osobe sa crnogorskom migracionom pozadinom ovdje dobro integrišu.

Više od sedam hiljada Crnogoraca evidentiranih u AZR imaju stalni boravak. Više od 10.000 njih živi najmanje osam godina u Njemačkoj”, rekla je Mihailovićeva. Slična pitanja „Vijesti“ su prije desetak dana poslale i ambasadi Crne Gore u Berlinu, ali odgovor nije stigao.

Ocijeni:

1 2 3 4 5

0 (0 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.

Izdvojeni komentari Komentara: 11

  • 7 godina i 9 mjeseci
    Posaljite zahtjev i ambasadi u Moskvi,nece nas moci prebrojat! Rastrkani po svakom gradu a 95 posto nije ni registrovano nidje zahvaljujuci dobrim i postenim poslodavcima:)
    • 0
    • 0
  • 7 godina i 9 mjeseci
    Da me nisi vise pomenuo
    • 0
    • 0
  • 7 godina i 9 mjeseci
    pa lijepo pise, autobuska stanica - rozaje
    • 0
    • 0