Sredinom decembra ljubitelje HRT-ove serije “Crno-bijeli svijet”, koja je privukla veliku pažnju i pohvale širom regiona, duboko je rastužila vijest koju im je saopštio reditelj ovog ostvarenja Goran Kulenović - predstojeća, četvrta sezona biće ujedno i njena posljednja.
Ovakav rasplet događaja mogao se očekivati, jer su kreatori serije (Kulenović i Igor Mirković, od ranije poznati po hit sitkomu “Bitange i princeze”) za gotovo svaku sezonu upozoravali da bi mogla da bude posljednja jer im je bilo teško da se nose sa uslovima u kojima su radili, a “Crno-bijeli svijet” je rastao i tražio sve više ulaganja.
Zato su se ovog januara porodice još jednom okupile ispred malih ekrana, da isprate posljednji krug epizoda popularne serije, još uvijek u nevjerici da će se završiti, pogotovo kad se uzme u obzir koliko je bila gledana i koliko je pohvala dobila. Upravo to što su uspjeli da okupe cijele porodice, sve generacije da gledaju priču koja prikazuje život mladih u Zagrebu tokom 80-ih godina prošlog vijeka nešto je na što su tvorci serije najponosniji. No svemu dođe kraj, mada je Kulenović mišljenja da se “Crno-bijeli svijet” nikad neće za njega završiti na neki način, jer se predviđa da će se ova hit serija više puta reprizirati u godinama, pa i decenijama pred nama.
Jedan od autora serije, Kulenović je za “Magazin” pričao o svemu tome, odvojivši vrijeme za razgovor dok je bio u montaži, završavajući rad na preostalim epizodama posljednje sezone čije je emitovanje trenutno negdje na polovini.
Kako ide rad u montaži i sa kakvim emocijama s obzirom na to da se bližite posljednjoj epizodi serije?
Pa dobro, sad sam stvarno od jutra do mraka u montaži jer su nam rokovi za predaju jako knap, tako da ne stižem puno ni da razmišljam o tome. Emocije mi više izazivaju ove epizode koje se prikazuju, odnosno reakcije na njih ljudi i naše ekipe.
Znači u suštini tek kad bude stvarni kraj ćete zaista to osjetiti?
Vjerovatno da, mada računam da će biti i repriza, pretpostavljam da će se to gledati godinama, pa imam osjećaj da nikad neće doći pravi kraj, zaključenje cijele stvari.
A kako je bilo na snimanju kad ste završili cijelu priču i pozdravili se sa ekipom?
E to je već druga priča. To je bilo i tužno, i veselo što smo uspjeli, ali da - bilo je i dosta emotivno. Kao da smo bili svi svjesni da je ovo stvarno kraj, mada glumci stalno viču da bi oni još i da mi ne vjeruju kad im kažem da je definitivno ovo posljednja sezona. Ali sjećam se da je na snimanju baš nekako bilo emotivno, što nekako i nije karakteristično za mene, to nije moj đir, što se kaže. Pogotovo kad radim, ni ne stignem da se bavim tim, ali sad kako sam se sa kojim glumcem opraštao, kad je bila posljednja scena, bilo je to kao kad smo gledali trilogiju “Gospodara prstenova”, pa se svi na kraju opraštaju, e tako nekako je bilo i sa nama. Odjednom smo postali svjesni da nakon šest godina rada se to stvarno završava.
Kako je uopšte sad osvrnuti vam se na početak svega, sigurno niste očekivali ovakav bum i širom regiona čak?
Moram priznati da nisam, nisam uopšte razmišljao toliko daleko. Ja jesam bio svjestan da je to tema koja će mnoge zanimati, da je to pomalo neistraženo područje, nešto što je zapravo dosta emotivno - uvijek se vraćati u tu prošlost. To me je i privuklo. Producent je došao na ideju da radimo seriju koja se događa u prošlosti, u osamdesetima, ali on je predlagao, kako smo mi prije toga imali najveći uspijeh sa “Bitangama i princezama”, da radimo sitkom. Međutim, ja sam odmah rekao da bi to trebalo napraviti kao veliku dramsku seriju. Tako da sam u tom smislu imao osjećaj da bi mogli da napravimo nešto bitno, ali nisam ni iz daleka sanjao da bi to moglo ljudima toliko emotivno da bude drago i da bi zapravo mogli, evo sad mogu reći nakon što je pola emitovano skoro sa sigurnošću reći, napraviti četiri sezone gdje će se ljudi sve više iz sezone u sezonu vezati za seriju i pričati da je sve bolja i bolja, umjesto obratno, što je vrlo često slučaj kod serija koje dobro krenu. Rijetko koja izdrži taj nivo kvaliteta, ali ja imam utisak po komentarima koji su došli do nas da ljudi “Crno-bijeli svijet” sve više i više vole.
Da, publiku je rastužila vijest da je ovo posljednja sezona, eto rekli ste da vam glumci ne vjeruju, ali je li bilo ipak to za očekivati jer i ranije ste pričali da je praktično svaka sezona mogla biti posljednja, da niste nikad znali da li ćete moći da nastavite?
Tu su dvije različite situacije koje određuju da li će doći do kraja ili ne. Jedna je kreativna situacija, dakle da li čovjek osjeća da se ta bliži kraju i da nema smisla forsirati je dalje, da ne izgubi na kvalitetu. A druga je operativni dio, znači da li ima volje, budžeta, da li je produkcija željna da to dalje naručuje, da tako kažem. Kod nas je problem i jedno i drugo. Zapravo, to što sam govorio da je svaka sezona kao posljednja je bilo zato što jednostavno HRT nema dugoročni plan i jasne kriterijume po kojima neke serije idu ili ne idu dalje, nema jasne kriterijume u smislu da ako ste vi uspješni da vam se to na neki način prizna i da dobijete makar iste uslove, a trebalo bi zapravo i bolje iz sezone u sezonu i to je ono gdje mi kao autori dosta teško funkcionišemo. Zato što, jedna stvar je ako nešto nije dovoljno kvalitetno ili gledano, naravno da nemaš pravo da očekuješ nastavak. Ali kad ispuniš kriterijum kvaliteta i gledanosti, što smo mi svaki put uspjeli onda bi čovjek trebalo da očekuje da će dobiti narudžbu za dalje i da može neke dugoročne planove da radi, i oko priče i oko svojih planova. Međutim, to mi nikad nemamo i tu nastaje problem. Tu se mi dosta iscrpljujemo i nikad ne znam na koga mogu od ekipe saradnika da računam jer ne mogu da im obećam hoćemo li raditi dalje ili nećemo. Ja sam zapravo imao veliku sreću i sa trećom i sa četvrtom sezonom što Igor Mirković (koautor serije) nikako nije uspijevao da počne da snima svoj film, njegova nesreća je bila moja sreća. A davno je dobio sredstva. I tako sam srećom mogao da ga angažujem. Onda recimo ove sezone mi nismo imali urednika do posljednjeg časa, dok već nismo napisali scenarije i tek tad nam je dodijeljen urednik, znači prekasno u smislu da bi nam mogao pomoći nešto oko smjera našeg rada. Tako da kreativno bi možda mogli da izvučemo još jednu sezonu, ne bi to bilo nelogično, pet sezona bi to lijepo zaokružilo, ali operativno, sa te strane da mi nikad ne znam hoće li se to raditi ili neće, to je veliko kockanje. Mi smo recimo za ovu posljednju sezonu počeli da pišemo scenarije na neviđeno, da nismo znali hoće li to ići ili ne. Nekako smo pretpostavljali, na osnovu reakcija ljudi, da će to televizija ipak naručiti, ali smo na blef, odnosno na svoj rizik smo počeli da radimo scenarije da budemo na vrijeme ako se to prihvati. Jer to pisanje je ogroman posao i nekako nakon šest godina takve situacije i takvog odnosa smo malo izgubili na volji i snazi. Jedino reakcije ljudi, pogotovo nakon prošle, treće sezone su nam stvarno dale motiv da radimo dalje. Ali ne može ni to biti vječni motiv. Sad bi se stvarno morao povećati budžet i morali bi se ti uslovi popraviti, a neće, tako da to je to.
Što zanimljivo možemo očekivati u preostalim epizodama, ima li nešto što će biti posebno interesantno crnogorskoj publici?
Imam jednog interesantnog lika. Naime, u devetoj epizodi će se pojaviti lik beogradskog taksiste jer smo tamo dio radnje preselili, to nam je interesantno bilo, u pitanju je mala uloga, ali užasno važna za rasplet cijele radnje i mislim da je jako pamtljiva i jako uspjela, a fora je u tome što naš glumac kojeg smo angažovali za tu rolu Predrag Bajović, koji je inače stend ap komičar, igra Crnogorca. To je bio njegov predlog, jer je on i dio svog života proveo u Crnoj Gori i rekao nam je da su u Beogradu, a to nam je i Anica Dobra potvrdila, vrlo često taksisti Crnogorci. To nam je bilo baš zanimljivo, jer svaki novi naglasak, svaki novi dijalekt koji uspijemo u seriju da ubacimo, a da bude autentičan je pravo bogatstvo i uvijek je živopisnije od onoga na što smo navikli. To je ispalo super. Mislim, naravno, crnogorska publika će dati svoj sud o tome, ali mislim da je baš super uspjelo, eto jedan momenat koji će i vašoj publici biti interesantan. A inače, nekako je za nas standardno da imamo malo više humora u uvodnim epizodama, a onda kako se počnu problemi gomilati i stvari zakuvavati malo više skrećemo u dramu, mada te komične elemente pokušavamo da pronađemo u bilo kojoj situaciji. Sad će biti par dramatičnijih epizoda i da sad ne otkrivam razrješenja, ali obično se u “Crno-bijelom svijetu” stvari završe dobro, pa neka se publika nada da će i ovog puta biti tako.
Kakvi su vam planovi nakon serije, najavili ste rad na filmu “Smrt djevojčice sa žigicama”?
Taj film je zapravo već nekoliko godina u pripremi jer se skuplja budžet, što je uobičajeni problem. Trebalo je da ga radimo prošle jeseni, pa je korona sve to odložila. Korona je zakomplikovala i skupljanje tog budžeta. Tu je isto zanimljivo pomenuti i da imamo crnogorskog koproducenta, Dušana Kovačevića. Imaćemo par dana snimanja u Crnoj Gori. Radnja se događa na mediteranskom ostrvu, na Rabu konkretno, koje će crnogorsko primorje da glumi. Našli smo neke super lokacije, tražimo još neke i plan nam je da u oktobru ove godine to snimamo, ovaj put sigurno, jer već smo spremni odavno, samo još treba da to realizujemo. Još smo dobili i neku dodatnu podršku od našeg fonda, tražimo još neke regionalne fondove i vjerujem da ćemo na jesen to napokon napraviti.
Za kraj, šta biste rekli da je najvrednije što ste izvukli iz ovog iskustva rada na seriji “Crno-bijeli svijet”?
Uh, ima toliko toga, baš mi je teško izdvojiti... Da li su najvrednija sva ta nova poznanstva i prijateljstva sa tom divnom ekipom i našim glumcima, da li je najvrijednije to što puno ljudi kaže da je to serija koja će ostati kao “Smogovci”, koja će se gledati i za dvadeset i pedeset godina... Meni je možda emotivno najvrednije to što smo nakon dugo, dugo godina vratili običaj da se serije gledaju u krugu porodice i da smo zapravo jako puno mladih ljudi privukli, što mi je bilo veliko iznenađenje. I osnovnoškolaca i srednjoškolaca i studenata, mnogo njih uživa u seriji, što mi je sjajno, baš i zbog nekog odnosa prema prošlosti, da se to sve malo normalizuje... Možda je to preambiciozno, ali nadam se da smo barem malo pomogli oko toga da ljudi više počnu to normalnije i ljepše da shvataju, ono što je bilo i ružno i lijepo u prošlosti, nekako mi se to čini najljepšim, da su mladi mogli malo više da saznaju o tom vremenu i o tome da razgovaraju sa svojim roditeljima.
Bonus video:
