LOVAC NA ZMAJEVE

Velika šansa

Oktobarski izbori nose dosad najveću dozu neizvjesnosti u pogledu rezultata. Ovo su izbori koji bi se mogli nazvati velikom šansom i za DPS i za opoziciju

93 pregleda40 komentar(a)
izbori, glasanje, Foto: Shutterstock
05.10.2016. 06:14h

Izbori 2016. mogu da uđu u istoriju crnogorskog parlamentarizma. Kao PRVI za proteklih hiljadu godina državnosti na kojima je vlast promijenjena olovkom i perom! A ne puškom ili prevratom.

Iako su početkom ljeta dok je buktao rat između opozicionih partija i ovi, oktobarski izbori, izgledali kao već dobijeni za DPS hobotnicu, sada smo u situaciji kada ni njeni prvaci ne vjeruju u izborni trijumf. Koji je u sličnim prilikama, ranijih godina, bio sasvim izvjestan epilog u koji niko ne sumnja. I to je jedan od naših paradoksa - čovjek koji se 90-ih grlato zalagao za očuvanje jednopartijskog sistema i SSRN kao optimalnog okvira za izražavanje političkih različitosti u društvu, Milo Đukanović, postao je šampion tranzicionog višepartizma trijumfujući na svim važnim glasanjima za ovih 27 godina. Da ne ulazimo u to - kako, jer priča je duga i svima poznata.

Međutim, i iz jednog drugog ugla posmatrano, ovo jesu izbori koji bi se mogli nazvati velikom šansom. I za DPS i za opoziciju. Šansa da se pokaže odgovornost i bez obzira na rezultat država uvede u novu fazu političke i društvene emancipacije. To se može nazvati velikom šansom, ali i velikim izazovom.

Crna Gora je, kako bi rekao lider SDP, ekonomski poharana, onda je regionalno konfrontirana između bogatog juga i siromašnog sjevera, potom partijski ugrožena, na kraju kadrovski deficitarna. Korupcija razjeda društvo i pustoši državnu kasu, resursi se nemilosrdno troše i podvode privatnim interesima, institucije su neslobodne, mafija je paralelna vlast ili dio vlasti... Zato su ovi izbori velika šansa da se dese promjene koje će obezbijediti drugačiji način vladanja od onog koji je praktikovao Đukanović, a onda i njegov DPS skoro tri decenije. Bez tih promjena Crna Gora nema šansu da preživi kao država. Ako bi i nakon 16. oktobra nova vlada bila skrojena na već viđeni način, sa Gospodarom na njenom čelu i poslugom u ministarstvima, onda bi ona mogla završiti kao ona Nikolina s početka vijeka - kapitulacijom prije kraja mandata. Zato opcija sa eventualnom pobjedom DPS jeste nešto što najmanje ide na ruku državnim interesima, čak i samom DPS-u! Jer nositi apsolutnu odgovornost za dalji put države u ovako složenom i kompleksnom trenutku, preteško je breme za umornog i potrošenog Đukanovića. To pokazuje i kampanja, to ne može da sakrije ni fotošop i glamur u spotovima. Voditi zemlju sa 41 poslanikom, namaknutim u noćnim razgovorima u kabinetu Duška Markovića, bila bi opasna avantura i za DPS i za državu.

S druge strane, oktobarski izbori su velika šansa i za opoziciju. Da u slučaju konačne pobjede ona pokaže odgovornost i ozbiljnost u vođenju procesa. A pobjeda je svaka postizborna situacija u kojoj istinski opozicione stranke mogu da sakupe više od 41 poslanika. Ili bar toliko. Da li je, dakle, opozicija spremna da preuzme odgovornost i kanališe procese ako dođe u priliku da odlučujuće utiče na formiranje parlamentarne većine a time i izbor vlade. Demokratski front je u pravu kada kliče "Mi ili On", jer je Đukanović doveo zemlju do tačke gdje je sudbina društva i države direktno povezana sa njegovim povlačenjem iz politike. To je prvi i osnovni preduslov suštinskih promjena za kojima Crna Gora vapi. Ali DF nije u pravu kada kaže da će sve da se riješi i Crna Gora da proradi 17. oktobra, "kada Njega pošaljemo kući"! Za sanaciju stanja trebaće i vremena i ljudi i mudrosti. Opozicija mora sve to da pokaže. Posebno ako bi izborni rezultat bio tijesan a vlast i opozicija na klackalici. Mirna tranzicija vlasti i pravljenje stabilne vlade najveći su izazovi koji u takvoj situaciji stoje pred opozicijom. Da li ona ima detaljan plan za postizborni epilog koji decenijama priželjkuje?! Umjesto jeftinih međusobnih prozivki i sumnjičenja, pametnije bi im bilo da su sjeli i prije izbora dogovorili i predočili plan vođenja zemlje u slučaju izborne pobjede. Tim prije jer su svima dobro poznate političke i ideološke razlike među opozicionim strankama koje bi u postizbornoj pobjedničkoj situaciji trebalo prevazići kako bi se obezbijedila mirna tranzicija vlasti. I time dao doprinos unutrašnjoj koheziji i regionalnoj stabilnosti. Za takav rasplet DF bi, recimo, morao da odustane od poništenja odluke o priznanju Kosova, što najavljuje u kampanji, ili od ukidanja sankcija Rusiji! Jer prvo vodi ka destabilizaciji regiona, drugo dovodi u pitanje ili zaustavlja integracione procese sa EU! Čak i u slučaju nemogućnosti da se prevaziđu ove ili neke druge razlike, opozicione stranke ne bi smjele odustati od pružene prilike - rješenje bi u tom slučaju bilo formiranje prelazne ili tehničke vlade koja bi imala oročen mandat, na godinu i po ili dvije, sa precizno utvrđenim zadacima što bi dovelo do mirne tranzicije i organizovanja novih izbora u fer i demokratskom ambijentu. Ponavljam, bilo bi bolje da je opozicija već sjela i napravila dogovor za svaku moguću situaciju, nego što ostavlja sva ta pitanja otvorenim za postizborni period.

Uglavnom, kako god se okrene, ispada da oktobarski izbori nose dosad najveću dozu neizvjesnosti u pogledu rezultata. Realno postoji Velika šansa da se DPS pošalje u opozicione klupe, što onda stavlja pred novu parlamentarnu većinu veliki izazov formiranja i vođenja nove vlade. U slučaju da DPS nekim čudom sačuva vlast, na njemu je velika odgovornost kako i sa kim dalje. Nadati se da su sve partije dovoljno zrele i odgovorne da veliku šansu pretvore u veliku pobjedu demokratije koja bi pri svakom izbornom rezultatu garantovala siguran i stabilan put Crne Gore.