navigacija Naslovnica Premium

JASNINA PUTOVANJA

11.5.2017 15:28

NP Durmitor - umijemo li da čuvamo ono što nam je dato?

Velika je šteta što nismo u stanju da idemo u korak s prirodom. Jer da jesmo, gdje bi nam kraj bio

NP Durmitor - umijemo li da čuvamo ono što nam je dato?
Jasna Gajević
Foto: Jasna Gajević Autor: Jasna Gajević

S godinama sam od izuzetno društvene osobe postala neko ko najveće uživanje nalazi u prirodi. Po mogućnosti, uz što manje ljudi. Kad sam u prirodi želim u njoj da uživam i upijam njene boje, mirise i zvuke. Crna Gora je prelijepa. S time će se složiti svako ko je posjetio. Posebno je privlačno to što se na veoma malom prostoru mogu naći raznovrsni oblici reljefa. Svaki dio zemlje je lijep na svoj način. I ja sam često u dilemi šta mi je od čega ljepše. Jedino nikada ne dovodim u pitanje da mi je najljepši nacionalni park Durmitor. Dvadesetak godina obilazim te krajeve po nekoliko puta godišnje i nikad mi ne dosade. I ove godine me tamo čeka već rezervisana soba. Do sad sam najveći broj blogova posvetila ovom dijelu zemlje, jezerima i vrhovima Durmitora. Bili su među najčitanijim. Ni ovaj, sigurno neće biti poslednji.

(Neki od tekstova: Bobotov kuk, Prsten oko Durmitora, Vodopad Skakala i kanjon Sušice, Crno jezero, Jablan jezero i Crvena greda, Zminičko jezero, Škrčka jezera, Prutaš, Zabojsko jezero, Jezera i vrhovi Durmitora)

Naglo je otoplilo sredinom aprila pa smo odlučili da “trknemo” do Žabljaka da vidimo kako je izišao iz zime. Dan je bio topao iako je bilo još dosta snijega okolo. Jakne su bile suvišne.

Durmitor Durmitor

Došli smo do Žabljaka samo na dan, a namjera nam je bila da obiđemo stećke u Barama Žugića i na Grčkom groblju. Stećci su srednjovjekovni nadgrobni kameni spomenici. Oni su se prošle godine našli na listi svjetske kulturne baštine UNESCO-a, zajedno sa još 26 nekropola koje su bile dio projekta. Tim projektom se osim Crne Gore, obuhvatilo i područje Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Odlučili smo da uhvatimo krug pa smo iz Žabljaka krenuli putem prema Đurđevića Tari. Posle nekoliko kilometara smo skrenuli prema Njegovuđi. Nismo ušli u selo već smo se putem kroz šumu uputili ka Barama Žugića. Dobro je da sam imala ideju gdje se stećci nalaze jer nikakav putokaz nije upućivao na njih.

Durmitor

Stećci u Barama Žugića, u zaseoku Novakovići,  nisu označeni, a sigurno je da bi bili interesantni svim turistima koji ovuda prođu. Nalaze se na malom uzvišenju iznad puta. Nisam ih brojala, ali negdje pročitah da ih ima oko 300. Stećci su različitih veličina i oblika. Zvanično, njih 240 je tipa ploče, 50 tipa sanduka i 10 sljemenjaka. Od nekih je ostao tek djelić koji zahtijeva angažovanje mašte da bi ga zamislili onakvim kakav je nekad bio.

Durmitor

Tokom dugog niza vjekova koliko leže na ovom mjestu, većinom su promijenili svoj prvobitni položaj pa mi, laici, možemo samo da pretpostavljamo kako su nekada bili postavljeni. Ovaj na fotografiji ispod je jedan od impozantnijih na ovom lokalitetu, kako po veličini, tako i po očuvanosti.

Durmitor

Stećci su nejednakih veličina, kvaliteta obrade, ukrašenosti i stanja očuvanosti. Samo manji dio stećaka na ovom lokalitetu je ukrašeno. Dosta stećaka je djelimično prekriveno lišajevima i mahovinom. Ipak, s obzirom na vrijeme nastanka i nepostojanja nikakvih mjera zaštite, dobro se drže. Prošetali smo od stećka do stećka “naoružani” sa dva fotoaparata. Kad smo uhvatili bar tri kruga i sve detaljno ispregledali, nastavismo prema Ribljem jezeru i Grčkom groblju. Na pola puta između dva lokaliteta na kojima se nalaze stećci, zaintrigirao me spomenik pored kojeg smo prolazili mnogo puta, ali se nikada nismo zaustavili.

Durmitor

Konačno saznadosmo da je spomenik podignut početkom prošlog vijeka, tačnije 1908. godine, u “znak tužne žalosti” nad rano izgubljenim životom momka iz ovog kraja. Već duže od vijeka ovaj spomenik odolijeva durmitorskoj hladnoći i podsjeća na to da je nekad ovim livadama trčao Vajo Tomov Šćepana Žugić.

Ni pored Ribljeg jezera nije bilo znaka koji bi nas obavijestio o lokaciji takozvanog Grčkog groblja. I njega smo pronašli zahvaljujući laganoj vožnji i dobrom vidu na daljinu. Razdaljina između dva groblja je 2-3 kilometra. Ovo se nalazi na uzvišenju tačno naspram Ribljeg jezera.

Durmitor Grčko groblje

Zvanično, ovo groblje je manje od prethodnog jer se na njemu nalazi 49 stećaka, od kojih je: 10 ploča, 27 sanduka, 12 sljemenjaka. Valjda zato što su puno bolje očuvani, na prvi pogled se čini da ih ovdje ima više nego na prethodnom mjestu. Ovdje se nalazi i jedan stećak monumentalnih dimenzija. Veličina i lišajevi, zahvaljujući kojima je i promijenio boju u svijetlo braon, su ono što ga razlikuje i ističe.

Durmitor

Većina ostalih se izdvaja jedinstvenošću ukrasa. Na ovom mjestu skoro da nema stećka koji nije ukrašen. Svaki reljef je različit. Zadivljuje to što ih protok vremena, posebno ako se imaju na umu surove zime koje vladaju na ovom prostoru, nije izglačao i uništio. Da se u desnom donjem dijelu stećka na fotografiji ispod nalazi jelen, registrovala sam tek kad sam ga pogledala kroz objektiv.

Durmitor

Svaki stećak na ovom lokalitetu plijeni pažnju. Neki više od drugoga, u zavisnosti od estetskih afiniteta. Meni se, recimo, dopao ovaj.

Durmitor

Ubijeđena sam da ovo mjesto, sem stećcima neprocjenjivog značaja (o čemu pretpostavljam dovoljno govori zaštita UNESCO-a), oduševljava nevjerovatnim položajem na kojem se nalazi. S jedne strane je Riblje jezero, a sa druge strane Durmitor, fascinantan u svako doba godine.

Durmitor

Jedva krenusmo dalje. Vrtjeli smo se u krug bojeći se da ne propustimo neki detalj. Upravo zbog ovakve ukrašenosti stećaka istoričari pretpostavljaju da su na ovom mjestu sahranjivani predstavnici vlastele i članovi njihovih porodica.

Prepuni utisaka nastavili smo do Vražjeg jezera. Duško je uzeo knjigu i odmarao čitajući, a ja sam i pored kvrckanja skočnog zgloba odlučila da se popnem na uzvišenje iznad puta, ne bih li čitavo jezero obuhvatila jednim snimkom. Nisam bila zadovoljna rezultatom pa sam sišla s namjerom da pređem na brdo na suprotnoj strani jezera. Usput sam uhvatila neke oblake kako se ogledaju u vodama Vražjeg jezera.

Durmitor Vražje jezero

Sa brda sam uočila spomenik koji mi je privukao pažnju. Interesovalo me da vidim kome je posvećen i zašto je na tom mjestu. Nisam uspjela da zadovoljim radoznalost. Mermerni spomenik je bio ispisan uklesanim tekstom sa svih strana. Nažalost, vjerovatno pod uticajem vremenskih prilika, tekst je većim dijelom postao nečitljiv. Bar ja nisam uspjela da dokučim smisao. Sigurna sam da će neko od čitalaca znati kome je posvećen ovaj spomenik na obali Vražjeg jezera.

Durmitor

Popeh se i na suprotno brdo i iza njega ugledah idiličnu sliku kakvih na ovom prostoru možemo često da vidimo, ali koja me uvijek iznova očara. Nekoliko razbacanih kućica sraslih sa prirodom.

Durmitor

Na raskrsnici puteva koji vode za Žabljak, Bukovicu i Njegovuđu, nailazimo na još jedan spomenik. Godinama se do Žabljaka dolazilo ovim putem i uvijek bi pogledali ka spomeniku, ali nikad ne bi zastali. Žurili bismo da stignemo do Žabljaka, a poslije bismo žurili natrag kući. Sad smo imali vremena. Konačno dođe momenat da vidim o kakvom spomeniku je riječ.

Durmitor

Sve u stihu, na spomeniku piše da je na ovom mjestu 12. jula 1955. godine poginulo devet ljudi od udara groma. Piše da su došli izdaleka, a navedena su i njihova imena, godine rođenja i mjesta odakle su poticali. Ožalošćene porodice su im podigle spomenik dvije godine kasnije i ostavile na brigu “omladini ovog kraja”. Izgleda da omladina dobro izvršava svoj zadatak jer je spomenik u veoma dobrom stanju. Ostala mi je nepoznanica koji je bio razlog njihovog okupljanja na ovom mjestu. Pošto je 12. jul Petrovdan, pretpostavih da je možda bio neki narodni skup tim povodom.

Prvi put ugledasmo Ševaritu lokvu kao “periodično jezero”, kako stoji u udžbenicima. Obično je znamo kao izrazito zelenu livadu sa najvećom travom u okolini. No mislim da nam je ovo prva posjeta Žabljaku sredinom aprila mjeseca.

Durmitor Ševarita lokva

Odlučismo da najzad svratimo i do Žabljaka. Na ulazu u grad dočekale su nas gomile smeća razasute u šumarku s desne strane puta. Na obali Vražjeg jezera smo naišli na gomilu ostavljenih staklenih flaše od piva. Društvo se zabavljalo, uživalo u ljepoti jezera i sve smeće ostavilo za sobom. To je već bilo dovoljno da mi pokvari raspoloženje, ali nisam se dala. Terasa hotela Žabljak nije bila otvorena pa smo sjeli u Staru varoš. Vani. Sumnjam da Žabljak pamti da su gosti došli 15. aprila i da se uz to još i moglo sjedjeti na terasi. U šetnju krenusmo prečicom pored pijace. Pijaca zatvorena. Jedan od neuspješnih megalomanskih projekata u ovom gradu. Ne i jedini. Svima koji krenu prema jezeru u oči upada zgrada s lijeve strane ulice koja je dozvolu dobila davne 1991. godine (uredno piše na tabli) i još nije završena. Svojim gabaritima se nikako ne uklapa u okolinu.  Ni izgledom. Bar za sad. Što je najgore, gradi se decenijama, a ne izgleda da će ni 2017. biti godina kada će se završiti.

Jeste da je snijeg tek bio okopnio, ali se nije smjelo čekati dana sa skupljanjem smeća. Bili su praznici i turista je već bilo. Među njima se lako uočavaju stranci. Svaki put se pred njima stidim iako ja nikad ni žvaku nisam bacila na mjesto koje za to nije predviđeno. Da skrenem pogled sa smeća pogledah ka pokojnom hotelu Jezera. Sjetih se kako je izgledala livada oko njega kada je bila puna djece. Hotel je na putu da se raspadne, a livada je razrovana pa se sa nje odavno ne čuje dječja cika. Hotel iz daljine ipak podsjeća na sebe iz najboljih dana.

Durmitor Hotel Jezera

Za razliku od Jezera, hotel Durmitor, nekada ponos Žabljaka i cjelokupnog crnogorskog turizma i iz daljine izgleda kao ruina. Vjerovatno niko ne smije ni da prođe pored njega iz straha da mu se neki dio ne sruči na glavu. Sa nostalgijom se prisjetih omiljene prečice kad se iz Žabljaka išlo ka Crnom jezeru: pored hotela Jezera i Durmitor. Te staze više nema.

Durmitor Hotel Durmitor

Durmitor toliko volim da mi ga nikakva ljudska nebriga i neodgovornost ne mogu omrznuti. Kao što rekoh, tamo ću i ovog ljeta. Čuh ovih dana da se i hotel Planika konačno renovira. To je bilo neophodno da se uradi godinama unazad. No šta sad? Nema Planike, odavno nema Jezera i Durmitira. Vojno odmaralište pamte samo stariji. Hoće li svi gosti stati u Sou?

Priroda me nikad ne iznervira i iznevjeri. Samo ljudi. Nesposobni, bahati, bezobzirni, nezajažljivih apetita kada su lični interesi u pitanju. Bez riječi smo se okrenuli i krenuli opet u prirodu. Na putu Žabljak–Šavnik svratismo prema Pošćenskom jezeru i ulazu u kanjon Nevidio. Postoji još jedno jezero sa istim imenom, na izlazu iz Žabljaka. Ovdje postoje dva: Malo i Veliko Pošćensko jezero.

Durmitor Veliko Pošćensko jezero

Na mjestu gdje se nalazi kamp za sve one koji se ohrabre da pređu kanjon Nevidio bili smo 2-3 puta. Samo smo htjeli da vidimo kako to izgleda. Iako i stariji od nas svake godine uspješno prođu kroz ovu avanturu, mi nešto nismo entuzijasti po tom pitanju. Strahujem da ne “zaštekam” pa napravim problem ostalima u grupi. :)

Prvi put smo ovdje došli u proljeće i prvi put ugledali periodični vodopad Skakavica na rijeci Grabovica koja se uliva u Komarnicu. Nenadana pojava vodopada nas je toliko oduševila da smo se popeli skoro do vrha da ga što bolje osmotrimo.

Durmitor Vodopad Skakavica

Velika je šteta što nismo u stanju da idemo u korak s prirodom. Jer da jesmo, gdje bi nam kraj bio.

Preuzeto sa: Jasnina putovanja

Ocijeni:

1 2 3 4 5

5 (30 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.

Izdvojeni komentari Komentara: 3

  • Akiko 4 mjeseca i 1 nedelja
    "Mnogo smo, kao narod, poniženi, unazađeni… Čovek, kao prvo, mora da krene od sebe, da se potrudi da prvo menja sebe. Tada, neko ko je najbliži njemu, možda će poželeti da uradi isto to, potom će sve to da se dopadne i nekom trećem, pa će taj lanac nekako polako početi da se povezuje. Ja i dalje verujem da se zajedničkim snagama može promeniti svet. Verujem da neka lepo napisana reč može da utiče na njega da ne ostane ravnodušan na tako nešto. "
    • 0
    • 0
  • Akiko 4 mjeseca i 1 nedelja
    Vjerujem da za ovo ni pojedini porijeklom sa Žabljaka nijesu znali! Odlično!
    • 0
    • 0
  • ciko 4 mjeseca i 1 nedelja
    dobro napisano jasna ,da upravljamo kako treba ovom prirodom dje bi nam bio kraj...
    • 1
    • 0