Prvo je, 2009. godine, najavila da je, kada je ona u pitanju, uvijek “Dobar dan za pevanje”. Onda je četiri godine kasnije podijelila s publikom “San”, a album je proglašen za najbolje prodavani u regionu. Krajem 2015. u njujorškom i beogradskom studiju nastali su “Džezeri”, a prošle godine pozvala nas je sve u “Café” i “servirala” nam nove/stare hitove. Njeno ime je Lena Kovačević i poput značenja imena koje nosi, u muzici je donijela “sjaj, blistavost, svjetlost”. Da nije pjevačica zna čime bi se bavila - bila bi cvjećarka, dizajnerka ili turistički vodič. Imala je kratku avanturu u svijet slatkih čarolija, kada su ona i suprug imali malu poslastičarnicu u kojoj su prodavali ručno rađene čokolade i kolače i italijanski sladoledi.
Njena muzika je spoj popa i džeza, začinjena etno primjesama. Na vrijeme je pronašla svoj stil, udarila snažan pečat na njega i sve ove godine nastavila da bude autentična, svoja, a opet naša.
Za “Vijesti” je otkrila koji bi to cvijet bio njena muzika, ali i kakav bi “ukus” imala u poslastičarskom meniju i još jednom pokazala da joj posebnost najbolje leži.
“Hortenzija. Mnogo volim hortenzije i kada bi cvjetala 12 mjeseci, uvijek bih je imala u kući. I bidermajer mi je bio skroz od hortenzija. Eto, i moja muzika bi bila hortenzija, ali sa kombinacijom različitih biljaka. Na primjer, uzmemo hortenziju i neki divlji cvijet koji nije in, nešto neobično, što se na prvi pogled ne slaže sa hortenzijom, ali ima nešto svoje. A što se kolača tiče, moja muzika bi imala ‘ukus’ kokosa i vanile, bila bi kremasta, lijepa, ne hladna, da nekako curi”.
Pošto je na trenutak spojila muziku, cvijeće i kolače, zamolili smo je da nas “turistički” provede kroz njen rad.
“Prvo bih vas odvela u neke južne krajeve, na Mediteran. Tu smo imali album ‘Dobar dan za pevanje’ koji je bio jedan stvarno drag autorski album, koji može da vas odvede sa juga pravo na Balkan, gdje su se orkestar Bobana Markovića i Marko Marković potrudili da malo osjetite ukuse Balkana. Poslije toga idemo u jedan lijep prostor za razmišljanje, možda negdje u Njujorku, neki lounge bar, gdje smo imali ‘Džezere’. Imamo tu malo ambijentalnu priču koju volim i obrade koje takođe volim. To je neka muzika koja nije opterećujuća i nekako nije na prvu ruku komercijalna. Zatim dolazi album ‘Cafe’ i s obzirom na to da ima dosta šansona, možda bismo otišli malo i do Francuske, obišli predjele koji nas podsjećaju na neke ljubavne teme i priče koje pamtimo, možda iz nekih starijih dana, možda malo evergrina, a zatim...Ne bi valjalo da vam kažem gdje vas vodim sa sljedećim albumom”.
I ne bi. Sačekaćemo da nas, onako kako samo ona umije, iznenadi, kao što je uradila sa albumom “Cafe” koji je, osim na CD-u, objavila i na starim nosačima zvuka, vinilu. Probudila nostalgiju, vratila sjećanja, osvježila romantiku.
“Danas je tako neobično da nešto izađe na ploči. Baš mi se mnogo dopada ta stvar i nekako ljudi na to fantastično reaguju”.
Često radi obrade poznatih hitova koji u njenom izvođenju dobiju potpuno novi zvuk, pa stara pjesma postane nova.
“Meni su obrade ogromna strast i toliko ih volim da bih čitave albume obrada snimila. Cio život ću da radim obrade. Ima toliko dobre muzike koju volimo iz tog nekog perioda koji više ne možemo da zamislimo, a te pjesme bismo voljeli da čujemo u još nekoj verziji i da nas ponovo iznenade. Sviđa mi se da te pjesme ‘okrenemo’, da dobiju drugačiji zvuk i da nekako postanu moje. To je za mene neka igra koja me i dalje neopisivo privlači. Ne može naravno da se to uradi sa svim pjesmama, jer nekim pjesmama jednostavno ne možeš da uradiš ništa”.
Kaže da muziku doživljava kao terapiju i nebitno da li vam je dan dobar ili loš, uvijek je dobar za pjevanje, da je džez stil koji neće pregaziti vrijeme, da su joj se neki snovi ostvarili, neki su tek na početku, neke “stvari su se desile neobično”, a pojedinima se nije ni nadala.
“Kada sam dobre volja onda mi je muzika fantastična terapija. Opet, kada i nisam neke volje, ili sam umorna, ili prolazim kroz nešto, opet je muzika tu, da se ‘sakrijem’ u taj zvuk. To je ono što je kod muzike lijepo”.
Iako je privatno puna optimizma, kaže da voli da pjeva tekstove poput pjesme “Cafe”, ali i priznaje da zna ponekad da bude melanholična.
Ako treba da izabere pjesmu kojom bi se predstavila bio bi to “Hir”, ali ne zbog toga što je “zarobljena mislima” i što “zna da ljubav nema pravila”.
“Za tu pjesmu sam uradila muziku, djelimično i tekst, i s njom sam se nekako približila više tom autorskom radu. Kroz nju sam dosta toga naučila”.
Posljednjih godina sve više komponuje, dobija pozive od pjevača iz Srbije i regiona koji joj traže pjesme, a ona - živi svoj san.
“To je divno, pogotovo što su sve u pitanju fantastični pjevači koji imaju jako mnogo iskustva sa pjesmama i njihovim pronalaženjem. Ima glasova za koje onako tendenciozno poželim da ‘skrojim’ nešto da bude samo za njega, jer svaki instrument je priča za sebe”.
Ali i svaki umjetnik. A Lena je priča koja svakom novom stranicom iznenadi, nenametljivo oduševi i osvoji.
“Trudim se da budem neko ko se u ovom 21. vijeku bavi umjetnošću na način koji mom senzibilitetu i ukusu odgovora, koji mi ‘dobro stoji’ i koji volim da radim. Trudim se da se svemu što radim podjednako dajem i to nije uvijek tako jednostavno. Ja sam, prije svega, mama dva dječaka, supruga, sestra, dijete, drugarica...Imam brojne neke uloge koje volim i mnogo ljudi koje volim i koji vole mene. I dobro je da je tako”.
Za ovu godinu najavljuje mnogo novih, različitih stvari.
“Nadam se da će biti što više nove muzike, da ću neke projekte, o kojima sad trenutno ne mogu da pričam, realizovati, da ću možda biti dio nekakvih produkcija kojih do sada nijesam bila. Tome se radujem, ali još je rano da nešto konkretnije o tome pričam. Sa mladom Miom Malešević sam snimila duet, imam u planu zaista različite stvari, ali prije svega akcenat će biti nastupi na koncertima i nova muzika”.
Eksperimentisanje i kombinovanje put do autentičnosti
Postala je specijalista za eksperimentisanje i spajanje nespojivog, za bijeg od komercijale, ali i siguran hod po stazi koja je popločana kvalitetom i uspjehom.
“Pa u suštini ne znam da li je to moje eksperimentisanje karta za uspjeh ili je više karta za neuspjeh, jer nikad ne znate gdje će vas to odvesti. To je rizik. Mnogo je jednostavnije danas ići na neku jednostavnu kartu gdje pratite ono što je u tom trenutku moderno. Ali...to nijesam ja. Nekako imam utisak da kada kombinujete stvari i pravite neku fuziju, vi istovremeno pravite i svoj stil. Ali naravno, to mora da se radi sa mnogo znanja, sa mnogo ukusa, sa timom ljudi koji to zna da radi kako treba, tako da nijesam shvatila da imam takav tim ljudi oko sebe, sigurno ne bih to ni radila. Možda bih se držala više tradicionalnog džeza ili čistog popa. Ovako, nekako sam birala saradnike koji su imali sluha za mene i za moj senzibilitet i šta bismo mi tu sve mogli da ‘skrčkamo’. I zajedno smo stvorili ovo što imamo”.
Modni brend koji nosi u sebi radost odijevanja
Jedna od Leninih želja bila je da bude modna dizajnerka. Tu želju je nedavno ostvarila i nastao je brend “Clairè 22”. Odjeća je, kaže Lena, namijenjena ženama kojima lijepo odijevanje predstavlja radost, pa otuda i naziv brenda: “clairè” na francuskom znači “veseo, radostan”, a moto brenda je: “Biti radostan je izbor”.
”To je jedna mala linija koju ću tek da dopunjujem. Već je dostupna svim ženama koje nose jaku iskru ženstvenosti, vole odjeću koja je udobna, nosiva tokom cijelog dana i ima notu elegantne vedrine”.
Otkriva i zbog čega broj 22.
“Prvog sina rodila sam 22. avgusta, a zatim i moj drugi sin, i svi mi u porodici, imamo dvojku u datumu rođenja i zato mi je broj dva izuzetno drag”.
Bonus video:
