Razmišljajući o ovoj kolumni, na kraju jedne po svemu sumorne godine, pao mi je na um naslov najnovije knjige priča srpskog pisca Veselina Markovića “Prošlost nikako da prođe”. Marković je dugo živio u Norveškoj, a danas je stanovnik Strasbourga. “Ne može se graditi budućnost ako se ne ogradimo od nedavne prošlosti. Ako ljudi falsifikuju prošlost i tvrde kako je uvek kriv neko drugi, ako masovne ubice proglašavaju za heroje i tome uče decu, ako se pretvaraju da se na ovim prostorima tokom devedesetih dogodilo samo bombardovanje Srbije, ako se, ukratko, ne suoče pošteno sa prošlošću, raskrste s njom i imenuju krivce, onda će se ona vratiti u nekom sličnom obliku. Upravo se to i dešava”, kaže pisac u nedavnom intervjuu za magazin Vreme, aludirajući na srpsku percepciju događaja iz nedavne prošlosti.
Ali, nije problem samo u tome što prošlost “nikako da prođe”, već što narode bivše Jugoslavije ni najtragičnije iskustvo ničemu, izgleda, ne uči. Upravo prisustvujemo njihovom sve odlučnijem povratku u devedesete godine prošlog stoljeća, kada je nestala svaka nada i kad je svima vlastita prošlost postala važnija i privlačnija od svake prosperitetne budućnosti. Politički ambijent u regionu je zatrovan, a stanje duha jako podsjeća na to vrijeme, kada je urušeni komunizam završio u vlastitim kontejnerima i zamijenjen novom, agresivnom ideologijom, opojnim koktelom mitova i etnonacionalizma, koji će na hiljade ljudi odvesti u smrt, mnoge osakatiti, milione njih zauvijek odvojiti od njihovih domova ili na drugi način unesrećiti.
Jugoslavija više ne postoji, ali međusobno neprijateljstvo njenih bivših naroda i narodnosti nije prestalo. Danas je možda i izraženije nego što je bilo na početku tih prelomnih godina. Kliconoše nacionalizma, udžbenici falsifikovane istorije i desničarski mediji regrutovali su nove jurišnike šovinizma, radikalnije od njihovih očeva koji su se poklali u proteklom ratu. Da bauk devedesetih ponovo kruži ovim prostorima, vidljivo je na mnogo načina. Države nastale raspadom zemlje su u nekoj vrsti hladnog rata, neki to nazivaju stanjem zamrznutog konflikta.
Osim što Bosnu i Hercegovinu ne ostavljaju na miru, Srbija i Hrvatska se naoružavaju kao da će sutra zaratiti, a nisu u stanju da svojim građanima unaprijede život. Umjesto toga, pitanje identiteta nametnuto je kao pitanje biti ili ne biti. Veliku manipulativnu vrijednost ima i tzv. nacionalni interes, iako niko ne zna šta to tačno znači. Pitajte siromašnog, gladnog i obespravljenog Srbina, Hrvata ili Bošnjaka, a takvih je na stotine hiljada, koliko mu je stalo do nacionalnog interesa i poslaće vas u neku stvar. Tajni dokumenti kojima se skrivaju zločinačke državne namjere nisu ni od kakvog nacionalnog interesa, njihova tajnost je u službi konkretne političke strukture. Haški tribunal je učinio da to shvatimo. Kad se ustvari bolje razmisli, mi mentalno nikada nismo ni izašli iz tih fatalnih devedesetih, jer je naša plemenska svijest ostala ista.
Kao i tada, i danas se čitavi narodi pozivaju na okup, jer će tobožnje svenarodno jedinstvo riješiti sve ekonomske, socijalne i druge probleme, a zapravo je riječ o providnoj populističkoj, u suštini antidemokratskoj vlastodržačkoj paroli. Nažalost, običan svijet shvata taj poziv upravo onako kako to nacionalističke nomenklature žele - kao poziv na potpunu etničku homogenizaciju, pa se svako pridružuje svom jatu.
Kritičari postkomunističkih režima primjećuju da smo u bivšoj Jugoslaviji živjeli u znaku jednog jednoumlja, ali da ih danas ima pet ili šest. U Bosni i Hercegovini, Srbiji ili Hrvatskoj na vlasti su stranke nacionalističko-plemenskog jednoumlja, kakvo nije postojalo u “poznim” godinama Saveza komunista. Monolitnost koju danas demonstrira Dodikov SNSD, Izetbegovićeva SDA ili Čovićev HDZ do te mjere je anahrona da djeluje tragikomično. Kad je riječ o bauku devedesetih, on se najbolje prepoznaje po nepodnošljivom prtljagu koji su nam te godine natovarile, kao posljedicu svega što je tada ratnim trubama najavljeno, započeto i brutalno provedeno. Danas trpimo svoju i tuđu mržnju, trpimo gaženje osnovnih ljudskih prava, trpimo siromaštvo i ponižavajuće nasilje, trpimo svoj i tuđi nacionalizam, vladavinu bezakonja i bahate, pohlepne i korumpirane političke oligarhije. To nam je pravedna kazna za sve ono što smo, odlukom goleme većine, svojevremeno sami izabrali. Ono što se tih godina začelo u krvi, haosu i pljački odavno daje svoje gorke plodove, nigdje tako gorke kao u Bosni i Hercegovini, zemlji koja se našla u posljednjem vagonu evropskog voza, zajedno sa Kosovom. Tu je dospjela voljom tri etnonacionalističke politike.
Neki su za ovakvu budućnost glasali iz gluposti ili neznanja, a neki iz čistog koristoljublja. Prvima bi se još moglo i oprostiti da svoju glupost nisu iskazali i na svim narednim izborima i tako uvijek iznova bili prevareni, dok druge ništa ne može amnestirati od političke i moralne odgovornosti za današnje stanje. Uhljebljeni u svojim berićetnim partijskim sinekurama, danas šute, praveći se da nemaju nikakve veze sa ovim što se događa i što je duboko uznemirujuće. Gdje je nestala ogromna ljudska patnja koja se desila u proteklom ratu, gdje je nestala njena energija, pita se ugledni intelektualac fra Ivan Šarčević. “Ona je pokopana, a u što će se pretvoriti danas i u budućnosti, to ne znam. Volio bih da se pretvori u stabilan mir, u pošten rad, u ljudsku solidarnost”, kaže.
Ne znam šta bih na to rekao. Političarima nije stalo do pomirenja, golema ljudska patnja nije se preobrazila u katarzu, iz haških presuda nisu izvučene nikakve pouke. Devedesetih su mnogi sa ovih prostora bježali od rata, a danas bježe od beznađa. Kad god sretnem jednog svog poznanika, predratnog profesora istorije, i upitam ga kako je, on kaže: Pamtimo i bolja vremena!
Bonus video:
