navigacija Naslovnica Premium

SVUGDJE OMILJENI

1.1.2013 15:38

Neobične priče iz autobusa: Ko vozi ka Zeti ne ostaje neženja

Vozači gradskih autobusa tvrde da ih na stajališta dočekuju kafom i kolačima, te da su mnogi na radnom mjestu upoznali buduće supruge

Neobične priče iz autobusa: Ko vozi ka Zeti ne ostaje neženja
Foto: Luka Zeković Autor: Jovan Stanišić

Sudeći po riječima vozača Gradskog prevoza "BLT" Nikole Nelevića i Predraga Radovića privilegija je voziti autobus na gradskim linijama u Podgorici - vozači su toliko omiljeni da ih na stanicama čeka vruća kafa, domaćice donose ukusne kolače, a tvrde da su mnogi na radnom mjestu pronašli "vjernu ljubovcu".

Nelević tvrdi da se bez greške ožene svi vozači na linijama prema Zeti.

"Većina vozača je upoznala svoje buduće žene u autobusu, a nepisano je pravilo da ko vozi na zetskim linijama sigurno neće ostati neoženjen. Ostao je samo još jedan kolega. Poznat je po tome što voli da priča, a teme su mu toliko zanimljive da je oko njega uvijek gužva dok je zadnji dio autobusa harmonike po pravilu uvijek prazan. Svi žele da čuju što ima da kaže. Tako da vjerujemo da će i on brzo 'pasti' u Zeti", rekao je Nelević.

On, međutim, nije upoznao svoju suprugu u autobusu, ali je "pokleknuo" na stanici, u pauzi do narednog polaska.

"Žena je radila u piljari na Zabjelu. Naručim sendvič, sok i malo po malo... evo smo već tri godine u braku. Zeta je čudo... jedan kolega se već dva puta ženio, a sada vozi na liniji prema Zeti, tako da u šali kažemo da postoji velika šansa da i po treći put kaže sudbonosno 'da'", rekao je Nelević.

Šaroliki servis

Radović kaže da u kutiji od cipela čuva gomilu tacni, tanjirića, šoljica za kafu, viljuške i kašike. Skoro da bi se mogao okućiti da su od servisa iste boje i šare.

"Ne šalim se... puna je kutija tacni i šoljica različitih boja i dezena. Sve je to 'zarađeno' na linijima prema Maslinama i Kučima. Domaćice znaju kada dolazimo i često na posljednjoj stanici zamiriše kafa, obradujemo se kolaču ili vrućoj kiflici sa džemom. S obzirom na to da nemamo vremena da kafu popijemo, inventar ostane kod nas, a žene se ne javljaju. Ne znam šta da radim sa tim stvarima i koristim priliku da ih pozovem da se jave kako bi im vratio posuđe", rekao je Radović.

Domaćice čašćavaju predusretljivost vozača koji zaustave autobus ispred njihovih kuća i tako im olakšaju da sa stvarima i kesama u rukama manje pješače.

"Javio se nedavno kolega, zamjena na toj liniji, zahvalan na ukusnim kolačima, koji su u stvari bili meni namijenjeni. Zahvalne mušterije osjećaju potrebu da nam se na neki način oduže. To se najčešće dešava vikendom kada imamo više vremena a manje putnika. Starija gospođa na Burumu, na primjer, čeka sa kafom. Nema nikakvog inetresa, osim što joj stanemo ispred njenog doma. U istom danu dešavalo se da tri puta budem počašćen - kolače dobijem u polasku, u gradu sok a kafa čeka na posljednjoj stanici. U toku vožnje, kao što vidite, šećer ne može pasti", rekao je u šali Radović, napomenuvši da je jedna zahvalna gospođa častila i doručak.

Vožnja u krvi

Radović nije slučajno u profesiji, a u svojoj porodici je treća generacija vozača. Đed je vozio kamione, a otac svojevremeno bio vozač u preduzeću "Transport" Kolašin.

"Primijenio sam dvije firme prije nego sam se zaposlio u "BLT"-u. Koliko je zanimljivo voziti autobus, toliko može biti i naporno. Najteže je ljeti. U autobusima nema klime tako da putnici traže da otvorimo vrata i prozore. Zimi je lakše jer ima grijanja", rekao je Radović.

Najviše putnika se preveze prema Zeti a najmanje prema seoskim područijima.

"Ne prevozimo samo sugrađane nego se dešava da prebacimo kupus iz Zete, a jedan kolega se žalio da je sa Veruše jednom dognao i malo drva za ogrijev"

"Ne prevozimo samo sugrađane nego se dešava da prebacimo kupus iz Zete, a jedan kolega se žalio da je sa Veruše jednom dognao i malo drva za ogrijev", rekao je Nelević.

Vozači ponekad pronađu u autobusu zaboravljeni novčanik sa novcem i dokumentima. Jednog takvog događaja, koji se desio prošle zime, nakon što je vratio vlasniku novčanik sa kreditnim karticama i dokumentima, Radović se sjeća kao svadbenog ručka.

"Vlasnik nije očekivao da će ikada više pronaći novčanik i častio je i mene i brata ručak. Osjećali smo se kao na svadbi a na rastanku dobio sam po 10 litara vina i rakije", rekao je Radović.

Nelević je napomenuo da je i on imao nekoliko situacija kad su vlasnici dobili nazad izgubljene stvari i pokazali zahvalnost, a izuzetak je samo jedan slučaj.

"Vozio sam 15 dana jednu đačku torbu u kojoj je bila samo jedna sveska. Taj učenik se još nije sjetio da je potraži", rekao je Nelević.

Vrtić na liniji od Zabjela do Maslina

Radović se prisjeća i peripetije kada je malo dijete vozio u autobusu, tražeći oca i majku. "Na stanici na Zabjelu majka je zamolila da joj prebacim petogodišnje dijete do Maslina gdje ga očekuje otac.

U Maslinama na stanici, međutim, nije bilo oca. Vratili smo se na Zabjelo, ali ni tamo nije bilo majke. Vozili smo dijete dva-tri puta od Zabjela do Maslina. Na kraju je mali počeo da plače, a sve se srećno završilo jer se majka napokon pojavila na stanici", rekao je Radović.

Vrata ne otvaraju na kritičnim tačkama

Ljubavno-obavještajni rad o kretanju lijepih djevojaka na autobuskim linijama između vozača je uobičajen, a izvještaji o kritičnim tačkama sa kojih lete živa jaja su neophodni.

"Na pojedinim linijama tinejdžeri se zabavljaju gađajući nas jajima. Kritične tačke su kod zgrade stare radio stanice i na Zabjelu. Kolega je javio da ne otvaram vrata na jednoj stanici na Zabjelu.

Međutim, sjetio sam se upozorenja tek kada su jaja poletjela. Jedan kogela je bio prinuđen da juri grupu tinejdžera sve do stadiona malih sportova na Gorici. Morao je da pozove njihove roditelje kako bi prestali sa tom zabavom", rekao je Nelević.

Najviše problema sa Matagužanima

Nakon šest godina vozačkog iskustva na gradskim i prigradskim linijima, Nelević ističe da su najkulturniji putnici na seoskim linijama, a da najviše problema imaju na liniji prema Matagužima.

Na putu prema Zeti, kaže on, ima najviše dinamike. "Neprijatnosti se dešavaju uglavnom u vrijeme đačkih polazaka. Srednjoškolci najčešće bacaju petarde a dešavalo se i da polome sjedište, ili da ga izvade sa šarafima, i izbace napolje.

Jednom su nam zapalili sjedište nasred autobusa. Matagužani prednjače. Lomili su nam i stakla. Za štetu niko ne odgovara jer je teško utvrditi ko je to uradio. Vjerovatno je to način da se momci u tom uzrastu na neki način dokažu", rekao je Nelević.

Ocijeni:

1 2 3 4 5

0 (0 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.

Izdvojeni komentari Komentara: 10

  • STIL 5 godina i 10 mjeseci
    @fiat sad mi je jasno zasto toliko s...s
    • 0
    • 0
  • KrimiRad 5 godina i 10 mjeseci
    GLUPOG LI CLANKA GOSPO OD GVADALUPEA
    • 0
    • 0
  • Mne-Ul 5 godina i 10 mjeseci
    U Zetu kolače i žene, na Zabjelo petarde i kamenje.. :)
    • 0
    • 0