navigacija Naslovnica Premium

INTIMNA ISPOVIJEST

1.11.2015 11:55

"Živim kao transrodna žena i ovo želim da znate o meni"

"Ljudi oko mene nemaju pojma da sam transrodna osoba. Neki ni ne znaju razliku između transvestita i transrodne osobe. Transvestit se oblači u suprotni pol zbog užitka, posla, nastupa… Transrodna osoba je osoba koja je rođena s obilježjima jednog pola, ali se ne osjeća tako"

"Živim kao transrodna žena i ovo želim da znate o meni"
Vijesti online
Foto: Facebook.com Autor: Vijesti online

Luna Sardelić 23-godišnja je studentkinja iz Korčule koja se oduvijek osjećala kao žena, iako je rođena s muškim tijelom. Za Telegram piše snažnu ispovijest o svom životu, odrastanju, grubom odbacivanju roditelja, tranziciji i otkrivanju same sebe...

Gledam se u ogledalo i srećna sam. Nisam sigurna da sam ikad bila ovako srećna. Zapravo sam ekstatična. Vidim svoje grudi. Nisam luda, evo ih, tu su. Okej, minijaturne su, ali počele su. Rastu.

Kad sam počela piti hormone prvo sam počela s blokatorima. Dvije tablete dnevno. Oni blokiraju hormone mog biološkog pola. Muškog. Nakon mjesec dana dobila sam zeleno svjetlo da počnem piti hormone pola kojeg osjećam svojim. Ženskog. Jedna tableta dnevno.

Prvih mjesec dana bilo je stravično. Šorale su me depresije, promjene raspoloženja, nisam imala energije nizašto. A onda je polako postajalo bolje. Počela sam primjećivati predivne promjene na svome tijelu. I to ne samo grudi, koje su postajale sve veće. Dlaka je bilo sve manje i bile su sve rjeđe. Koža mi je postajala mekša. Moje tijelo je napokon počinjalo izgledati onako kako sam se ja osjećala.

Otada je prošlo godinu i po. Danas se zovem Luna, imam 23 godine, volim kratke suknje s džepovima u koje mogu gurnuti ruke, nedavno sam sebi kupila prve štikle od 10 centimetara i shvatila da uopšte nije tako strašno hodati u njima, od šminke uglavnom nosim samo maskaru, tipovi mi se stalno upucavaju preko fejsa, živim s tri cimerke, kad sam ukočena pred nekim imam jako visok glas, kad se opustim postaje nešto dublji, previše se gledam u ogledalo, prvo vrijeme tranzicije mi je trebalo sto godina da se spremim za van jer sam stalno fascinirano buljila u ogledalo, imam celulit, nosim push-up.

Nježne crte lica

Ljudi oko mene nemaju pojma da sam transrodna osoba. Neki ni ne znaju razliku između transvestita i transrodne osobe. Transvestit se oblači u suprotni pol zbog užitka, posla, nastupa… Transrodna osoba je osoba koja je rođena s obilježjima jednog pola, ali se ne osjeća tako. I ne želi da je se tako doživljava. Oni kojima ne odlučim reći da sam trans to uopšte ne shvate. Stvar je u mojim crtama lica, imam sreće jer su nježne.

Sad će vrlo vjerovatno dvije od moje tri cimerke napokon saznati da sam transrodna. Uselile smo zajedno prije mjesec i po, jednoj sam rekla odmah, za druge dvije sam čekala pravu priliku. Pretpostavljam da je i ova dobra.

Mrzim svoju bradu. Još uvijek mi raste i još uvijek je moram skoro svako jutro brijati. Uvijek se vide te male, glupe tačkice. Prezirem ih. Jedva čekam trenutak kad ću imati dovoljno love da sebi platim dobar laser da ih zauvijek ubijem.

 

Vjekoslav Skledar, Telegram.

Posted by Luna Sardelić on Saturday, October 31, 2015

Studiram na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, sociologiju i informacijske znanosti. Tamo sam se, dosta teatralno, outovala u januaru ove godine. Bio je početak zimskog semestra, oktobar 2014. Na predmetu Sociologija roda prijavila sam seminarski rad pod naslovom Biti trans u Hrvatskoj. Tada sam se na faksu još uvijek predstavljala kao dečko, a prezentaciju sam trebala održati na kraju semestra.

Taj dan sam obukla platnene crne vansice, narandžaste hulahopke na tačkice, crnu suknju, bijelu anima majicu, crni pleteni kardigan i karirani bordo šal. Stala sam pred profesoricu i studente, njih 30-ak, i predstavila se kao Luna. Ispričala sam im sve o svojoj tranziciji.

O tome kako nisam kao klinka, odnosno tada klinac, u početku kapirala da sam drugačija. Kako sam rođena i odrasla na Korčuli gdje smo se svi klinci, dečki i cure, igrali zajedno vani; jedan dan puškama, drugi lego kockama, treći barbikama. Nije bilo nikakvih pravila. Zato dugo nisam osjećala da sam ikako ograničena polom, nitko me nije tjerao u neku ulogu, nisam imala što propitkivati.

U krivoj grupi

Ali, što sam bila starija, kako se počeo događati pubertet i fizičke promjene, tako sam počela shvatati da se ne osjećam dobro u ulozi koja se od mene očekuje. Smetala su mi sve češća razdvajanja na muške i ženske, osjećala sam da nisam u pravoj grupi.

Ispričala sam im kako sam počela guglati. Kako mi je trebalo nešto da definišem svoje emocije. I jedino što ih je savršeno definisalo bila je transrodnost. Sad kad sam znala šta je, bilo je samo pitanje šta ću s tim napraviti.

Prezentacija seminara, koja inače traje 15-ak minuta, ovaj put je trajala sat vremena. Odgovarala sam na sva moguća pitanja, ljudi su bili predivni i znatiželjni, a ja sam se osjećala najbolje na svijetu. Na kraju sam dobila ogroman aplauz. Bilo je predivno napokon se osjećati kao osoba koja sam oduvijek trebala biti.

Iako, moji roditelji se vjerojatno ne bi složili.

Dugo sam razmišljala kako da im to otkrijem. Kad sam napokon mami odlučila reći da sam transrodna i da želim proći kroz tranziciju već sam živjela u Zagrebu, bila sam prva godina, bio je početak proljeća 2013. Zanimalo je što radimo na faksu pa sam joj poslala mailom tekst o trans osobama koji smo čitali na sociologiji polnosti, zanimalo me kako će reagovati. I pokazala je zanimanje. Činilo se da razumije, nije djelovala šokirano. Mjesec dana kasnije poslovno je došla u Zagreb na neku konferenciju (ona je kustos) i tad sam joj odlučila reći. Kad je došla do mene u stan, sjela sam je. Pokazala sam joj svoju ruku i zamolila je da mi pogleda prste.

 

Obećala sam nekad stavit ovu fotku za profilnu, so there.

Posted by Luna Sardelić on Thursday, September 24, 2015

Naime, u tekstu koji sam joj tada slala mailom, između ostalog pisalo je da trans cure često imaju odnos kažiprsta i prstenjaka sličniji onom kojeg imaju žene, dakle otprilike su jednake dužine. Moji prsti su upravo takvi – ženski. Nakon toga sam joj rekla šta osjećam već godinama. Rekla mi je da je već neko vrijeme očekivala da ću joj nešto otkriti, ali nije očekivala ovo. Potom sam je odvela na FFZG. Upravo je bio tjedan psihologije i moja tadašnja psihološkinja je držala predavanje i o trans osobama, pa sam odvukla staru da je upozna. Nevoljo je pristala.

Nakon predavanja otišle smo sa psihološkonjom u kantinu gdje je mami rekla da sam ja sigurno trans prema svim njenim saznanjima. Stara se na nju jako rasrdila, rekla je da joj djeluje neprofesionalno jer smo se našle u kantini. Mislim da je jednostavno bila ljuta jer joj je rekla ono što nije htjela da čuje. Bila je potpuno šokirana. Ali rekla mi je da će ona i tata biti uz mene. Laknulo mi je. Nije bila najtoplija reakcija na svijetu, ali nisu me odbacili, a toga sam se ozbiljno bojala. Uvjeravala me da se nemam čega bojati. Ispalo je imam.

Mama me poslala po drugo mišljenje. I treće

Do tada sam već bila prošla psihološka testiranja, dobila sam potvrdu da sam transrodna. Ali, mama me zamolila da odem po drugo mišljenje. Otišla sam kod dr. Ive Žegure u Vrapče. Kroz par sedmica me testirala, provjerila moj psihološki profil, koliko osjećam nepripadanje svom rođenom polu, kakvog sam psihičkog stanja… Za mjesec dana sastavila je izvještaj. Onda je moja mama tražila i treće mišljenje. I opet sam dobila potvrdu.

Nakon svega sam napokon odlučila da krenem na hormonsku terapiju koju ću, svjesna sam, uzimati cijeli život. Htjela sam da moja tranzicija počne. Jer, iskreno, ja prve 22 godine života nisam živjela. Ne znam, teško je to opisati, ali kao da sam svo ono vrijeme čekala da startujem sa životom. Ništa novo nisam htjela započinjati, jer to nisam bila ja kakva sam trebala biti. Nisam htjela nova prijateljstva, aktivnosti, jednostavno nisam htjela ogroman broj ljudi oko sebe kojima bih morala objašnjavati zašto sad pred njima stojim kao žena. Držala sam se svog svijeta kompjutera, lego kockica (danas sam član LEGO kluba i upravo imamo izložbu u Osijeku), anime i samoće.

Kad sam napokon rekla staroj da krećem sa hormonskom, doživjela je neku vrstu emocionalnog sloma. Ovo je valjda gurnulo preko ivice, možda sam napravila napad na njenu sliku savršene porodice. Ne znam.

U ljeto 2013. ponovno sam došla kući, na praznike, i tata mi je odmah u autu rekao da ako kažem bratu i sestri da će me izbaciti iz kuće. Oni su dosta mlađi od mene, on ima 12, ona 5 godina, nisam sigurna koliko su svjesni svega. Kad smo stigli kući starci su me posjeli i dosta otvoreno mi rekli: “Gle, mi ne želimo da ovo radiš. Ako išta napraviš prestaćemo ti finansirati faks. Mi nećemo finansirati tvoje hirove.”

Bila sam izbezumljena. Nisam zapravo još uvijek sigurna gdje se dogodio taj zaokret, ali odjednom su postali sve ono čega sam se panično bojala. Bila sam doma mjesec dana i pokušavala im objasniti sve što osjećam, kroz što prolazim, ali ignorisali su me. Kada sam rekla staroj da nemaju pravo prestati da me izdržavaju jer se redovno školujem, rekla mi je doslovno “Pih, tuži me!”

Odlučila sam se vratiti u Zagreb i nastaviti dalje s tranzicijom. A oni su održali svoje obećanje i prestali mi slati novac. Odjednom sam bila u stanu koji nisam mogla platiti, nisam se mogla prehranjivati, nisam imala za upisninu na faksu… U početku sam se izvlačila s ušteđevinom, dok nije došlo vrijeme da se iselim iz stana jer ga nisam više mogla plaćati. Privremeno sam preselila kod cure.

Oduvijek su me privlačile žene

Da, to je još jedan detalj kod transrodnih osoba za koji većina cis osoba (tako zovemo osobe koje se identificiraju s rodom u kojem su rođene: “cisgender”) ne zna. Ljudi često pogrešno pretpostavljaju da su sve transrodne osobe straight. Nismo. Recimo, mene privlače žene. Oduvijek.

Dosad sam imala četiri veze. Prva je bila sa djevojkom početkom srednje kad još ni sama nisam bila sigurna u sve pa ni njoj nisam ništa rekla. Drugoj, takođe tokom srednje, rekla sam odmah jer je to taman bilo u vrijeme kad sam samu sebe počela istraživati i kad sam prvi put otišla kod psihologa. Bila sam uzbuđena zbog svega i imala sam potrebu podijeliti to s nekim. Ona je bila straight i nije imala pojma šta bi s tom informacijom. Veza se raspala. Trećoj djevojci sam rekla vrlo brzo i bila je potpuno okej s tim, ali nije bila spremna na to da bude sa mnom dok prolazim kroz tako veliku promjenu. A onda je došla Tonka. Najvažnija osoba u mom životu.

Upoznale smo se na faksu i bila je uz mene u najgorim trenucima. Primila me doma kad nisam imala gdje živjeti, bila je uz mene kad su me roditelji odbacili, slušala me uvijek i bezrezervno i bila je prva koja me potaknula da počnem s ljudima razgovarati u ženskom rodu. Nakon godinu i po veze prekinule smo jer smo obje u nekom trenutku, zbog svojih obitelji, prolazile kroz najteže trenutke života i očito se nismo najbolje snašle.

Ali, još uvijek mi je samo ona važna, još uvijek smo stalno zajedno i još uvijek smo najbolje prijateljice. Da, nadam se da ćemo opet biti zajedno. Ali, da, Tonka je ta koja me spasila kad sam ostala bez doma. I morala sam hitno početi raditi na planu kako i što dalje. Jedna frendica mi je ranije, kad su me starci prestali finansirati, rekla da u roditeljskom zakonu stoji da su vas roditelji dužni finansirati dok god se redovno školujete.

Tada sam se obratila Udruzi Kontra, koja ima svoje advokate, i krenuo je sudski postupak. Dok sam još bila u najmu morala sam moliti Centar za socijalnu skrb da mi pomognu platiti stanarinu. Molila sam i AUT- studentsko LGBT udruženje na FFZG-u za pomoć. U jednom trenutku su u klubu studenata na šanku imali i kutiju za donacije (namijenjene meni, mada to nije pisalo) dok sam ja istovremeno volontirala za tim istim šankom i gledala kako ljudi u nju ubacuju novce. Bilo mi je to dosta mučno.

Na kraju je sud dodijelio da mi roditelji moraju isplaćivati 2.200 kuna alimentacije, ali nakon što su se oni žalili spušteno je na 2.000 kuna. Otada su nam odnosi nikakvi. Nakon nekog vremena su mi počeli uplaćivati novac, čak su mi zadnji Božić rekli da mogu doći kući, ali tad sam već bila na hormonima i počela sam se javno predstavljati kao žena iako sam još uvijek nosila mušku odjeću. Kad sam došla kući nadala sam se da će se nešto dogoditi, nešto promijeniti, ali nije. Za Uskrs ove godine sam došla kad sam već počela nositi žensku odjeću.

Gledali su me mrko cijelo vrijeme, a kad sam se vratila u Zagreb poslali su mi mail da se više takva ne pojavljujem. Nakon toga više nikad nisam otišla doma. Natezali smo se neko vrijeme preko Centra za socijalnu skrb da mi daju da vidim svog brata i sestru, ali završilo je tako da su mi u Centru samo rekli da ću to morati riješiti sudski. Klince vidim preko Skypea, ali ne smijem im spominjati da sam žensko.

Nedavno je tata skužio da sam imala haljinu na sebi jer je bio s njima u sobi kad smo razgovarali i naprasno je prekinuo vezu. Samo mi je kasnije poslao mail da se ne oblačim kao diva kad zovem. Iskreno, sad i da želim doći kod njih kao muškarac, to bi bilo prilično nemoguće iz čisto praktičnih razloga. Ja više ne živim kao muškarac. Ja više nemam ni komada muške odjeće, ja imam grudi, to je neizvedivo. Ja sam, osim činjenice da još uvijek imam muški polni organ, žena. A i njega se namjeravam riješiti čim budem imala dovoljno novca. Što, realno, neće biti još dugo.

Potpuna tranzicija

Naime, u Hrvatskoj, iako za transrodnost u sistemu postoji prateća dijagnoza, naše zdravstvo ne nudi apsolutno nikakav tretman. U Srbiji, recimo, postoji posebna klinika i njihovo zdravstvo to pokriva. Imam trans prijateljicu koja je u Sloveniji čak i dlakavost uspjela riješiti na teret Zdravstvenog. A ja se nadam da ću u nekom trenutku skupiti dovoljno novca da sebi bar platim laser.

A genitalije, to ću jednostavno morati pričekati. Svaka trans osoba bira za sebe koliko želi promijeniti svoj život i izgled, a ja sam se odlučila za puni paket.

Plan je da završim faks, sad sam na trećoj godini, da nađem posao, i da dignem kredit. Ako odem u Beograd, platiću to između 8 i 9 hiljada eura. Popularna je i varijanta na Tajlandu, koja je skuplja – košta 16 hiljada eura, ali i uključuje vrhunskog hirurga i mjesec dana rehabilitacije. A ko zna, možda se do tada i u Hrvatskoj nešto promijeni pa HZZO počne snositi barem dio troškova. Zasad sam se nekako naučila živjeti s tim. Da, izbedačim se kad odem pod tuš ili se pogledam gola u ogledalu i vidim nešto što ne pripada mome tijelu, ali ne očajavam. Iskreno, otkako su mi narasle grudi, ovo je palo u drugi plan.

Uopšte, shvatila sam da sam u cijelom ovom procesu postala nevjerovatno sigurna u sebe. Nekad sam bila povučena, nesigurna, jadna, zbunjena. Čak mi je i nakon tranzicije trebalo dobrih godinu dana da se napokon stvarno opustim. Donedavno sam još uvijek mahnito, i na 35 stepeni, nosila marame i šalove oko vrata da slučajno netko ne vidi moju Adamovu jabučicu.

Danas se više ni najmanje ne opterećujem time. Sad tačno znam ko sam, koji su mi ciljevi, kako izgledam i kako želim izgledati. Kosu, koju sam nekad nosila, čak i dok sam živjela kao dečko, dugu i nabacanu preko lica jer sam se tako osjećala sigurnije, danas volim nositi u punđi. Želim da me ljudi vide. Mislim da sam lijepa. Okej, dobila sam par kila od posljednje ture hormona, imam škembu koju moram riješiti, ide mi na živce celulit na nogama. Ali u pravilu, imam sreće. Ljudi me vide kao ženu.

Danas tačno znam šta želim u životu. Želim biti srećna as djevojkom koju volim, jednog dana naći posao, pa makar to bilo popravljanje kompjutera (volim kompjutere, išla sam u srednju Tehničku), želim skupiti dovoljno novca da završim svoju tranziciju i živjeti svoj život kao žena, onako kako sam oduvijek trebala.

Neki me pitaju želim li imati djece. Imam 23 godine i nemam pojma. Ali prije nego što sam krenula s tranzicijom otišla sam u Petrovu 13, u Kliniku za humanu reprodukciju, i sačuvala svoje polne ćelije. Da, nemam pojma želim li da imam djecu, ali želim da imam tu mogućnost. I iako imam samo 23 godine, pokušavam da razmišljam o svemu.

Ne želim da me iko žali, želim da se borim za sebe i da to napravim kako treba. Već dugo volontiram u udruženju Trans Aid, a od ovog mjeseca su me i zaposlili. Osjećam da sam tamo korisna, da pomažem drugim transrodnim osobama kao što su druge trans cure ranije pomagale meni. A i to je neki početak da počnem da zarađujem za sebe i da jednog dana napokon napravim i taj zadnji korak koji će me potpuno osloboditi.

Ocijeni:

1 2 3 4 5

4 (8 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.

Izdvojeni komentari Komentara: 16

  • ja pa ja1 2 godine i 10 mjeseci
    Respekt!
    • 3
    • 0
  • minas 2 godine i 10 mjeseci
    Ti si ćerko tatin sin :D
    • 3
    • 0
  • minas 2 godine i 10 mjeseci
    ono
    • 1
    • 0