navigacija Naslovnica Premium

RADI GDJE JE KRIZA

1.1.2013 21:15

Misije Vere Radović: Od Etiopije preko Kirgistana do Gruzije

Rat, bijeda, bolest i politički progoni svakodnevica su stanovnika mnogih krajeva i zemalja širom planete, pa je krajem 1999. godine Vera pošla na njenu prvu misiju

Misije Vere Radović: Od Etiopije preko Kirgistana do Gruzije
Foto: Privatna arhiva Autor: Slavica Kosić

Vera Radović kao predstavnica Međunarodnog komiteta Crvenog krsta sa sjedištem u Ženevi već godinu živi u Gruziji gdje radi na zaštiti zatvorenika. Rođena Nikšićanka završila je osmadesetih godina Fakultet za turizam na Beogradskom univerzitetu želeći i vjerujući da će joj to biti poslovno opredjeljenje jer je u to vrijeme Jugoslavija i Crna Gora u kojima smo živjeli doživljavala uspon i procvat turističke privrde.

Poslije završenih studija živjela je na relaciji Beograd, Herceg Novi-Budva radeći različite poslove, ali više “živjeći punim plućima”, družeći se sa zanimljivim, kreativnim i inventivnim ljudima. Onako kako samo mladi ljudi to znaju, kratko vrijeme živjela je u Londonu – da se “okusi i omiriše i život drugačiji od onog koji smo imali u našoj zemlji.

A onda je početkom devedesetih godina rad na prostoru Jugoslavije počeo da bjesni rat i zauvijek promijenio živote mnogih, pa i Verin. Počela je da radi za Međunarodni komitet Crvenog krsta u Herceg Novom početkom 1992. godine, kada je bombardovan Dubrovnik i kada su stradala sela u Konavlima i Vitaljini, čijim je stanovnicima bila potrebna pomoć.

Herceg Novi je tih zlehudih godina postao utočište za mnoge koji su pred ratnim vihorom morali napustiti njihove domove. Vera je zatim radila i u Trebinju skoro dvije godine, na Kosovu dok je bilo moguće ići tamo. I naravno u Crnoj Gori, koja se tada borila sa svim problemima koje rat u okruženju donosi.

Vječito sunce Liberije

Rat se završio i život je počeo da se normalizuje, pa je Verino angažovanje na ovim prostorima prestalo, ali rat, bijeda, bolest i politički progoni svakodnevica su stanovnika mnogih krajeva i zemalja širom planete, pa je krajem 1999. godine Vera pošla na njenu prvu misiju u inostranstvo – u Etiopiju, zatim u Zapadnu Gruziju, pa u Južni Sudan, Šri Lanku, Liberiju, Darfur (Zapadni Sudan), Indoneziju, Pakistan, Uzbekistan, Tadžikistan, Kirgistan, i sada je ponovo u Gruziji u Tbilisiju.

“Svaka misija u kojoj sam bila ima svoju težinu, ali i ljepotu. Dešavalo mi se da je misija teška a lijepa, da je rad u nekoj zemlji lakši, ali manje atraktivan, ali je uvijek prvenstveni zadatak i cilj da nešto uradimo za ljude koji su ugroženi kako bi se oni osjetili bolje”, priča Vera.

Teško joj pada kada ne uspijeva u potpunosti u njenoj nakani.

“Nekad se trudimo da uradimo mnogo, ali su rezultati neznatni. U drugim situacijama jasno se vidi dobro od onoga što radimo, što je za mene i moje kolege ogroman motiv”, ističe Vera.

Takva je bila njena misija u Liberiji- zemlji sa mnogo problema, opterećenoj prošlošću, gdje je Vera sa kolegama iz Međunarodnog Crvenog krsta pokušavala da lokalnom stanovništvi obezbijedi osnovne uslove za život. Iako zemlja u kojoj haraju različite bolesti, zbog čega bijelci tamo moraju doći zdravstveno pripremljeni sa “čitavom apotekom neophodnih lijekova da bi mogli preživjeti”, Vera tu siromašnu zemlju i njene napaćene stanovnike pamti po “vječitom suncu”.

Iako je u Liberiji “zaradila” malariju, nakon čega se dugo liječila, Veri je ta afrička zemlja ostala u srcu

“Priroda daje neštedimice, sve raste brzo i teško je ostati gladan, ako se iole radi, samo da nije rata. To što je zemlja bogata dijamantima, prosječnom Liberijcu ne omogućava lagodan život. Zbog dijamanata su se vodili krvavi sukobi u kojima, kako to obično biva, stradaju nevini i oni najranjiviji – djeca i žene”, kaže Vera.

Iako je u Liberiji “zaradila” malariju, nakon čega se dugo liječila, Veri je ta afrička zemlja ostala u srcu jer je uvjerena da misija Crvenog krsta mnogo dobrog i korisnog uradila za ljude koji su se nakon rata vraćali u njihova porušena sela i počinjali život ponovo. Nakon takvih misija Vera zna da njeno angažovanje ima smisla i svrhu, što je za nju jak motiv da nastavi dalje.

“Nemama namjeru da uskoro idem u penziju. Usaglašavam misije sa svojim fizičkim mogućnostima”, kaže Vera.

Muž sa Novog Zelanda u istim vodama

Vera ističe da kada nešto voli uvijek ima

“Najteže mi pada odvojenost od porodice, kada vidim da su djeca moje sestre i braće porasla. Živim sa željom da ih vidim i nikada mi nije dosta druženja sa mojim najbližim. Nažalost, kratki odmori ne mogu nadomjestiti “normalan” život i ta čežnja da budeš sa onima koje voliš i nostalgija za njima i zemljom, uvijek je prisutna i pomalo bolna tačka u mom životu, objašnjava Vera.

Najteže joj je kada, kako kaže, nešto nije dobro u porodici.

“Osjećam se bespomoćno kada je neko od mojih bližnjih bolestan, a bol zbog preranog odlaska onih koje sam voljela, a nisam mogla da budem sa njima koliko sam htjela, zauvijek ostaje pohranjen negdje duboko u meni.

I Verin muž Džeri–Novozelanđanin u istim je poslovnim vodama, ali on radi u, kako objašnjava Vera u “težim, ali zato kraćim misijama, jer je njegova uloga operativnija”.

“Sada je na pauzi i već vidim da mu to baš ne leži, ali dogovorili smo se tako, da bismo bili zajedno”, objašnjava Vera.

Ističe da dobro funkcionišu iako je “teško držati vezu između Crne Crne Gore, Azije, Afrike i Novog Zelanda. Zato im pauze u poslu omogućavaju da se ne udalje jedno od drugog, da razmijene ideje u vezi s poslom kojim se bave.

“Moj muž i ja smo freelance, tako da radimo po dogovoru, objašnjava Vera, što znači da mogu da rade kako i kada im odgovara što ima mnoge prednosti.

Crna Gora  dom

Verin posao u Gruziji završava u septembru naredne godine, pa namjerava da nakon toga napravi pauzu i dio vremena provede u Crnoj Gori- kod kuće da obnovi neke stare veze sa prijateljima, sa porodicom su one uvijek bile i ostale jake.

Kako je Crna Gora Verin dom i uvijek u njenom srcu, planira da više vremena provodi ovdje. Crna Gora postala je dom i njenom mužu, iako se nije odrekao Novog Zelanda gdje je rođen i gdje živi dio njegove porodice. I njihova kćerka koja studira u Beogradu, Crnu Goru doživljava kao svoj dom.

Još osam mjeseci u Gruziji

Vera će još osam mjeseci ostati u Gruziji za koju kaže da je predivna zemlja, “malo uvrnuta kao i naša”, u kojoj žive jaki i emotivni ljudi. Ta emotivnost koja je dobrodošla u “običnim” međuljudskim odnosima često odmaže kada je riječ o poslu.

Ističe sličnosti Gruzije sa Crnom Gorom i još nekim balkanskim zemljama. Impresionirana je njihovom prošlošću, sviđa joj se priroda, ljudi, ali ne voli gruzijsku hranu.

“Toliko je dobra i ukusna da svako ko ovdje provede duže vrijeme mora da se ugoji”, šali se Vera.

Ocijeni:

1 2 3 4 5

0 (0 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.

Izdvojeni komentari Komentara: 4

  • doko 5 godina i 8 mjeseci
    neka se vrce iz svjeta i pocne pomagati svom narodu.....imamo krizu,gladnih ,bolesnih i nesposobnih politicara koliko pozeli koji pomazu narodu da ostane bez ide icega.....
    • 0
    • 0
  • specifican 5 godina i 8 mjeseci
    Cestitam , veoma human posao..
    • 0
    • 0
  • baltazar 5 godina i 8 mjeseci
    Cestitam Vera na hrabrosti da nadjes sebe na putu kojeg rijetki izaberu, i da na tom putu i ostanes. Mozes posluziti kao primjer mnogim svojim zemljacima...
    • 0
    • 0