navigacija Naslovnica Premium

GLAVNI GRAD NEKADA

3.1.2011 13:51

Podgorica sa hiljadu lica

Koliko je automobil bilo rijetko vidjeti u Titogradu nekad potvrđuje i priča Miloša Milića koji je ističe da su svi izlazili na ulicu da vide "fiću".

Kada se u danima oslobođenja Podgorice primio na prokapali krov kuće da provjeri tigle, sada 82-godišnji Gojko Martinović ni slutio nije da će mu na vrata već narednog dana doći ljudi iz Opštine da ga pitaju šta je to radio.

- Eto takva je Podgorica bila. Znalo se odlično što ko može da čini. A boga mi danas toga nema, jer niko nikoga ništa ne pita - prisjeća se Martinović.

Iako svjestan da je Podgorica danas izrasla u velegrad, ipak u srcu radije čuva onu staru, koja živi još samo u pjesmama i na izblijedjelim fotografijama.

Veličinu Podgorice prije Prvog svjetskog rata možda najbolje oslikava priča arhitekte Andrije Markuša, koji prenosi kazivanje njegovog čukundjeda da se sa sadašnje Željezničke stanice mogao čuti lelek u Momišićima. Početkom 60-ih, na potezu od Željezničke stanice do Ekonomskog fakulteta, otvorena je i prva autobuska linija „dvojka“, što je po kazivanju Staropodgoričana više bila imitacija većih gradova, nego potreba, jer se „to rastojanje savlađivalo brže pješice no autobusom, zbog velikih počivanja na svakoj stanici“. A već danas postoje inicijative da grad dobije i svoju prvu tramvajsku liniju, što bi Podgorici dalo “šmek” pravog evropskog grada.

- Početkom sedamdesetih uvedeni su nam semafori. Tada se više prelazilo na crveno, no na zeleno, pa sam predlagao da je zbog toga praktičnije da je crveno prolaz – priča Markuš, objašnjavajući da je prva zgrada na desnoj obali Morače bila ona gdje je sada MUP.

I dok danas ima devet mostova, nekada se na drugu obalu Morače moglo samo preko Vezirovog, a do bolnice su, kaže Martinović, išli ili čunom na Sastavke, ili bi pregazili rijeku gdje je sada Union bridž.

- Danas, ako bi čovjeku nampalo da samome sebi uzme život pa da skače sa mosta, ne mora ić' na Vezirov most, ima mostova na izbor – kroz šalu kaže Martinović.

Od Ribnice do Pogorice

Mijenjala je Podgorica ne samo izgled, već i nazive, pa je od prvorođene Ribnice, još ranije Birziminijuma, Alate ili Halate, postala Podgorica, da bi joj u vremenu socijalizma nađenuli ime Titograd. Raspadom Jugoslavije vraćeno je ime Podgorica.

- Podgoričani trpe svašta što se čini od nas. Niko ne zna što nosi dan, a što noć. Podgorica je osam ili devet godina prije mog rođenja imala 8.727 stanovnika, a 1859. godine francuski konzul u Skadru je pisao da ima 6.540 stanovnika. Češki putopisac Ludvig Kuba ja pisao da grad 1889. ima 4.288. stanovnika. Znači, razlika je dvije hiljade i nešto. Poslije odlaska turske imperije iz Podgorice, pošli su tada iz grada i Turci koji su bili tu – govori Martinović.

I dok je grad dobijao savremene obrise, istovremeno je nestajalo ono “staro” što ga je nekad krasilo. Tako od stare Podgorice Martinović kaže da nije ostalo ništa. Prisjeća se i da su tada komšije mnogo značile, jer su “Podgoričani zborili da je komšija bolji nego brat”.

Znalo se "ko koga gleda"

A na popularnom podgoričkom korzou, koji je danju bivao pretvoren u pijacu, priča, tačno se znalo “ko koga gleda” i u koji će red da ga čeka, priča čuveni Miloš Milić.

" Bilo je sirotinjski teško, ali ne mogu vam opisati čim bi se moja sreća mogla mjeriti da se Podgorici vrate imidž brijega od Morače, brijega Ćukovića, Drača, Drpe Mandića... puna ljubavi i topline druženja, komšijska okupljanja, gdje je za svakog nevoljnika bilo pomoći."

Nije to, kaže, više ona stara Podgorica, sa krivudavim ulicama, prizmenim kućama, ograđenim dvorištima, zamandaljenim kapijama, skrivenim baštama, opančarskim radnjama, poslastičarnicama, berbernicama...

"Izlazilo se u poslastičarnice"

Prije nešto više od tri godine, došavši iz Herceg Novog, pedesetosmogodišnji Rustem Šabotić oživio je uspomene na svoju mladost i period kada je u tadašnjem Titogradu pohađao Srednju mašinsku školu.

- Te 1967. godine, to nije bio veliki grad, niti je bilo nekih djelova grada sada gusto naseljnih i razvijenih po uzoru na evropske metropole. Život se odvijao uglavnom oko Stare i Nove varoši, a živjelo se dosta siromašno. U to vrijeme nije bilo toliko kafića i diskoteka kao sada, ali smo izlazili u poslastičarnice. Ne mogu vam opisati to vrijeme, jer pored siromaštva, narod je bio solidaran i srećan, a to što je imao nesebično je dijelio s drugima – ističe Šabotić.

Po povratku u Podgoricu, kaže da zatiče potpuno drugo lice grada, koje ne može da prepozna, ali stiče utisak da ovdašnji narod kao da nije zadovoljan time.

Svi se sele u Podgoricu

 Ubrzano se mijenjao i broj domaćinstava, jer je 1948. godine Podgorica imala 11.039, dok je , primjera radi 1971. godine imala više nego duplo, odnosno 24.077. Zanimljiv je podatak da je usljed razvoja grada, boljih uslova života i mogućnosti taj broj 2003. godine iznosio 48.416 domaćinstava. Što se tiče broja automobila u glavnom gradu “Vijesti” nijesu uspjele da dođu do podataka iz ranijih godina ni u Monstatu, ni u MUP-u, koji je raspolagao samo sa podacima iz 2000, 2005, odnosno 2010. godine. Prema izjavama gradonačelnika Miomira Mugoše u Podgorici danas ima oko 80 000 registrovanih automobila.

Koliko je automobil bilo rijetko vidjeti u Titogradu nekad potvrđuje i priča Miloša Milića koji je ističe da su svi izlazili na ulicu da vide "fiću" kada bi, ne tako često, prošao uskim ulicama našeg grada, koji je danas izrastao u metropolu.

Ocijeni:

1 2 3 4 5

5 (1 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.