Prag, trolisna djetelina i diskurzivna terapija

Rilke je 1902. objavio zbirku Buch der Bilder, aktualnu do korijena, koja ne da najavljuje, već konstatuje duševno raspoloženje doba koje će roditi doktora Freuda, pjesnikovog sugrađanina u Beču

3372 pregleda 0 komentar(a)
R. M. Rilke, Foto: Pinterest
R. M. Rilke, Foto: Pinterest

Sigmund Freud (1856-1939), sa svojim posmatranjem i shvatanjem malih svjetova među velikim svjetovima, te Edmund Husserl (1859-1938) sa opažanjem minoriteta (majušnost u stvarima i zbivanjima), to mu dođe u praškoj auri kao neko mentalno kupovanje. Saznajna kupnja, trgovina. To je tipična praška narav - jer je praški, veoma praški, istovremeno saznati i trgovati. Biznis i znanje u isti mah.

 Sigmund Freud
Sigmund Freudfoto: Pinterest

Prag je trolisna djetelina, grad istočne i zapadne hrišćanske kulture, ispunjen najdubljim jevrejskim iskustvom od svog osnivanja kao nikoji drugi na svijetu u ovom trojstvu i srazmjeri, možda čak ni Njujork sa svojim uticajnim urbanim judejstvom na Menhetnu i u Bruklinu. Biznis znanja ovdje ne gubi cijenu. Kod Jevreja se biznis ne odvaja od znanja i kulture.

Frojdovo i Husserlovo osvajanje minornih svjetova psihoanalize i fenomenologije - obojica na neki način pripadaju Pragu, iako su rođeni u unutrašnjosti - toliko je blisko praškom kosmopolitizmu da ga ne smijem zvati praški jer ne postoji lokalni kosmopolitizam. On je praški samo po boji, ukusu, mirisu, po lokalno-minornom svojstvu (genius loci).

Prag, to je diskurzivna terapija. Psihoterapija kroz tekstualne žanrove judeo-hrišćanske tradicije.

Edmund Husserl
Edmund Husserlfoto: Wikipedia

Zovem ga tako najpoštenije, kad se već nekako mora zvati, no u suštini on je geološki sloj u istoriji ideja. Dali su mu atribute svjetskosti, pored ostalih, jevrejski pisci: Paul Kornfeld (1889-1942), Friedrich Torberg (1908-1979), Franz Kafka (“tajni kralj njemačke proze”, kako ga je nazvao Hermann Hesse), Paul Lepin (1878-1945), Leo Peruz (1882-1957), Alfred Meisner (1821-1885). Sigmund Freud, iako nije Pražanin (rođen je u Pšibramu, stotinak kilometara na istoku Češke) - svjedok je da psihoanaliza ima nečeg praškog u sebi. Tu je Jakob Julius David (1859-1906) i toliki drugi češki jevrejski pisci - kosmopolite. Jirži Mordechal Langer (1894-1943), Kafkin učitelj hebrejskog i istorije hasida. Max Brod (1884-1968), pisac koji je sačuvao Kafkine rukopise iako se zavjetovao autoru da će ih spaliti. Najzad, jedan Husserl, rođen u Prostejovu, na istoku Češke, ali sa praškim književnim i filozofskim krugom itekako vezan.

Rilke zauzima familijarno mjesto među njima - da li bi iko, bez palete kosmopolitizma u srcu, mogao napisati ove stihove (Rekvijem za grofa Wolfa von Kalckreutha):

Da te kazivati počnem

mrtvače; voljni, strastveni mrtvače -

Da li neko, čija kosmopolitska vokacija ne poznaje dubinu međunarodnog iskustva u srcu Evrope, ovo može kazati?

Minoritet - to je genius loci. Taktika cara Davida sa praćkom naspram Golijata - snaći se kako da budeš velik, premda si minoran.

Rilkeove preteče

Minorni svjetovi su to po dubini, u onom rilkeovskom smislu u kom pjesnik, halucinantno kontrolišući jezik, u stvari, nama (i sebi) daje život na uživanje, nama (i sebi) posuđuje svojstvo jezika da upravlja životom, nama (i sebi) može priuštiti jezikoslovnu osobinu života koji se povjerava kroz jezik. Kosmopolitizam je potegnut u vezi sa Pragom bezbroj puta, zbog tih raskršća i etničenja (troetničenje: češko-jevrejsko-njemačko). Za mene je ovaj grad kosmopolitski ubjedljiva, opravdana voda, više nego drugi koje sam upoznao u Amerikama i u Aziji.

Pogled na Prag
Pogled na Pragfoto: Wikipedia

Dovoljno je da se ne udaljavam od onog zavijutka koji Vltava čini kad skreće ispod zaravni Letna, pa hvata tok ulijevo, oko starog jevrejskog groblja, na kom počiva Juda Loew ben Bezalel (1526-1609), tvorac Golema, sa stotinama pisaca - groblja punog vode, zemlje i jezika, mnogogovornog groblja. Nigdje na svijetu nisam vidio takvo groblje pisaca i teologa: Justus Frey (1799-1878), David Kuh (1818-1879), Moritz Hartmann (1821-1872), Rudolf Glasser (1801-1868) i toliki drugi.

Među njima je Isaac Solomon Kapper (1821-1879) koji piše na češkom i njemačkom, ali i na srpskom. U svom epu Knez Lazar ovaj jevrejski pisac je uporedio patnje slovenskih naroda u teroru i pogromima Turaka sa židovskim stradanjima u dijaspori. Zadužio je Jugoslovene u svom popularnom časopisu Slavische Melodien, pa i nas Crnogorce time što je, u odsudnom trenutku (1853), skrenuo pažnju na borbu protiv okupatora. Ovaj sakupljač narodnog blaga, pod pseudonimom Siegfried Kapper, pokazao se kao lojalni Vukov sljedbenik.

Jedan savremeni pisac časti židovsko groblje ništa manje nego naslovom svog romana (Umberto Eco: Il cimitero di Praga, 2010). Onda Vltava skreće ulijevo, ispod priobalja Podoli, pa dalje kroz Huhle. Za rođene Pražane se kaže da su “kršteni Vltavom”, čak i za Jevreje koji se ne krste.

Mnogi od ovih na groblju, između Staronove sinagoge i Karlovog univerziteta, Rilkeove su preteče.

Rilke sa prijateljima, 1900, u Rusiji
Rilke sa prijateljima, 1900, u Rusijifoto: Pinterest

Nema veće od jezika snage. Nema, doista.

No, i takva snaga može ostati zapretana, pošto je za otkrivanje jezika - jezika u kom se događaji zbivaju (on je domovina zbivanja), u kom se životu pruža dokaz postojanja - neophodna garancija. On zahtijeva otkrivanje. Jezik je, njemački pjesnici to najbolje znaju, garant čovjekova postojanja.

Kod pjesnika, osjetljivog na jezik do umobolnih konsekvenci, otkrivanje se zbiva kroz umanjivanje i sažmanje na dovoljno-udarničku česticu. Bjekstvo u sigurnost minornog svijeta rezultiralo je kroz razvoj onog momka, koji više nije bio franački René, već Rainer, „fin, više njemački“ što bi rekla Lou Anreas-Salomé.

Dana 27. 04. 1899. doputovali su gosp. Andreas-Salomé, supruga Lou Salomé i mladi Rilke u Moskvu, gdje su najprije pozdravili mladog umjetnika Leonida Pasternaka, impresonističkog slikara i oca, tada devetogodišnjeg, Borisa Pasternaka.

Leonid, radeći ilustracije za Tolstojevo Vaskrsenje, dogovorio je posjetu Rilkea grofu Tolstoju narednog dana - kažu biografi obojice - prilikom koje će, na mladog pjesnika, grofova “dobrota i ljudskost” ostaviti snažan utisak. Gledao je svog domaćina otvorenih očiju dok je ovaj beglenisao, kaže Lou u svom dnevniku, o nekoj persijskoj sekti. Kada je austrijska delegacija stigla konačno u Peterburg tu je slavljena stogodišnjica Puškina.

Na mladog pjesnika Peterburg je djelovao drugačije od Moskve, “međunarodnije i neruski” (“minorna” Rusija). Obišao je Ermitaž, poklonio nekoj grofici Voronjinoj zbirku Dvije praške priče (svježe njemačko izdanje, pošto je češko ugledalo svjetlo dana dvije godine kasnije), koju je namjeravao da pokloni Tolstoju. Upoznao je naturalističkog slikara Ilju Rjepina i neke “prave Ruse, koji čovjeku govore ono što bi drugi slagali”.

Božić 1899. g. Rilke je proveo u Pragu, gdje je objavio kratki prevod dvojice ruskih pjesnika. Godine 1900. izašla je iz štampe Pjesma o ljubavi i smrti zastavnika Krištofa Rilkea, mladalačka, mjerom vijeka autorova, ali i mjerom smrti mladića kog žali bez utjehe. Trideset pet godina kasnije pod ovim će uticajem španski pjesnik F. G. Lorka obnoviti istu sliku u poemi Lament za Ignasija Sančez Mehijasa (Llanto por Ignacio Sánchez Mejías).

Iste godine, isto u maju, isto sa Lou putovao je u Moskvu i opet se sreo sa Tolstojem, najprije u Moskvi a onda i u Jasnoj Poljani. Mladi pjesnik piše da nisu mogli banuti u gori čas. Stari gospodin je bio gnjevan zbog svađe sa svojom groficom, čulo se lupanje vrata, ženski plač, Tolstojeve utjehe, pa je na kraju predložio gostima šetnju po imanju da izbjegne ručak. Govorio je oštro - zaključuje mladi gost - unatoč vjetru koji je nosio starčeve riječi, kao slamu, a bradu njihao tamo-amo.

Bečka škola

Mene u ovom radu najviše zanima praški, ali i bečki Rilke i često se vraćam u prašku mladost. U Pragu su izašle dvije knjige koje otvaraju narav pjesnikovu, tavno-jezičku, duplu, tamnobivstvujuću na koju podsjeća distih zrelog Rilkea:

Ja volim svoga bića polutminu

što daje mojim čulima dubinu.

Obije knjige djeluju kao brončani dvolist sa memorandumom praške mistike. Prva, Moderni praški mistik Rainer Maria Rilke autora Richarda Messera (izdanje je lektorisao jedan René Wellek) otvara Rilkea još za života u svjetlu mističnog pjesnika. Druga nosi naslov Rilke, svjedok spiritualnog života. Autor je znameniti francuski pisac, dramatičar, hrišćanski egzistencijalista i filozof u tehnički dimenzioniranom svijetu Gabriel Marcel. Oznaka filozof u tehnički dimenzioniranom svijetu šta je drugo do filozof koji majorni (veliki) svijet kontaminira iz subjektivnog, minornog ugla? Češki prevod izašao je nedavno, 2013.g. na četrdesetogodišnjicu Marcela (1889-1973).

Rilke sa prijateljima, 1900, u Rusiji
Rilke sa prijateljima, 1900, u Rusijifoto: Wikipedia

U zlatnom Pragu su mistiku obrađivali alhemičari Gustav Meyrink i Franz Kafka - okultni Kafka uoči smrti. Obojica, Messer i Marcel, znaju dóbne navike i ulaze u epohu familijarno kao mravi u mravinjak.

“Rilke je krik bola u određenom trenutku evropske kulturne tragike, on prima čitavu svoju pjesničku prćiju, svoj patos iz duševnog raspoloženja vremena kome pripada” (Richard Messer, Moderní pražský mystik Reiner Maria Rilke, Prag, 1923, 59-61).

Stara Evropa: kulturna tragika počiva u prezasićenosti koju drugi niti mogu shvatiti, ni doseći, u nemoći da bude komparativno minorna pošto je dosegla standarde koje su drugi okaljali u estetici, poetici, etici. Rilke je 1902.g. objavio zbirku Buch der Bilder, aktualnu do korijena, koja ne da najavljuje, već konstatuje duševno raspoloženje doba koje će roditi doktora Freuda, pjesnikovog sugrađanina u Beču iako obojica bijahu doselili u prestonicu carstva iz Češke.

Kritičar Hans Brethge, znalac njemačke lirike, kaže da je realistički duh doba vukao svoje najbolje predstavnike pravo u duhovno središte. Vrijeme u kom je rođena psihoanaliza nije bilo koje vrijeme, već vrijeme političke istine. Da bi se rodila psihoanalitička teorija treba da već postoji iskustvo bolesti. Terapija govorom i tekstom liječi samo već uočenu bolest. Istinu.

Iskustvo je bolest, tako govori to doba, inauguriše bolest kroz diskurs, kao što je i liječi - diskursom.

Šta je Freud, mladi Freud u starom Beču, došljak iz češkog Prostejova, do li vidanje mentalno oslabljenih pacijenata diskursom i retorikom? Govor vida i najljuće rane srca. Freud i Rilke liječe diskursom.

(A čime je drugo mene - mene koji pišem ove retke - liječio moj otac u djetinjstvu, do li retorikom o gospodaru Crnojeviću, na čijem imanju smo podigli svoju prvu udžericu, potleušicu, prije petsto godina i stojni smo tu dan-danas unatoč munjama i gromovima? Šta drugo je odagnalo bolest, dok ležah na samrti, do li očinski diskurs o jednom kralju bokastih nogu, sa snažnim bakenbardama i mješinom trbuha, najvećem od svih kraljeva na svijetu, koji vadi sablju iz korica da se nasječe krvnikova vrata na bojnom polju savršeno kompetentnog imena: Vučji Dô?)

Ko je Freud ako ne veliki otac koji se stidi judejstva, i prelazi, kao toliki čuveni Jevreji (Josif Flavije, Karl Marx, Noam Chomsky) među samoporicatelje u judeomrsce?

Šta je Rilke ako ne liječenje - izbacujem duševno oboljelih, premda ih ne isključujem - sporotečnim i rimovanim diskursom? Četvrtu Devinsku završio je stihovima osjenčenim praškom mistikom:

Lako je ubice prozreti.

Ali smrt, vascelu smrt…

Krizu vremena romansijeri danas vide u krizi evropskog mišljenja, kao češko-američki pisac Rio Preisner (1925-2007) koji Rilkea naziva mitotvorcem u doba pada mitova. “Jedan od istinskih znakova krize evropskog mišljenja između dva rata bio je kult pjesnika R. M. Rilkea, koji nije moguće označiti nekritično, pošto je suština bila promjena pjesnika u osnivača neke nove vjere, u učitelja čovječanstva, u vjesnika novih i preporodnih mitova”, kaže Preisner.

“Dovoljno je samo sjetiti se halucinantnog kulta jednog Klopstocka u osamnaestom stoljeću (za razliku od nestajućeg Goetheovog glasa, magičnog uticaja Lenana na tzv. biedermeier (jačanje srednje klase i time otvaranje masovnijeg senzibiliteta za umjetnost u prvoj polovini 19. stoljeća, prim. GČ), na pseudomistiku, na uticajni ezoterizam Mallarméa, na fascinaciju Kafkom. (…) Uticaj Rilkeovog djela na Heideggerovu filozofiju je nesporan” (Rio Preisner: Zápisky Malta Lauridse Briggea, Mladá fronta, Prag, 1994, 196).

Bonus video: