Nagrade ne treba uzimati previše ozbiljno

Zanima me moć priče, kako nas priče koje mi pričamo o sebi mogu voditi kroz život i kako možemo upasti u druge priče i postati zarobljeni od njih...

538 pregleda0 komentar(a)
Na promociji sa Piterom Bretom i Džoem Ejberkrombijem, Foto: Pinterest
15.12.2018. 18:12h

Mark Lorens kaže da nikada nije imao ambicije da bude pisac, tako da je bio veoma iznenađen kada je u prvom pokušaju pronašao agenta. Njegova prva trilogija, “Slomljena imperija”, bila je univerzalno priznata kao prestižni rad iz oblasti fantazije. Potom je uslijedila njegova najbolja trilogija “Rat Crvene kraljice”. Trilogija “Knjiga predaka” počinje 2017. godine sa “Crvenom sestrom”.

Pišete epsku fantaziju za koju mnogi kritičari kažu da je odlična za odmor, čak i kada je mračna. Šta vas je najviše privuklo ovom žanru?

- Nijesam siguran šta mislite pod “odlična za odmor”, pa ću reći samo zašto pišem epsku fantaziju. A odgovor je stvarno tako dosadan kao da ste pitali zašto preferiram kafu a ne čaj. To je samo lični ukus. Čitao sam puno knjiga iz žanra fantazije, uživam u njima više od drugih žanrova, i tako da ih i pišem. Fantazija budi maštu.

Vaše su knjige prevedene na preko dvadeset svjetskih ježika i prodate u preko million primjeraka. Šta to znači: da je žanr epske fantastike, gledano uopšteno, veoma popularan širom svijeta, ili da Vi pišete odlične knjige na veoma dopadljiv način?

- Mislim da je broj sada stigao na 25 jezika. Žanr fantazije je očito veoma popularan u engleskom govornom svijetu. Prodaja mojih knjiga u inostranstvu je prilično nepredvidiva, u jednoj zemlji dobro ide, manje u njenom susjedstvu i bez očiglednog razloga. Iskušenje je takve varijacije pripisati kvalitetu prevoda, odluci o naslovnici knjige i činjenici da li oni mijenjaju naslove... ali zaista mislim da postoji veliki element sreće. Moja najbolja prodaja izvan engleskog govornog područja je u Brazilu, gdje sam veoma popularan.

Priroda ponude i potražnje je takva da nije bitno koliko je tržište za nešto... i dalje moraš biti jako dobar u tome što radiš kako bi dobro uspio.

Vaša prva trilogija “Slomljeno carstvo”, sadrži tri knjige: “Princ trnja”, “Kralj trnja” i “Car trnja”. Šta medjusobno povezuje ove knjige? Šta im je zajedničko?

- Sve moje trilogije su u suštini jedna duga priča koja se razdvaja na tri dijela. Nemoguće je početi sa drugom knjigom, prije nego što otvorite prvu i počnite je čitati.

“Princ lakrdijaša” je prvi roman trilogije “Rat Crvene kraljice”, žene koja se tokom čitave svoje vladavine borila protiv nevidljivih sila. Šta Vas je inspirisalo da stvorite lik veoma lukave i podle Crvene kraljice i njene, još podlije i lukavije Tihe sestre koja je bila nevidljiva za većinu ljudi?

- Upitan sam puno puta “šta me je inspirisalo?” i dok ponekad imam odgovor, devet puta od deset ja ga ne znam. Ovo je jedan od tih devet. Za mene je pitanje zanimljivo i slično vrlo čestom “odkud dolaze vaše ideje?” pitanju od koga pisci strahuju. Čini se da oni koji nijesu pisci na isti način ne razumiju maštu. Oni očekuju da postoji objašnjenje za ovo i ono. Odgovor na “odakle vam ideje?” je da ja nemam pojma. Spuštaju se kroz zemlju, padaju sa neba, love me u mraku. Odgovor na “šta vas je inspirisalo?” često je isti. Inspirisan sam svime što sam ikada gledao, čitao ili iskusio. Ali, generalno to je isto kao kada čovjek proba smuti. Sve vrste sastojaka stavljaju u blender i zatim piju rezultat.

Aroma nije jedan od mnogih sastojaka. Na isti način, generalno ne mogu da pratim liniju ideje ili lika koji sam izmislio koja bi mogla da ga inspiriše. Često će biti hiljadu različitih stvari koje se miješaju u različitim proporcijama kako bi napravili nešto što ne liči ni na jednu od njih. Lik Džalana je rijedak primjer kada stvarno mogu ukazati na uticaj.

U liku princa Džalana Kendeta, unuka Crvene Kraljice, ilustrujete pijanca, kockara, zavodnika kakvog možemo sresti na ulici, u kafani... On neočekivano upada u smrtonosnu klopku kakvu nikad nije očekivao. Da li Vam je neki interesantan čovjek koga znate iz svakodnevnog života, bio inspiracija za stvaranje lika Džalana Kendeta?

- Inspiracija za glavnog junaka, Džalana, potekla je iz knjige Džordža Mekdonalda Frejzera “Flešman” (1969) i narednih nastavaka. Mekdonald Frejzer je sam uzeo Flešmana iz “Školskih dana” Tomasa Hjuza (1857), tako da je on inkarnacija karaktera koji je bio sa nama najmanje 150 godina!

Džalan je kukavica i besmislen, veoma usredsređen na sebe i svoj komfor. Njegov odgovor na opasnost je da pobjegne. Nažalost, on se uvijek zaglavi u situacije gdje mora da igra heroja.

Lik Džalan Kendeta je komleksan. Bezazleni kockar, pijanac, plejboj, postaje veliki ratnik. Zajedno sa Snorijem ver Snagsonom, hvata se u koštac sa daleko jačim i opasnijim protivnicima. Nažalost, na kraju shvata da iza svega toga stoji njegova baka Crvena kraljica. Da li ste ovim snažnim, uzbudljivim, ali veoma duhovitim dogadjima, željeli da date neku važnu poruku svojim čitaocima?

- Glavni cilj mojih knjiga je da me zabave dok ih pišem, a kasnije da zabavim ljude koji ih čitaju. Međutim, istražujem određene teme preko trilogija. Teme su odvojene od zapleta i više predstavljaju književni element u radu. U trilogiji “Rat Crvene kraljice” jedna od tema je kako smo oblikovani očekivanjima drugih, i kako kada odigramo ulogu da prevarimo druge, ta uloga nas može prevesti i postati istina. S tim u vezi je moć priče, kako nas priče koje mi pričamo o sebi mogu voditi kroz život i kako možemo upasti u druge priče i postati zarobljeni od njih. Džalan je čovjek koji ne laže samo drugima, već laže sebe. Ove ideje postaju vezane magičnim sistemom koji postoji u knjigama u kojima vjerovanje uvodi stvarnost, a stari mitovi su dati u obliku vjerovanja masa i pojedinaca.

Za svoje trilogije dobili ste brojne nagrade. Koju biste nagradu izdvojili kao posebno značajnu?

- Ja nijesam impresioniran nagradama koje potiču od malih žirija ili malih izbornih tijela. One su vrlo parohijalne i predvidive. To su lični ukusi i predrasude gomile istomišljenika koji imaju neobjašnjivu težinu po tradiciji. S druge strane, nagrade sa velikim biračkim tijelima su slično predvidljive i lokalne pristrasnosti postaju opšta pristrasnost koju nazivamo “popularnošću”. Sve to znači da su nagrade precijenjene i prilično glupe.

Kad govorim o tome, istakao bih da imam naklonost za Gemmell nagradu, jer sam veliki obožavatelj Dejvida Gemela i bio sam veoma tužan zbog njegove rane smrti. Pored toga, ako pobijedite... oni vam daju ratnu sjekiru!

Šta za vas znače književne nagrade?

- Nagrade su pomalo zabavne. Bolje je imati nagrade nego da ih nemati, ali stvarno ih ne treba uzimati previše ozbiljno.

Da li nagrade pospješuju rivalstvo medju piscima, pogotovo rivalstvo sa negativnim predznakom?

- Nijesam siguran kakva forma rivalstva će biti između pisaca ili ko će to primijetiti. Nikada nijesam vidio da neki pisac od značaja kaže nešto negativno o drugom piscu. I naravno u pokušaju da napišu bolje knjige... kako bi se takmičili?

Sve nagrade leže negde u spektru koji se kreće od “koliko kopija je prodato?” do “da li ovih 3 ili 6 osoba razmišlja o nekolicini knjiga koja je najbolja?” to jest oni su popularna takmičenja ili zasnovanana velikoj ili maloj kliki. Nijedan od njih nije bitan na bilo koji način.

Da li se književnom nagradom nagradjuje književno djelo, ili pisac?

- Književne nagrade iz oblasti fantazije ne prave nikakve razlike u pogledu prodaje. One su uglavnom o egu i stoje u određenim malim grupama. One su način da se pojedini mali komadi fantazijskih fanova identifikuju i kažu “to je ono što nam se sviđa”.

Koliko politika ima uticaja na odluke žirija za nagrade?

- Žiri može biti bilo koja šačica odabranih pojedinaca u biračkom tijelu koje može da broji nekoliko hiljada i mora platiti da im se dozvoli da glasaju, ili biračko tijelo koje broji stotine hiljada i da se glasa slobodno na internetu. Pitanja koja ih pokreću uglavnom su pitanja razmjera. Za najveće (kao što je nagrada Goodreads Choice) rezultat je blisko povezan sa popularnošću/prodajom knjiga. Za najmanju (nagradu sa malim žirijem) izbor je sve što se tiče izbora knjige koja je bliska sa lokalnom estetikom, koja može biti roman sa određenom vrstom društvene/političke poruke ili roman - omaž nekoj literarnoj tradiciji itd.

Pisac koji je diplomirao fiziku i ima doktorat iz matematike

“Princ lakrdijaša” prvi je roman trilogije “Rat Crvene Kraljice” engleskog pisca Marka Lorensa. Tokom čitave svoje vladavine Crvena Kraljica se borila u dugom ratu, vodeći u tajnosti bitke protiv sila koje se kriju iza prijestola i država, a ciljevi su joj bili nešto više od osvajanja zemalja i zadobijanja zlata. Njeno najveće oružje bila je Mučaljiva Sestra - većini nevidljiva, o kojoj skoro niko i ne priča. Unuk Crvene Kraljice, princ Džalan Kendet - pijanac, kockar i zavodnik - jedan je od onih koji mogu da vide Mučaljivu Sestru. Zadovoljan svojom ulogom nebitnog člana kraljevske porodice, Džal se pretvara da njegova grozna baba ne postoji. Ali rat protiv neupokojenih sve je bliži i Crvena Kraljica poziva svoju porodicu da brani državu. Džalan misli da to neće imati nikakvog uticaja na njegov život. Ali on griješi. Lorensov roman “Princ lakrdijaša” objavila je Laguna.

Mark Lorens je rođen 1966. godine u Sjedinjenim Državama. Dok je još bio mlad, njegovi roditelji su se preselili u Veliku Britaniju. Lorens je diplomirao fiziku i ima doktorat iz matematike. Vratio se u SAD nakon što je doktorirao na matematici na Imperial koledžu da radi na raznim istraživačkim projektima uključujući i program protivraketne odbrane “Star Wars”. Vrativši se u Veliku Britaniju, radio je uglavnom na obradi slike i teoriji odlučivanja - rasuđivanja, bio je naučni istraživač u oblasti vještačke inteligencije. Lorens je oženjen, ima četvoro djece i živi u Bristolu. Glavni je njegovatelj svog dijeteta sa invaliditetom, pa zbog toga ne putuje da promoviše svoje knjige ili prisustvuje konvencijama.