Književnost nastala u strahu najveća je planina ovog svijeta

Govorim o epohi kada je čitati, u isto vrijeme, značilo i pisati.

Šesnaesto stoljeće - najteža kriza!

Danas čujemo razdraganu tvrdnju da naš kulturni identitet najviše duguje petrovićevskoj epohi, što je ponekad prilično upitno, moguće i neopravdano, jer identitetski dug, najprije, počiva u 16. stoljeću kad je bilo: Biti il’ ne biti!... Bio je to tunel između pada Crnojevićâ (oko 1500) i uzleta ranih Bokelja (oko 1600) - možda najmračniji kroz koji je ikada prošla Crna Gora.

Misliti, to je značilo u "stoljeću mraka", jednostavno, rađati. Prepisivati je značilo, zapravo, književno djelovati. Prepisivati, u oralnoj epohi, već samim dodirom pisma u zaglušujućoj pustinji usmenosti, značilo je stvarati.

U ranoj francuskoj renesansi prevod i prepis već se smatraju književnošću: “Od 1475. do 1540. g. ukupno su 362 teksta, od čega 98 klasičnih autora, bila objavljena, prevedena na francuski sa drugih jezika, potvrđujući rastući značaj maternjeg jezika u književnoj kulturi rane francuske renesanse” (up. Glyn P. Norton: Translation as Literature, Harvard, 1994, 180).

Maternji jezik (growing importance of the vernacular in the literary culture) - to je svuda pitanje za tri znaka uzvika!

Priznanje pisara, ili pjesnika, što je najprije bio Jovan Dijak (svoj tekst organizovao je u stihovanoj formi) da piše u strahu poznata je umjetnička emocija. Njegov egzistencijalni drhtaj, strah od osmanskih pogroma kojim je ispunjen vijek, on sam ne bi tako nazvao ni u snu, ali mi danas nemamo bližu riječ za osjet kojim nas probija njegov stih. To nije pisanje, to je drhtanje.

U velikoj sam nuždi i skrbi pisao, kaže on u svom predgovoru za Četvorojevanđelje 1546. godine.

Godinu ranije, u skriptoriju hrama “živonačelne i nerazdjelne Trojice“, Jovan piše Pogovor za svoj glasoviti Tipik jerusalimski i, u puka dva stiha, kaže sve što se na toliko prostora može reći:

U ta ljuta i priskrbna vremena, u dane sultana Sulejmena.

Stanje straha

Strah je krizno stanje tijela i duha. U književnosti je indikativan zato što mu riječ daje trajnost i konzervira mu stanje, ne prekida ga, ne ukida već razgori i rasplamti. Književnost nastala u strahu najveća je planina ovog svijeta. U novije vrijeme disidentski pisci to savršeno dobro znaju.

Ni Jovan nije izuzetak. Zato je on nešto više od skriptorskog pisara i tipičnog kompilatora (pisac koji interpretira knjige drugih autoriteta) - putujući učenjak i pjesnik.

Takvih autora sredinom 16. v. u pravoslavnom krugu na našim prostorima ima dosta, vrlo vjerovatno na stotine, što putujućih, pišućih po narudžbi i pozivu, što stacioniranih u domicilnom skriptoriju od ranga dijaka (polaznik vjerske škole i učenik kaligrafije), kao što je Jovan, do jednog mitropilita zetskog kao što je Gerasim iz Šudikove (? - posl. 1573).

Zna se da je Jovan Dijak, dakle, od sačuvanih rukopisa potpisao Stihovani prolog za septembar-februar 1545. U ovom radu on nije bio sam iako je dovršio knjigu vlastitom rukom:

Iz početka napisa blaženi jeromonah Sava, četiri mjeseca i pet dana i umre. I dopisah dva mjeseca bez pet dana ja...

Svojim svjedočanstvom on, dakako, misli na prepisivača i minornog pisca Savu iz Zastupa (? - 1545) koji je umro za radnim stolom u skriptoriju.

Jovanova ruka napisala je i Tipik, 179 listova.

Prepisao je on i Četvorojevanđelje, uz to Predgovor napisao, ukuno 216 listova.

Drugo njegovo Četvorojevanđelje, opsežnijeg sadržaja, 348 listova, danas se čuva u Cetinjskom manastiru.

Triod cvijetni, na preko 300 stranica, tehnikom vodenih znakova datiran je prije 1525. godine i smatra se prvom do sada poznatom Jovanovom knjigom.

To će reći da je dugo trajala karijera ovog prepisivača (scriptor), vjerskog radnika koji ne dodaje ništa svoje (compilator), intervencioniste koji interveniše u tekstu samo kad treba nešto razjasniti (commentator) i, napokon, autora (auctor).

Ako, s druge strane, već znamo da se pjesniku gubi trag 1552. godine, što ne znači da i dalje nije radio (kao što ne znači da nije počeo i prije 1525), karijera mu se izvjesno protegla duže od tri, možda čak četiri decenije.

Četrdeset godina životnog straha i diskurzivnog rada, s perom u ruci, s tekstom na usnama!

Prevodilac

Za ovog pjesnika u crnoj rȁsi (mantija), crnorisca, rasodera, zna se da je bio putujući, lutajući pismenjak.

Putovao od skriptorija do skriptorija, po pozivu ovog ili onog manastira, a lutao ako je ostao bez narudžbe i posla u nepodnošljivim vremenima.

Lucija Cernić mu atribuira tzv. Fočansko Četvorojevanđelje, nastalo u jeku lutanja i pisanja, a Vladimir Mošin Pljevaljsko iz g. 1546. Ovo drugo otkriće nedvojbeno potvrđuje da je putovao, i to po prilici često, jer je samo godinu ranije završio jednu knjigu u udaljenom manastiru Zastup (skriptorijum ugašen u pogromu 1726. g.).

Vrlo vjerovatno dolazio je u dodir i s mediteranskim svijetom, u Boki Kotorskoj ali moguće i u Grčkoj, što se manje može kazati za savremenike iz manuskriptskog kruga na sjeveru. Prepisivači su, name, radili sa mastilom cinoberom koje se moglo dobaviti samo na primorju, te je on tokom duge karijere morao doći u dodir sa drugačijom kulturnom klimom, ako je ijedan od njegove braće.

Znamo pouzdano da je B. V. Podgoričanin (oko 1460 - oko 1540) za svog bavljenja izdavaštvom i vjerskom literaturom u Mlecima, to znači u jeku Jovanove karijere, ohrabrivao domaće pisce u starom kraju rasturanjem svojih knjiga po čitavom manastirskom krugu od Makedonije do sjeverne Dalmacije i današnje Vojvodine (najviše radova je tu i očuvano). U Rusiji Ivana Groznog vrijedni Božidar je bio ugledan izdavač i vjerski radnik sa vlastitim brendom. Izlazi da je i lutajući ćata i pjesnik Jovan, van svake sumnje, došao u dodir i sa Božidarevim i s radovima stvaralaca iz egzilantskog jata, kao što su Pahomije sa Dioklitskog jezera (? - posl. 1519) i Mojsije iz Budimlja (? - posl. 1538). Pjesnik se, međutim, u svakom radu kazuje po svom matičnom skriptoriju, pa i u poslednjem dosad poznatom, tzv. Cetinjskom Četvorojevanđelju iz 1552. pisanom po nalogu Metodija Budimskog: Grešni i manji od svih - Dijak Jovan od Nikolj Pazara.

Evropska književnost već poznaje, za pjesnikova života, dok se razgorijeva renesansa, praksu koju engleska književna misao danaz naziva translation as literature (prevodilaštvo kao književnost).

Izraz, inače, potiče od ruske semiotičke škole, ali je poznat zapadnoj misli kao prenos atmosfere bizantskog akademizma, makar njenog lakog daška, u zapadnu kulturnu orbitu. Taj se termin i na ovog lutajućeg prepisivača (prevodioca: književnika!) makar u minimalnoj, minornoj, mjeri odnosi. I Jovanov stari kraj, skriptorijska mreža u dolini Lima, Pive i Tare minorni je most kuda se probila transmisija senzibiliteta i evakuisan bizantski akademizam dalje na Zapad.

( Gojko Čelebić )