Dvadeset godina nakon obećanja o brzom pristupanju datih na samitu u Solunu, aktuelna vizija u Briselu ne otvara nove i bolje perspektive za zemlje kandidate, ocijenio je profesor međunarodnih odnosa na univerzitetu u Bostonu i bivši ambasador Crne Gore pri NATO-u, Vesko Garčević.
"Da li Evropska unija i Zapadni Balkan dijele istu budućnost? Pitanje može zvučati kao oksimoron, s obzirom na naviku lidera Unije da ponavljaju da je 'budućnost Balkana unutar EU", napisao je Garčević u autorskom tekstu za Juronjuz (Euronews) pod naslovom "Da li je san o članstvu u EU za Zapadni Balkan blijedeća perspektiva bez budućnosti?"
Da bi potvrdili ovu tačku gledišta, kako je dodao, oni (lideri) obično citiraju Deklaraciju sa samita EU-Zapadni Balkan u Solunu u junu 2003. godine, kada je obećano brzo pristupanje regionu koji se još "tetura" od nasilnog raspada bivše Jugoslavije.
"Samit je sažeo velika očekivanja kandidata, kao i entuzijastičnu podršku Brisela proširenju i želju da se državama regiona odobri punopravno članstvo. Dvije decenije nakon Soluna, dok se pripremaju za Drugi samit Evropske političke zajednice, koji je ovog četvrtka održan u zamku Mimi, u blizini Kišinjeva, ovo pitanje je aktuelnije nego ikada", kazao je Garčević.
On je ocijenio da su izgledi za članstvo u EU poslužili kao katalizator za demokratsku transformaciju regiona i i dalje su najmoćnija valuta Brisela.
Ipak, kako smatra, trenutni odnos između ove dvije strane liči na postepeni nestanak, "romansu koja se bliži kraju", partneri ne vjeruju u potpunosti jedni drugima i razmatraju alternativne opcije, iako i dalje pričaju o zajedničkoj budućnosti.
"Vrlo malo je ostalo od snage koju je stvorio Solun. Proces EU nije spriječio zarobljavanje države, endemsku korupciju, narušavanje slobode medija ili odliv mozgova. Region se suočava sa oživljavanjem šovinizma, revizionizmom istorije i poricanjem genocida vođenog neobuzdanim nacionalizmom. Teško da se može zamisliti da bilo koja zemlja iz regiona da u narednih 15 godina u sadašnjim okolnostima uđe u EU. Da li je sadašnja situacija samo posljedica 'uobičajene zaostalosti' Balkana, kako je neki često optužuju, ili je, prije, rezultat korelacije između proširenja i zamora od reformi?", pitao je Garčević.
Smatra da pošto je Solunska agenda zamišljena kao zajednički projekat, odgovornost za njen uspjeh snose obje strane.
"Letimičan pogled na ono što se u međuvremenu dogodilo pokazao bi da ni Brisel ni kandidati sa Zapadnog Balkana nisu ispunili ono što su obećali u Grčkoj. Region nije proizveo ubjedljive demokratske reforme, ali ni EU nije ostala u potpunosti posvećena proširenju."
Kako kaže, dva kraja jednačine proširenja su usko isprepletena — kada je EU bila politički uključena, reforme su bile sve veće.
"Prva decenija nakon Soluna može se opisati kao uspješna, ali od 2013. godine, kako je apetit Brisela za proširenjem jenjavao, smanjio se i apetit zemalja za reformama. Međutim, tokom godina, postalo je politički oportuno kritikovati region zbog trenutnog zastoja, što je uglavnom trebalo da prikrije nespremnost Brisela da ovaj proces dovede do kraja."
Ova dinamika, kako je ocijenio, dovodi u pitanje mit da demokratska transformacija uvijek vodi srećnom kraju.
Navodi da iskustvo sa proširenjem uči da zemljama, uključujući nove članice EU, ne treba samo jasna posvećenost i odlučnost na njihovoj strani, već i odgovarajuća politička podrška institucija EU da bi uspjele.
"U suprotnom, mogu se izgubiti u tranzicionom lavirintu, gde se pozitivni trendovi preokreću", upozorio je Garčević.
Smatra da je argument o demokratskom nazadovanju nekoliko novih članica EU validan i opravdan, ali namjerno zanemaruje dobar učinak ostalih "pridošlica" i ukupne pozitivne efekte proširenja na ostatak bloka, posebno na njegove ekonomski moćne članice.
"Uspon populističkih, krajnje desničarskih, euroskeptičnih partija i njihovi pokušaji da obnove nacionalni suverenitet i oslabe vlast u EU, vraćajući je na vremena prije Mastrihta, bez sumnje, oblikuju javni diskurs i mijenjaju politički pejzaž EU. Ali, populizam u EU često iskorišćavaju tradicionalni evropski konzervativci, liberali ili socijalisti koji u njemu vide priliku da žrtvuju proširenje zarad dodatnih političkih poena sa svojim biračima."
Iako je u posljednje vrijeme bilo ohrabrujućih znakova, oni, kaže Garčević, takođe potvrđuju koliko je EU teško da ispuni obećanja data u Solunu.
"Čini se da članovi nerado prihvataju pozitivne preporuke Evropske komisije, institucije koju su zadužili da procjenjuje napredak zemalja kandidata. Albanija i Sjeverna Makedonija počele su pristupne pregovore sa EU u julu 2022. godine, iako je Evropska komisija preporučila otvaranje pregovora mnogo ranije, 2018. godine. Slično tome, trebalo je više od četiri godine da članice EU usvoje preporuku Evropske komisije iz 2018. i omoguće građanima Kosova da putuju u EU i širi šengenski prostor bez viza."
Podsjeća da je u decembru 2022. godine, Bosna i Hercegovina konačno dobila status punopravne zemlje kandidata za članstvo u EU, 17 godina nakon što je potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju sa EU.
"Da bi ponovo oživio proširenje, Brisel mora da ribrendira ideju, oživi pristupanje i prizna da ono nije samo zasnovano na zaslugama, već je i suštinski politički proces. Odluka da se Moldaviji i Ukrajini dodijeli status kandidata za članstvo u EU prošle godine nakon ruske invazije je odličan primjer kako politika određuje putanju i tempo procesa."
Prema riječima Garčevića, ovo se ne dešava prvi put i nije počelo sa posljednjim krugovima proširenja, svakako ne sa Rumunijom, Bugarskom ili odlukom o prihvatanju podijeljenog Kipra.
"Na primjer, politički motivi su bili ključni kada je odlučeno da se dodijeli članstvo Španiji, Portugalu i Grčkoj — sve tri koje su u to vrijeme bile demokratije u nastajanju i borile se sa autokratskim duhovima svoje prošlosti i njihovim zastarjelim industrijskim i poljoprivrednim sektorima, što je daleko od onoga što su danas. Iako je potrebno vrijeme i trud da se apsorbuju nove članice, nijedna od ovih odluka se nije pokazala kao štetna za projekat EU."
Smatra da prebacivanje konvencionalnog razmišljanja na transformativnu akciju zahtijeva, djelimično, promjenu u ponašanju. Promjena ponašanja podrazumijeva nove perspektive.
"Sadašnja vizija u Briselu ne otvara nove i bolje perspektive za zemlje kandidate. Ako ništa drugo, aspiranti su u stanju da dobro pročitaju unutrašnju dinamiku bloka i okreću se drugim spoljnim akterima — uglavnom Kini i Rusiji — čiji bi kooperativni transakcioni modeli nekima mogli izgledati kao donekle održiva alternativa."
Garčević kaže da ako se ne pojavi osnažena "solunska agenda" sa realnim vremenskim okvirom i ostvarivim ciljevima, svako ribrendiranje proširenja bi bilo neiskreno, što bi proces učinilo još glomaznijim, a članstvo u EU manje vjerovatnim.
"Dakle, odgovor na uvodno pitanje je jasan, ali niko ne želi da ga otvoreno kaže: u sadašnjim okolnostima, EU i Zapadni Balkan ne dijele istu budućnost — barem ne u narednih 20 godina", zaključio je.
Bonus video:
