navigacija Naslovnica Premium

JASNINA PUTOVANJA

13.6.2017 15:17

Planina Maglič, preporuka za planinare početnike

Maglič pripada Kučkim planinama, no razlikuje se od većine njih. Kučke planine su krševite, teže pristupačne. Neke od njih su u planinarskim pričama primjer najtežih uspona i napora, poput Vile, recimo. Maglič nije takav

Planina Maglič, preporuka za planinare početnike
Jasna Gajević
Foto: Jasna Gajević Autor: Jasna Gajević

Tog nedeljnog jutra kad smo i treće dijete ispratili “preko grane”, jedina mi je misao bila da pobjegnem od kuće negdje u prirodu. Da ne gledam čitav dan u kompjuter i pratim avion kako leti preko okeana. Odluku smo donijeli u trenu, bez ikakvih priprema i planiranja. Vidjela sam samo naslov na portalu: “Sunčano i do 29 stepeni”. Nisam detaljno gledala kako će biti van Podgorice. Zaključismo da nam nisu potrebne ni dukserice, ni kišne kabanice. Ponesosmo samo košulje dugih rukava da nam ruke ne izgore od sunca i šešire, ranije pristigle iz Srednje Amerike, za roditelje planinare.

Maglič je bio na našoj listi lokacija koje možemo sami da obiđemo i čekao svoj red. Dovoljan nam je bio tekst iz Vrhova Crne Gore u kojem je ovaj uspon opisan kao lagan, a pogled fantastičan. Nije nas autor prevario. Sve je tako bilo.

Iz Podgorice smo krenuli prema Kučima. Na putu ka Kučkim koritima, u Proču se skreće lijevo, prema Bukumirskom jezeru. Kraća dionica poslije skretanja je renovirana i u izvanrednom stanju. Nastavak puta je prilično uzan i krivudav, ali podnošljiv jer je gustina saobraćaja izuzetno niska. Nismo mogli da prođemo pored Bukumirskog jezera, a da ne svratimo. Već sam pisala o ovome prelijepom jezeru koje postaje sve popularnije izletište.

Planina Moglič Bukumirsko jezero

Iako je termometar jasno pokazivao da je vani 10 stepeni, iznenadila nas je hladnoća koja nas je dočekala kad smo izašli iz auta. Duvao je i prilično jak vjetar koji nam nije dozvolo da duže uživamo u pogledu na jezero. No ja nisam propustila priliku da skoknem na uzvišenje nasuprot jezera, sa kojeg se pruža pogled na katun uokviren Kučkim planinama. To mi je jedan od omiljenih prizora.

Planina Moglič

Hladnoća i oblaci koji su se gomilali su nas pokolebali. Bilo nam je žao da odustanemo od plana i nismo htjeli da se baš tako lako predamo. Odlučili smo da se provozamo do katuna Mokra, do kraja asfaltnog puta, pa da tamo odlučimo da li da idemo dalje. Baš kad smo pristigli do katuna, oblaci su počeli da se razilaze. Na zadnjem sjedištu se sasvim slučajno zadesila Duškova jakna, a on je predložio da ja obučem obje košulje koje su trebale da nas spašavaju od opekotina od sunca. Makadamski put od Mokre do Širokara je predviđen za terenska vozila. Našoj Tojoti je ova dionica već bila poznata jer smo prije tri godine išli do Rikavačkog jezera. Katun Mokra me uvijek oduševi. Najčešće ga samo okrznem pogledom. Probala sam da ga obuhvatim jednim pogledom kroz objektiv sa makadamskog puta do Širokara.

Planina Moglič Katun Mokra

Do Širokara, u katunu Ljakovića (Lakovića), vozili smo se dvadesetak minuta brzinom 15-18 km/h. Parkirali smo pored putokaza. On nije bio ni od kakve koristi. Srećom, nismo morali da se oslanjamo na njega. Da li su ovakav izgled uzrokovale vremenske (ne)prilike ili takozvani ljudski faktor, ne znam. U svakom slučaju, neophodno ga je promijeniti.

Planina Moglič Širokar

Tačno preko puta ovog putokaza, na jednom povećem kamenu, stoji planinarski znak, sa natpisom “Maglič” i strelicom koja pokazuje pravac “na gore”. Pa normalno.

Planina Moglič

Maglič pripada Kučkim planinama, no razlikuje se od većine njih. Kučke planine su krševite, teže pristupačne. Neke od njih su u planinarskim pričama primjer najtežih uspona i napora, poput Vile, recimo. Maglič nije takav. Visinska razlika od Širokara do vrha Magliča iznosi 378 metara. S obzirom na to da uspon nije nagao, već se do vrha hoda oko 4 kilometra, mogu ga preporučiti svima onima koji bi htjeli da počnu da se bave planinarenjem. Samo neka obrate pažnju na vremenske uslove.

Kad smo krenuli ka vrhu, temperatura je bila 9 stepeni. Vjetar je šibao. Bilo je oblačno, ali smo mi “stručno” zaključili da ne može početi kiša dok ovako jako duva. Duško s jaknom, ja sa dvije košulje, oboje sa šeširima, hrabro i odlučno smo krenuli ka vrhu. Vrlo brzo smo se popeli toliko da smo počeli da se oduševljavamo i da ignorišemo vjetar i hladnoću. Katun Ljakovića smo ubrzo gledali iz ptičje perspektive.

Planina Moglič Katun Ljakovića

Veći dio staze ka Magliču vodi travnatim terenima. Međutim, jedan dio ide i preko stijena. Meni je taj dio uvijek najzanimljiviji. Oprez nije na odmet, ali je staza više nego dobro markirana. Reklo bi se da su markacije skoro obnovljene.

Planina Moglič

Stijene su nam poslužile kao zaklon od vjetra. Odmarali smo samo 2-3 puta po nekoliko minuta, tako da smo do vrha stigli za sat i 45 minuta, iako je predviđeno vrijeme za uspon 2 sata. Sami smo sebe iznenadili kondicionim stanjem. Hladnoća je dobar motivator izgleda. Baš između ovih stijena sretosmo dva drugara, planinara koji su već silazili sa Magliča. Vjerovatno smo im izgledali krajnje egzotično onako obučeni. Oni su bili utopljeni u skladu sa vremenskim prilikama. Rekoše nam da je dobro što nismo uranili jer je na vrhu, prema njihovom subjektivnom osjećaju, temperatura bila oko nule. Nisu nas pokolebali. Nastavili smo dalje. Pogled je na sve strane bio fantastičan.

Planina Moglič

Gdje god da pogledaš, zastaje dah. S jedne strane Kučke planine, sa druge, iza Vile, izviruju Prokletije.

Planina Moglič

U nizini se uočava Krivodoljski katun. Makadamski put od Širokara nastavlja do njega. Nisam ranije ni čula za ovaj katun, pa ne znam koliko je posjećen, ali odozgo gledajući, izgleda kao neko stalno naseljeno mjesto.

Planina Moglič Krivodoljski katun

Sjevernije od katuna vidi se dolina Vermoše u Albaniji.

Planina Moglič Vermoška dolina

Nismo bili ponijeli štapove, a nisu nam ni trebali. Vjetar je toliko jako duvao da bi uz štapove bili nestabilniji. Zato ja nisam ispuštala fotoaparat iz ruku. Oblaci su se ponovo navukli. No, cilj je bio ispred nas. Tako smo bar mislili.

Planina Maglič

Kad smo stigli na vrh padine za koju smo mislili da je naš konačni cilj, shvatili smo da smo se prevarili. Trebalo je uložiti još malo napora. Bili smo se umorili od “forsiranog marša”, a ni vjetar se nije predavao. Čistina je doprinosila njegovoj brzini. Odustajanje, ipak, nije dolazilo u obzir.

Planina Moglič Maglič

Na vrhu smo našli kutiju sa sveskom, ispravnom hemijskom olovkom i pečatom sa svježim mastilom. Prosto da ne povjeruješ. Čestitali smo nepoznatim pregaocima.

Planina Moglič Maglič (2141 mnv)

Na vrhu, kao na svakom vrhu: oduševljeni povici pri svakom okretu. Mada, moram priznati da mi se ovaj vrh automatski našao na samom vrhu liste omiljenih. Toliko je dobar vidikovac, a nisu svi koji dođu do vrha upućeni u reljef Crne Gore. Velika je šteta što turističke organizacije, planinarski savez ili ko god, ne napravi nešto slično tabli kakvu su planinari iz Plava napravili na Visitoru. Na njoj su obilježeni svi vrhovi koji se vide sa toga mjesta, označeni položajem i udaljenošću. Ne vjerujem da bi trebala velika ulaganja, a bilo bi od koristi svima. Onima koji ne znaju, da nauče, onima koji znaju, da se provjere.

Tek sa vrha uočavaju se i Komovi. Bili su pod oblacima. Do Magliča se, pročitah, može stići i iz toga pravca. Učinilo mi se da je taj pravac prilično strm, te ga prepuštam mlađim i spremnijim planinarima.

Planina Moglič Komovi

Dok smo se divili Komovima i čekali da se razmakne oblak nad njima, iz vedra neba poče da pada kiša. Pokazasmo se i kao loši meteo prognozeri. Spakovasmo se i stuštismo nazad. Toliko smo brzo išli i vjetar je bio toliko jak da se čak nismo ni skvasili. Sušili smo se u letu. Zbog toga mi se lice smrzlo. Za svaki slučaj telefoni su pogašeni, fotoaparat odložen u ranac, a ja sam se ponovo zaklinjala da nigdje bez kišnih kabanica neću mrdati. U trenu je progrijalo sunce, a stijena ispred mene se toliko sijala da mi je izgledala kao lakirana. Fotoaparat se morao aktivirati, a opreznost pri koračanju utrostručiti.

Planina Moglič

Kiša je brzo stala. Padala je tek koliko da nam ne dozvoli da uživamo na vrhu. Spuštanje je bilo više nego lagano. Noge su same išle. :) Do Širokara smo stigli za sat i 15 minuta. Katun je iz blizine još ljepši. Ne znam da li i koliko ljudi ljeti ovdje boravi, ali bi bilo šteta da se ovo egzotično mjesto skroz napusti.

Planina Moglič Katun Ljakovića

Kad smo stigli do auta, premišljali smo da li da idemo do vidikovca sa koga se pruža najljepši pogled na Rikavačko jezero. Oblaci su se ponovo gomilali, ali nam je bilo žao da propustimo priliku. Trebalo nam je petnaestak minuta u oba pravca. Odluka je bila jednoglasna. Krenuli smo ka jezeru. Ispred nas se vidjela zloglasna Vila, a iza nje su provirivale Prokletije.

Planina Moglič

Vrlo brzo se s lijeve strane iznad puta uočava stazica. Požurili smo njome trkajući se s kišom. Dok smo se divili jezeru, počele su prve, stidljive kapi. Brzo smo krenuli nazad, zadovoljni što nismo odustali. Skvasili smo se vrlo malo. Kad smo uletjeli u auto, počeo je žestoki pljusak. Opet smo imali više sreće nego pameti. No i da smo pokisli ne bismo žalili. Sve za lijepi pogled! :)

Planina Moglič Rikavačko jezero

Iako smo imali prilično turbulentan uspon, prije svega svojom krivicom jer nismo obratili pažnju na vremenske uslove, bili smo više nego zadovoljni. Vrh je izvanredan, a ni mi nismo za planinarsku penziju kako sam do skoro mislila. Još kad smo čuli da su se i iskusni planinari iz PSK Montenegro Guide-a prilično smrzli pri usponu na Bandijernu, zaključili smo da su za sve krivi meteorolozi.

Preuzeto sa: Jasnina putovanja

Ocijeni:

1 2 3 4 5

5 (17 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.

Izdvojeni komentari Komentara: 6

  • Ujkasem 6 mjeseci
    Odličan tekst,za svaku pohvalu.Ne malo nego puno drugacije od ostali stereotipni naslova,neka normalna zabava i doživljaj
    • 2
    • 0
  • oto 6 mjeseci
    Pa Irena napisi kolumnu i ponudi je medijima.
    • 1
    • 0
  • Miname 6 mjeseci
    Malo vise znacaja I zahvalnosti autorima ``Vrhovi Crne Gore`` ne bi bilo na odmet...
    • 1
    • 1