• Piše: Tanja Pavićević
  • Izmjena: 24.06.2012 u 20:53
  • 9064 prikaza
  • 11 komentara

BOLNICA DOBROTA

Narkomani, mladi i stari, nervozni, ljuti svi na jednom mjestu

Reporteri "Vijesti" u Dobroti, gdje i dalje kubure sa nedostatkom ljekara i prostora

Ispred prijemne zgrade psihijatrijske bolnice u Dobroti, sakrivene drvećem i gustim mediteranskim rastinjem, ekipu “Vijesti” dočekala je Leonarda, časna sestra koja tu radi tri decenije.

U posljednjih nekoliko godina, kako kaže, bolnica je promijenila izgled. Paviljoni u kojima je smješteno devet odjeljenja, sređeni su onoliko koliko su to prilike dozvolile. Sve je zavisilo, kao i u većini drugih institucija, od entuzijazma i volje onih koji upravljaju ali i odluke resornih ministara o tome koliko novca da se izdvoji za sređivanje zapuštenih zgrada.

“Novi direktor je mlad, i uložio je sebe u ovu bolnicu. O njoj brine kao da je njegova kuća u pitanju”, kaže Leonarda.

Pokazuje vrt kraj prijemne zgrade. Tipično mediteranski stil. U centralnom dijelu, u gustom hladu, postavljena je klupa, oko nje cvijeće i palme. Zemlja je vlažna, biljke tek što su zalivene.

Mladić u bermudama i majici kopa, nezainteresovan za posjetioce. Leonrada objašnjava da je pacijent: “Sve je urađeno uz njihovu pomoć”.

Vreli junski dan. Nakon kratkog čekanja, lakim korakom prilazi drugi mladić, u pantalonama i košulji, reklo bi se, stariji student ili specijalizant. Predstavlja se: “Tomčuk”.

“On je anđeo”, došaptava Leonarda.

Aleksandar Tomčuk je već sedam godina upravnik bolnice u Kotoru, i za njegovog mandata, kako objašnjavaju, ova ustanova presvučena je uljudnošću.

“Hoćete kapućino? Ja ga pravim”, pita Tomčuk.

Kako odbiti?

Iako zgrade i uređene zelene površine djeluju sasvim pristojno, Tomčuk ne krije da problema ima. Na prvu loptu izgovara: “Agregat, iako smo bolnica, nemamo”.

Objašnjava da je u šest paviljona smješteno devet odjeljenja: Urgentno, odjeljenje za liječenje bolesti zavisnosti, akutno muško i žensko odjeljenje, hronično muško i žensko odjeljenje, sudsko i rehabilitaciono odjeljenje, sastavljeno od dvije cjeline: otvorenog i zatvorenog dijela.

U sobama imaju i TV

Sve zgrade spolja djeluju sređeno. Oko njih su zelene površine prošarane cvjetnim žbunjem i drvećem. Na centralnim pozicijama su klupe, uronjene u gusti hlad. Sa gotovo svakog mjesta prostire se bajkoviti pogled: obrisi katoličke crkve iza koje se pomalja dio Bokokotorskog zaliva...

Prvo odjeljenje na koje se nailazi je urgentno. Mala zgrada od dva sprata. Nekoliko dvokrevetnih soba, zidovi okrečeni pastelnim bojama. Čisto je, ali bez enterijera koji bi omogućavao bilo kakav komfor. U malenim sobama postavljena su po dva kreveta, stočić i TV. Klime nema.

Čak je razočaran kada mu je objašnjeno da mu slika, zbog njegovog interesa, neće izaći...

Luka je tamo. Mladić širokog osmijeha, i neke tuge u očima.

“Ovaj dio je kao hotel”, kaže.

Tu je tri sedmice, da bi prebrodio apstinencijalnu krizu.

“Skidanje sa heriona”, objašnjava.

U omanju prostoriju ulazi pacijent iz druge sobe. Kaže: “Kad sam lud za ludnicu, lud sam i za Cetinje”.

Zove se Milorad. Vadi člansku kartu DPS-a, pita gotovo ljutito: “Imaš li šta protiv?”.

Objašnjava kako je nekada htio da spasava državu... Nije mu problem da se slika. Čak je razočaran kada mu je objašnjeno da mu slika, zbog njegovog interesa, neće izaći...

Kaskadna parcela na kojoj su smješteni paviljoni prostrana je, ispresjecana baštama i klupama.

Deset pacijentkinja na ženskom odjeljenju

Na akutnom ženskom odjeljenju, koje je zatvorenog tipa, uslovi su restriktivni. Na prizemlju koje se račva, pet je soba, jedna od njih, dnevna, upotpunjena je drvenim stolovima, stolicama, mušemama cvjetnih dezena. Sobe, posve obične, lišene bilo kakve suvišnosti.

U cijeloj zgradi desetak žena. Sve su mirne.

Ivona je smjela. Prilazi, kaže: “Amerikanka sam srpskog porijekla, ali mi je lična karta slučajno ostala na Crnu Goru”.

Na spratu nekoliko soba, sve je čisto, zidovi prekrečeni masnom bojom. Ambulanta uredna, sjede dvije sestre. Jedna od njih, Nena Đuričanin, kaže: “Nisam nikada poželjela da odem, valjda sam navikla… Bolest kao i svaka druga”.

Čisto, svježe okrečeno, ali nema klime

U susjednoj zgradi, na hroničnom muškom odjeljenju uslovi su lošiji. Tomčuk objašnjava da je to najveći objekat, ujedno, sa najviše pacijenata.

Na prvom spratu je trpezarija. Hodnici uski, podovi jeftini, samo su prozori veliki, ali sa debelim rešetkama. Zidovi su okrečeni, čisto je, ali vruće. Klime nema.

Ambulanta je na sredini hodnika, ljekovi na stolu, sestra objašnjava kako upravo sprema podnevnu terapiju.

Tri pacijenta prilaze.

“'Ođe ima svega, narkomana, mladih i starih penzionera, nervoznih, ljutih, nekada se i svađamo”, kaže jedan od njih, ispod miške drži šah.

Prilazi drugi, zove se Petar, objašnjava da je on sa Aleksandrom već igrao nekoliko partija: “Pokrao me je. E, tako on dobija”...

Na donjem spratu tehničar Boris Ćorić priča kako su svi pacijenti mirni, dok jedan prilazi sa riječima: “Tu sam dvije godine, poluđeću više”.

Pacijenti se slobodno i mirno kreću hodnikom, u trikou ili bez majice. Vrućina postaje neizdrživa...

U okviru iste zgrade nalazi se i odjeljenje - hronično žensko. Zidovi su visoki, sobe pretrpane. U jednoj je po osam kreveta, gotovo su prislonjeni jedan uz drugi.

Žene raznih dobi stoje na hodniku, mirne su. Prilazi jedna, traži cigarete. Počinje da plače. Nakon nje i druga, hoće i ona...

Sestra Milena Debelnogić ponavlja priču ostalog osoblja: “Teško je, ali tu smo da ih ohrabrimo. Ako padnemo mi, i one će”.

Ambijent sličniji ZIKS-u nego bolnici

Na odjeljenju za hronične bolesnike godinama su smješteni isti pacijenti.

Zidovi su žuti, osjeća se jak miris ustajalog vazduha, duvan je odavno “ušao” u zidove.

“Ja sam mason svijeta. Hoću da mi radite ultrazvuk”, kaže Miljan, pacijent od nekih pedesetak godina.

Centralna soba dominira. Čisto je, ali se neka ustajalost osjeća...

U istoj zgradi, na prvom spratu je sudsko odjeljenje. Kapacitet je pun, 21 krevet. I obezbjeđenje je tu. Rešetke su na vratima svake sobe i sam ambijent mnogo je sličniji ZIKS-u nego bolnici.

Pacijenti će tu biti dok se ne izgradi zatvorska bolnica, a imaju pravo dva puta dnevno da izađu u pratnji čuvara na po pola sata. Dozvoljeno je i korišćenje mobilnih telefona, takođe dva puta dnevno po pola sata.

To su pacijenti koji su u stanju neuračunljivosti, a usljed psihijatrijske bolesti učinili krivično djelo. Osim obezbjeđenja, koje nema sredstva prinude, na njih motre i kamere.

Odjeljenje za bolesti zavisnosti malo je, smješteno u odvojenoj zgradi. Na prvom spratu su pacijenti koji se liječe od alkoholizma, na drugom oni zavisni od psihoaktivnih supstanci.

Ivan je voljan da govori, nije u krizi: “Godinu dana sam čist, probao sam sve, ali su mi pomogli samo ovdje. Nema gdje nisam bio, a nigdje mi nije pružena takva njega”.

Svako odjeljenje ima kutiju za žalbe. Na vidnom je mjestu i nema kamera.

Pacijenti imaju biblioteku, teretanu, igralište

Za pacijente specijalne bolnice u Dobroti napravljen je i objekat u kojem se pruža radna okupaciona terapija. Dvije su prostorije, u jednoj je skromna biblioteka sa ne baš velikim brojem naslova, u drugoj stolovi, stolice i vitrine na kojima je materijal za pravljenje suvenira. U produžetku je još jedna soba, malo prostranija, pretvorena u pristojnu teretanu.

Postoji i soba za grupnu terapiju. Ona je opremljena od donacija: stolovi, stolice, projektor. Pristojni minimalizam.

Iza tog objekta je otvoreno igralište gdje se predveče igra košarka i mali fudbal.

Tomčuk kaže kako je gledao da bolnica postane humano i pristojno mjesto: “Imamo problema, mnogo. Najveći je taj što nema dovoljno zaposlenih, fali srednjeg medicinskog kadra, a kako objašnjava, kandidati za posao se čak ni ne javljaju na konkurse, iako je veliki broj ljudi na birou rada: “Imamo odobrenje za dvije specijalizacije iz psihijatrije koje ne možemo da dobijemo jer ne postoji interesovanje ljekara”.

Prepreku u radu predstavlja, kako kaže, i sudsko odjeljenje, koje je tu, jer zatvorska bolnica u Crnoj Gori ne postoji, kao i broj hroničara – pacijenata koji su na psihijatriji na višegodišnjem tretmanu.

Prema njegovim riječima, bolnica u Dobroti nije ustanova azilnog tipa gdje se neko smješta do kraja života: “U bolnici bi trebalo da se hospitalizuju pacijenti u akutnoj fazi psihijatrijske bolesti, da bi se nakon poboljšanja – uspostavljanja remisije, otpuštali kući i nastavljali ambulantni tretman. Zabluda je da je ovo trajni smještaj”.

Umjesto u Spužu završavaju na psihijatriji T

omčuk kaže da lista čekanja u toj bolnici postoji samo za pacijente sa izrečenom mjerom obaveznog psihijatrijskog liječenja, od kojih većina ima i izrečenu zatvorsku kaznu. Upitan da li se bolnica na taj način osigurala od neke vrste zloupotreba, on se nasmijao i kazao: “Stvar je vještačenja”.

“Vještačenja bi trebalo ozbiljnije raditi. Nakon urađene kompletne dijagnostike, i duže opservacije pacijenta, i tada bi broj pacijenata sa izrečenom sudskom mjerom bio znatno manji. Ovako, mnogo dijagnoza doneseno je naprečac, bez ozbiljne dijagnostike”.

Osuđenici zauzimaju mjesto zavisnicima

Paviljon u kojem se liječe narkomani malog je kapaciteta, devet kreveta. Tomčuk objašnjava da je svojevremeno procijenjeno da je u odnosu na broj stanovnika u Crnoj Gori dovoljno devet kreveta: “Inicijalna je ideja bila da to bude mjesto na kojem se hospitalizuju pacijenti u stanju apstinencijalne krize, a da se nakon toga nastavi tretman u centrima za mentalno zdravlje ili ustanovama za rehabilitaciju.

Međutim, nama se nametnula obaveza da hospitalizujemo pacijente sa izrečenom sudskom mjerom obaveznog liječenja narkomana, koja zakonski može trajati i do tri godine.

Danas, recimo, imamo pet pacijenata sa izrečenom sudskom mjerom, i oni u suštini zauzimaju mjesta redovnim zavisnicima”. Odjeljenje za odvikavanje od zavisnosti nije predviđeno za liječenje žena, zbog čega se zavisnice smještaju u odjeljenje za akutne psihoze.

“Mi im predočavamo sve okolnosti i ukoliko one odluče da se ipak tamo liječe, daju pismeni pristanak i mi ih smještamo”, kaže Tomčuk.

Lokalni centri bi rasteretili bolnicu

Većina izmjena koje su napravljene, napravljene su u posljednjih sedam godina. Urađeno je puno. Tomčuk pokazuje slike kada je stupio na dužnost. Vide se napukli zidovi, vlažni, promijenjene boje, mnogi gotovo zeleni.

“Ni sadašnje stanje nije idealno, ali mi se čini da je bolje. A može biti mnogo bolje, ali za to nemamo novca”, kaže. Bolnica u Dobroti godišnje dobija iz budžeta oko 460.000 eura. U tu sumu nijesu uračunate plate i ljekovi.

“Država plaća smještaj, ljekove i hranu, ali pacijentima treba još toga. Odjeća, obuća... sve je to naša briga. A to radimo mi, sa mukom, u saradnji sa humanitarnim organizacijama”, kazao je Tomčuk.

On je naglasio kako u perspektivi treba osnivati centre za mentalno zdravlje na lokalnom nivou i osnaživati patronažne službe koje bi svakodnevno obilazile pacijente: “Tako bi bilo manje hospitalizacija i imali bismo bolji uvid u njihovo funkcionisanje u zajednici. Bez jačanja tih servisa, na primarnom novou nema dobrog funkcionisanja”.

Ocijeni:

  • Trenutno 4.20/5
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5

Isprintaj:

Vezani članci:

Tagovi:

Bolnica Dobrota, psihijatrijska bolnica, Dobrota

slika slika slika slika slika slika