(Jovanka Vukanović, “Ništa ne stiže na vrijeme”, Ouroboros, Podgorica, 2024)
“Ništa ne stiže na vrijeme” naslov je nove zbirke poezije poznate crnogorske i srpske pjesnikinje, književne teoretičarke i kritičarke Jovanke Vukanović (Ouroboros; 2024). Ova zbirka uslijedila je nakon njene prethodne, veoma zapažene zbirke “Prolaznici” (2019), i njen je prvi sveobuhvatan poetski iskaz nakon antologije ženske poezije, “Pjesnikinje Crne Gore 1970-2015” (2017) i zbirke kritičkih tekstova “Od riječi do knjige” (2022).
Vukanovićeva je među najuspješnijim i najcjelovitijim književnim stvaraocima kod nas, imajući u vidu da se uspješno realizuje i kao antologičarka i kao kritičarka, i kao jedna od naših najdarovitijih pjesnikinja.
Nakon zbirki “Prostorne vertikale”, “Pogrešno tretirani slučajevi”, “Otići” i “Prolaznici”, “Ništa ne stiže na vrijeme” je njena šesta zbirka poezije.
Kritička recepcija zbirke je fantastična. Tako Aleksandar Ćuković, u predgovoru, kaže: “Zbirka poezije “Ništa ne stiže na vrijeme” otključala je svjetove u nama, pritajene i zapretane lažnim svjetlima svakodnevice, oslobađajući nas strahova”. S tim u vezi, s empirijskom provjerljivošću možemo konstatovati da je, zahvaljujući pjesnicima kao što je Jovanka Vukanović, gledanje u ponor prolaznosti postalo manje strašno.
Možemo reći da rijetko šta ima tako dobar tajming, kao nova zbirka Vukanovićeve. Autorkina višeslojna i filozofska poetika pravi je dar u okeanu osrednjosti i neinventivnosti koje nas zapljuskuje poslijednjih nekoliko decenija.
Ako biste željeli nekome da objasnite razliku između profesionalnih pjesnika i diletanata, najbolje je to učiniti dajući im na čitanje vrhunsku poeziju.
”Po zidovima zuji paučina.
Prozor,
sjećam se da je postojao.
Vrata
u ram se uvukla.
Sa zemljom se pomiješao prag.
E, da mi je
malo lirskog praha,
lirskog praha
od negdašnjeg sunca,
da ga saspem
među oči žive
Epskom zmaju
što reži okolo
i svezanu za vazduh me drži…”
(“U Plavnu, dvadeset osam godina poslije”)
Plavno kod Knina rodno je mjesto autorke. Dvadeset osam godina je čitav jedan život, jedna vječnost u kojoj se zemlja miješa s pragom, a Vukanovićeva tek kima glavom epskom zmaju, čuvaru priče o jednom narodu koji je u tom kraju bio nastanjen vjekovima. Sada ga više nema, i od njegove bogate istorije ostala nam je tek paučina i malo lirskog praha…
U književnoj teoriji i filozofiji jezika, hronotop je način na koji su konfiguracije vremena i prostora predstavljene u jeziku i u diskursu. Termin je uveo Mihail Bahtin koji ga je koristio kao centralni element u svojoj teoriji značenja u jeziku i književnosti.
Sam termin dolazi od dvije grčke riječi, hronos (‘vrijeme’) i toppos (‘prostor’); a za Bahtina je provodnik kroz koji značenje ulazi u logosferu. Po njemu, žanr je ukorijenjen u percipciji toka događaja i njegovog predstavljanja određenih pogleda na svijet ili ideologija.
Imala sam priliku da tokom jedne književne radionice uživo slušam genijalnu Dubravku Đurić i njeno prisjećanje na to kako se odnos kritičar - pjesnik u regionu izmijenio u posljednjih dvadesetak godina. Ranije se smatralo da je pjesnik ta neukrotiva snaga prirode, Pitija ili orakul, koji gotovo nesvjesno tvori; kritičar je, pak, bio taj naučno i teorijski potkovan tumač koji bi nam “prevodio” kazivanja Pitije.
Međutim, kako prema Andre Martineu sve u jeziku teži tzv. principu Economia linguistica, odnosno minimizaciji napora, a sveukupna filozofija se posljednjih pedesetak godina zasniva upravo na jeziku - došlo je do sažimanja i ova dva oblika, odnosno pjesnik i kritičar postali su jedno.
Tako, Vukanovićeva, upoznata sa teorijom Bahtina, svoj dar iskazuje kroz jednu utvrđenu naučno-teorijsku bazu, i dok je zbirka “Prostorne vertikale” istraživanje toposa, “Prolaznici” i najnovija “Ništa ne stiže na vrijeme” izraz su pjesnikinjine zaigranosti sa prevrtljivim pojmom vremena.
Tako, u ciklusu “Od danas do sjutra”, u pjesmi “Mladost”, pjesnikinja kaže:
”Ne okreći se za sobom,
ne boj se!
Ne može te
niko stići,
njihovo nebo
nije ti ni do koljena.”
Ovdje učitavamo i biblijski motiv ostavljanja prošlosti za sobom i famozni trop o Lotovoj ženi.
Prema Knjizi postanja, Lot je sinovac Avrama i otac Moava i Amona. Po predanju, zbog njegove pravičnosti, anđeli ga blagovremeno upozoravaju da napusti Sodom i tako izbegne sudbinu Sodomljana, spaljenih nebeskim ognjem. Lotova žena, međutim, biva pretvorena u kip soli jer se, uprkos upozorenju, osvrnula za sobom da vidi šta se to zbiva sa Sodomom (Postanje 19:26).
Sa motivom neosvrtanja susrećemo se i u grčkoj mitologiji, u ljubavnoj priči o Orfeju i Euridiki.
U srpskoj poeziji, ovaj motiv interpretirao je Branko Miljković, jedan od najvećih srpskih pjesnika druge polovine dvadestog vijeka, čija je lična sudbina jednako tragična kao i sudbina mitskog junaka, koji mu je poslužio kao inspiracija (Zbirka “Uzalud je budim”, pjesme Orfej u podzemlju, Triptihon za Euridiku i Sonet o neporočnoj ljubavi).
Trideset sedam pjesama u zbirci “Ništa ne stiže na vrijeme” podijeljene su u šest ciklusa.
Prvi ciklus naslovljen je “Prag” i sastoji se od pjesama Zovnula bih te, Ne bacajte starudiju, A nigdje žive duše, U Plavnu dvadeset osam godina poslije, Da ode tišina.
Mom senzibilitetu jedna od najbližih pjesama, koju bih izdvojila u ovom ciklusu, je upravo:
“Ne bacajte starudiju”:
…Stolice su jedva disale
ali se nijesu pomjerale.
Ormar je na svoje police slagao
odlaske, dolaske
suze, poljupce...
Lampa je na sve to
pečat udarala.
Zato,
ne bacajte starudiju!
U njenoj crvotočini
mi smo prohodali,
hodali,
razgovarali...
(Plavno, 28. januar 2020)
Izvjesni “pjesnički animizam” predmetima, stolicama, ormarima, lampama ovdje bukvalno daje dušu i moć da dišu, da skladište uspomene, čak i “udaraju pečate”.
I ova pjesma je napisana u Plavnu, i može se reći da u svojim pohodima tamo, u mjesto rođenja, pjesnikinja sasvim nabokovski traži i nalazi tragove svog privatnog izgubljenog raja.
Drugi ciklus, naslovljen “Od danas do sjutra”, čine pjesme Mladost, Dobro je što ne znam, Izbavljenje, Nemaš kud, Obične riječi, Sjećanje, Jednog samo da nije, Starost.
“Sjećanje” je napisano na Petrovdan, jedan od najvećih hriščćanskih praznika.
”Sjećanja su u naš život
ulazila polako,
nesigurno,
kao da su zalutala.
Ubrzo su počela
jedno po jedno,
a onda
(kako nam se Nigdnina približavala)
u jatima,
kao ptice.
Poslije su došla gnijezda,
pa mladunčad…”
Ljudska sjećanja su slobodna poput ptica, polijeću i, mada lutaju, svijaju gnijezda i pjesnikinja je zapitana, da li će nam upravo ta sjećanja omogućiti oprost i izbavljenje, kako ja shvatam, upravo u judeo-hrišćanskom poimanju.
“Granicu”, treći ciklus, čine: Novi zidovi, Granica, Kao da je vrijeme dvorište, Posljednji pogled, Protok, Samo neke mrvice, Vrijeme.
Dok su prethodna dva ciklusa ponajviše nadahnuta potragom za izgubljenim rajem, kao i motivima iskupljenja i izbavljenja, treći ciklus je omeđen i obilježen ličnim i fizičkim granicama i zidovima. Naši životi se došaptavaju, nesvjesni da im je “rok upotrebe davno istekao” u dvorištu od vremena prošaranog cvijećem.
Ono što želim istaći jeste ljepota i bogatstvo poetskog izraza Vukanovićeve. U poplavi kvazi-pesama u prozi (ne mislim na kvalitetnu proznu poeziju), pod bombama “deseterca”, pretrčavajući po minskim poljima loših metafora… Ponekad bivamo okriljeni i osnaženi izvanrednim poetskom djelom, kao što je ovo Jovanke Vukanović.
Ciklus “Riječ” čine pjesme: Hoćeš li izdržati, I otac i majka, Malo se tu šta može uraditi, Moja mala čitanka, Razgovor s pjesmom, Svakidašnja priča, Zajednička pjesma.
Lajt motiv ovog cuklusa, rekla bih, je u naslovu pjesme koja ga otvara “Hoćeš li izdržati?”
Lirska junakinja životom svojim doji svoju riječ (“I otac i majka”), konstatuje da
”Malo se tu
šta može uraditi
Jer,
sve što bih ponudila,
bojim se,
već se odomaćilo.
I, šta poslije?”
U nadrealnom, fantastičnom stihu metapoeme “Razgovor s pjesmom”, lirska junakinja proročki upozorava svoje djelo
“Kad me ne bude,
upiraće prstom na Tebe”
puštajući ga na ovaj način (djelo) da ide svojim putem, za svojom sudbinom, nezavisnom od usuda lirske junakinje.
Kao što je rečeno, ako nekog voliš, pusti ga da ide.
Ljubav se kao lajtmotiv provlači kroz svih šest ciklusa pjesama ove zbirke, ljubav i sloboda. Ova ljubav lirske junakinje je bezuslovna, ispunjava prostor, vrijeme, čak i granice, zidove, ormare, lastavičja gnijezda, a uključuje i tužnog komšijskog psa.
Sve manifestacije postanja lirske junakinje, koja iz pjesme u pjesmu mijenja fizički oblik, veže nit koja se provlaći kroz svih šest ciklusa, a to je emanacija ljubavi u svim njenim pojavnim oblicima, uključujući one teško prepoznatljive na prvi pogled.
Peti ciklus, “Pjesnik”, čine: Čitajući velike pjesnike, Između rose i sunca, Ništa ne stiže na vrijeme, I mrtvi i živi.
U pjesmi “Između rose i sunca” lirska junakinja tuguje za Čarlsom Simićem:
”Kad umre veliki pjesnik
umru pomalo i ostali.
U onom što im preostaje
niko im neće reći
dokle bi mogli stići…”
U pjesmi, po kojoj je naslovljena zbirka, “Ništa ne stiže na vrijeme” (Dejanu Vukićeviću, u spomen)
”Pad ploda
koji prerano krene
čeka ništavilo zemlje.
A ona,
da je bila vidovitija,
održala bi ga na grani…”
Naziv i temat ovog ciklusa asocira me na Psalme (1:3), što je vjerovatno suviše optimistično tumačenje. No, to je zaključak koji ja sama hermeneutički izvodim: “On je kao drvo usađeno kraj potoka, koje rod svoj donosi u svoje vreme, i kome list ne vene: šta god radi, u svemu napreduje.”
Ovdje dolazimo do ozloglašene dihotomije autorske namjere VS. čitalačke interpretacije.
Nazora sam da čitalac, sve i da hoće, ne može da ponovo kreira inicijalnu namjeru u umu i u iskustvu autora. Takođe, smatram da to nije ni potrebno. Za mene je poezija - invokacija, prizivanje, oživljavanje emocije riječju. To je za mene vrlo subjektivan i intiman čin. Ja nikada nisam bila u Plavnu, niti u bližoj budućnosti imam mogućnost da odem tamo. Ono što mogu da učinim jeste: da se smisaono i empatijski povežem sa osjećajem pjesnjikinje koji ju je podstakao da neki stih porodi.
Posljednja ciklus, “Čovjek nije lastavica”, otvara pjesma istog naziva, u kojoj autorka promišlja:
“Kad krene,
sve četiri strane svijeta
pod krila zavuče.
A čovjek,
učini li samo korak,
već je nekom
na put stao.”
U pjesmi Pred ogledalom “sve je moguće” i “ništa nije nemoguće”, “Cilj” nas upućuje da idemo sporednim putem, krivudavim i zaobilaznim. Stihovi
“Gledaš
- ne vidi se.
Zoveš
- ne odaziva se.
Zamišljaš
- ne pojavljuje se.
Očekuješ
- ne dolazi.
Počinješ iznova…”
iz pjesme “Udalji se katkad od sebe”, i završna pjesma “Penelopa koja to nije” zaključuju interpretaciju Natalije Đaletić, sa kojom se dubinski slažem: “U tvorenju Jovanke Vukanović, pjesnikinje čiji jezik i stil reflektuju složene emocionalne, filozofske i čovječanske teme, sekundarna značenja/prizvuci postaju ključni elementi njenog pjesničkog opusa. “Ništa ne stiže na vrijeme” je zbirka duboko proživljenih ličnih i sveljudskih događaja.
Specifičan jezik i raskošna upotreba stilskih figura (metafora, simbol, paralelizam, ironija, ponavljanje...) su Jovankino oruđe kojim nam otkriva duboke slojeve ljudskog postojanja i naglašava složenost ljudskih iskustava.”
Bonus video:
