Iz penthausa na sedmom spratu Granville Towersa u Zapadnom Holivudu, Dejvid Bouvi je mogao da vidi plamen koji dodiruje nebo.
Bio je maj 1992. godine, a Bouvi je sa svojom novom vjerenicom, manekenkom Iman, tražio stan u Los Anđelesu. Ali njihova potraga za azilom prekinuta je neredima koji su izbili nakon oslobađajuće presude trojici policajaca optuženih za brutalno premlaćivanje Rodnija Kinga.
Talas nasilja zahvatio je Los Anđeles, konačno stigavši do Sanset Stripa.
Granville Towers izgrađen 1930. godine i sa stilom starog Holivuda, bio je samo korak daleko. Bouvi nije imao zbog čega da brine. Dok je policija u Los Anđelesu bila zadovoljna što je obližnji Koreja taun izgorio do temelja, zaustavili su haos koji je trebalo da stigne do Zapadnog Holivuda, ogradivši područje kordonima policajaca u radnoj uniformi. Bouvi je posmatrao nerede sa strane ringa dok je bio udaljen svjetlosnim godinama od njih.
Bio je impresioniran kontrastom između haosa koji se odvijao nekoliko blokova dalje i starinske raskoši njegove okoline. Dok je sa svojom tada vjerenicom rođenom u Somaliji tražio stan od nekoliko miliona dolara, na korak od njih, raspadale su se Američke rasne linije, a pandemonijum je započeo. U studiju, nakon svega, sredio je svoje misli:
”Gledam kroz afričke oči, osvijetljene od sjaja L.A. vatre”, zapjevao je naslovnu numeru sa albuma “Black Tie White Noise”, jednom od njegovih najpotcjenjenijih albuma koji je došao u ključnom trenutku u njegovoj karijeri.
Godinu dana nakon nereda, tačno prije 30 godina, Bouvi je izdao “Black Tie White Noise”, svoj 18. studijski album. Njegov prvi solo poduhvat u posljednjih šest godina bio je zvuk umjetnika koji je ponovo pritisnuo dugme za resetovanje. Ploča nije bila opterećena željom da se zadivi publiku koja je karakterisala “Never Let Me Down” iz 1987. godine, kao najnižu tačku njegovog perioda kao zabavljača masovne publike.
Takođe, nije previše pokušavao da bude kul, kao što je bio slučaj sa dvije kolekcije koje je objavio sa svojim bend projektom “Tin Machine”, u kojem je svirao budući gitarista grupe “Cure” Rivs Gabrels.
Prije svega, ovdje je Bouvi bio najbliži pomirenju sa poteškoćama koje su ga naizmjenično proganjale i inspirisale tokom njegovog pop života. Naslovna pjesma-duet sa vokalistom “New Jack Swinga” Al B Sureom otkriva napetost koja stoji iza Bouvijevog pisanja pjesama. Bio je “bijeli umjetnik” odgajan u “Crnoj muzici” i istraživao je ove karakteristike svoje ličnosti.
”Prvi umjetnik kojeg sam ikada otkrio bio je Litl Ričard kada sam imao osam godina”, rekao je.
”Smatram da je to veoma uzbudljivo. Jedno od temelja mog interesovanja za muziku su moje sopstvene veze sa crncima”.
”Black Tie White Noise” bila je veća od Bouvija i njegove lične priče. Odražavajući nepovezanost koju je osjećao dok je posmatrao nemire u Los Anđelesu, tekstovi su pozivali na rasnu toleranciju i harmoniju, “prevaziđimo rasnu pripadnost i držimo se za ruke”.
Skrivanje srca uz zadržavanje te izuzetne misterioznosti, kao što je Bouvija uradio u “Black Tie White Noise”, bilo je dostignuće za koje je malo umjetnika bilo sposobno. Ali Bouvija je upravo to uradio, objavivši numeru koja je uključivala živahni gruv i burni solo njegovog imenjaka, čikaškog maestra trube Lestera Bouvija.
Kada su u pitanju rasni problemi Amerike, Bouvi je znao na čijoj je strani. Deceniju ranije, okrenuo je intervju MTV-a naopako, pitajući novinara zašto je mlada muzička mreža u suštini stavila afroameričke umjetnike na crnu listu, (politika koja se promijenila tek kada je Majkl Džekson postao svjetska zvijezda).
Sada, sa “Black Tie White Noise”, doveo je slušaoce u Los Anđeles u ljeto 1992. godine i pozvao ih da pogledaju izgorelo mjesto gdje je umro američki san.
”To je više ličilo na pobunu u zatvoru, nego na bilo šta drugo”, prisjetio se Bouvi nasilja kada je pričao za “Record Collector” 1993. godine.
”Imalo sam osjećaj kao da se nevini zatvorenici nekog ogromnog zatvora pokušavaju izvući, osloboditi od svojih okova”.
Paradoksalno, ovaj napredni i eksperimentalni album je producirao saradnik koji je pomogao stvaranju Bouvijevog megazvjezdanog perioda. Godine 1982, oslobođen ograničavajućeg ugovora sa svojim bivšim menadžerom Tonijem Defrizom, Bouvi je potražio Nila Rodžersa, sa “dolarima u očima”. Zajedno su stvorili najveći hit Bouvijeve karijere - pjesmu “Let’s Dance”.
Ali 1992. godine Bouvi nije pokazao interesovanje za drugi dio “Let’s Dance”, kao što je Rodžers sa iznenađenjem i možda razočaranjem otkrio.
”Na ovoj ploči bio je zaista drugačiji, jer je Dejvid predvodio sve”, govorio je Rodžers, razmišljajući o “Black Tie White Noise”.
”To je više bila njegova vizija, dok mi je na ‘Let’s Dance’ pokazao svoju viziju i dozvolio mi da je protumačim. Sa ‘Black Tieom’, to je bilo više kao ‘to je ono što želim da radim’. Ono što je Bouvi želio, ponekad je bilo teško protumačiti.
Ali uprkos svim ekscentričnostima, nikada nije izgubio iz vida svoj cilj, a to je pisanje možda najličnijeg albuma do sada. ‘Black Tie White Noise’ vrtio se oko dvije centralne teme, samoubistva njegovog mentalno bolesnog polubrata Terija Burnsa iz 1985. godine, koji je u mladosti bio očinska figura Dejvidu, i njegovog braka sa Iman iz aprila 1992. godine”, ističe Rodžers.
”Pisanje muzike za vjenčanje očigledno me je navelo na razmišljanje o tome šta znači posvećenost i zašto sam se oženio u toj dobi, koje su bile moje namjere i da li su bile plemenite”, ispričao je Bouvi i dodao:
”I šta sam zaista želio od svog života. Mislim da je ovo poslužilo kao prelomna tačka u kojoj sam napisao puno prilično ličnih stvari, sastavljajući kolekciju koja je ilustrovala ono što sam prošao u posljednje tri ili četiri godine”.
Teri Burns, njegov tragično nastradali stariji brat, bio je, s druge strane, duh koji proganja vodeći singl, “Jump They Say”. Početkom osamdesetih, Burns je pokušao samoubistvo skokom kroz prozor u bolnici za mentalne bolesti u Krojdonu u Kejn Hilu. Nije uspio, ali je 1985. godine pobjegao iz ustanove i udario ga je voz.
Sa “Black Tie White Noise”, 45-godišnji Bouvi je bio spreman da okrene ogledalo prema sebi, što je iznenadilo Rodžersa, koji je očekivao još jednu kolekciju eskapističke pop muzike u stilu “Let’s Dance”.
”Možda zato što smo stariji, sesije su mnogo više zasnovane na našem ličnom životu”, rekao je pjevač.
”Početkom osamdesetih, zvukovi su bili cjelokupna suština našeg života. Deset godina kasnije, lični život počinje mnogo više da znači. To se počinje odražavati u muzici”, smatra Bouvi.
”Black Tie White Noise” bio je Bouvijev posljednji broj jedan singl u Velikoj Britaniji prije njegovog iznenađujućeg povratka iz penzije 20 godina kasnije sa “The Next Day”. Ipak, rijetko se spominje u bilo kojoj diskusiji o njegovom najboljem radu.
Jedan od razloga može biti taj što su četiri od 12 numera obrade, od Moriseja, Skot Vokera, Krima i maurske pjevačice Tahre Mint Hembare. Još dvije numere su instrumentalne.
”Black Tie White Noise” bio je ključan za Bouvija. Osamdesetih je beznadežno jurio za uspjehom “Let’s Dancea”. Sa “Black Tie White Noise” vratio se umjetničkoj karijeri, pravcu u kojem će nastaviti.
Bonus video:
