LAKAT U REBRA

Ponedjeljak

Kako je Vito N. uz pomoć savjeta lajf kouča pokušao da plati račune

2 komentar(a)
Struja, cijena struje, potrošaći, račun za struju, Foto: Luka Zeković
15.08.2016. 06:40h

Stajao je Vito N. ispred ogledala u svom hodniku i u jednoj ruci držao račun za struju koji mora da plati, a u drugoj novčanicu koja je podmirivala samo polovinu pomenutog računa. Razmišljao je kakvu čaroliju da izvede pa da sa 50 eura plati račun od 99, sakupilo se i jedno 35 eura duga od prethodnog mjeseca. Pomislio je na savjet koji mu je prije neki dan uputio njegov lajf kouč, sve se može riješiti zagrljajem. Ako ode na šalter Elektrodistribucije i zagrli inkasanta, da li će ovaj pristati da se zagrljajem plati račun? Ne bih rekao, pomisli Vito.

U to iz jedne od soba izađe njegova kćerka, mezimica.

- Tata, daj desetak eura, danas moram kod frizera.

- Imam samo 50.

- Daj, otići ću do prodavnice i usitniti.

Uzela mu je pare, vratila se kroz par minuta dala mu 40 eura. Vito ih brzo sklupča u džep, više nema darivanja ako misli da račun od struje spusti ispod 100 eura, kako mu je ne bi isključili zbog duga. Pozdravio se sa ženom i otišao na posao, ponedjeljak, nigdje osmijeha…

Budite ono što jeste, mislite pozitivno, budite otvoreni za druge, nemojte da brinete, okružite se ljudima koji misle pozitivno… prolazili su mu kroz glavu savjeti koje je prije desetak dana čuo na kursu

Kako biti srećan. Ali onih 40 eura u džepu su bili nedovoljno stabilan argument da bi ovog ponedjeljka pronašao put do sreće. Prethodne noći je uredno složio i druge račune u fioku, za vodu i smeće ovog mjeseca neće plaćati, ljeto je, onaj od poreza za stan neka čeka jesen. Telefonske račune će morati, ali o njima će sjutra razmišljati.

Na poslu svi pominju novu sistematizaciju, ogovaraju šefa, neki kažu firma je u krizi, drugi tvrde suprotno, sve raste osim plata. Vratila mu se koleginica sa kursa za sreću tokom vikenda, toliko se smije da to para uši, više liči na nervnog bolesnika, nego na zadovoljnu osobu. Obara decibele. Oko nje oblak parfema, morate maramicu na nosu da držite. Negdje oko pola deset prostruja vijest da je kolegi umrla baba od 90 godina, vijenci se ne prilažu i svi se pogledaše.

- Da idemo da izjavimo saučešće, predloži kolega, nekoliko njih prihvatiše. Vito izađe sa nima, ali umjesto na groblje, ode do Elektrodistribucije da plati račun. Kad je vidio inkasanta za pultom, odmah je odustao od zagrljaja, pomislio je da se taj i ne sjeća ko ga je posljednji zagrlio. Platio je račun, spustio dug ispod 100 eura, makaze neće raditi. Uz to mu je inkasant saopštio da mu je uslišena molba i da mu je račun za prethodni mjesec umanjen za 8 eura. Čarolija prava…

Usput je svratio do bankomata da vidi da nije nešto zaboravio na računu. Prvo su se samo gledali on i bankomat, dok nije osjetio kako je već dvoje klijenata stalo u red iza njega. Krenuo je od brojke 100, one više nije ni pokušavao. Mašina je odbila transakciju. Na 50 ista reakcija, 20 takođe, ali se bankomat smilovao na 10 eura. Vito ih je ugrabio kao nagradu na lotou i strpao u džep. Osjetio je podsmijeh ono dvoje koje su bili iza njega, čime je njegova muka bila još veća.

Sa posla je tog dana krenuo ranije kući, već na vratima ga je dočekao sin.

- Tata, gdje si više, daj 3 eura da idem na bazen.

- Imam samo 10.

- Daj mi 10, evo ti 7, ja sam ozbiljna institucija, uvijek imam da usitnim.

Nakon transakcije sin je otišao preko vrata i dobrano ih zalupio. Čuo je samo kako je prokomentarisao: Ko ti dade to mafijaško ime Vito?

Supruga mu je već bila stigla kući, podgrijavala je ručak, Vito nije bio gladan, rekla mu je mora da jede, za njegovo dobro. Mrzovoljno je pojeo samo supu, a onda je supruga kazala:

- Vito, trebaju nam kese za smeće, moram da ponesem i 15 eura da platim za piliće koje smo uzeli prije mjesec dana.

- Nemam više od 7 eura

- Kako to nemaš, jutros si imao 50?

- Platio dio računa za struju, frizuru našoj kćerki, evo sada bazen sinu…

- Šta da radim, čovječe, čekaju me ispred zgrade za te pare!

Usred njihove prepirke zazvoni zvono na vratima i žena reče: Vito, otvori. On nevoljno pođe, pomisli da nije poziv od suda za saobraćajku, proviri kroz špijunku, kad ono komšija sa sprata, poznat po tome da stalno traži pozajmicu. Par sekundi se dvoumio da otvori, ali zvono ga prenu i otvori vrata.

- Dobar dan komšija hoćete li unutra?

- Neću komšija, već dođoh nešto da vas pitam.

- Nemam u kući 5 eura, ako ste zbog toga došli.

- Ne, ne, komšija, ja vam već dugujem stotinu, a kćer mi poslala neke pare, pa htjedoh da vam vratim 50.

Vito ugleda novčanicu od 50 eura u njegovim rukama, proguta knedlu i zadrža ruku da mu ih ne zgrabi. Komšija pruži ruku i dade mu pare. Vito osjeti naglu potrebu da ga poljubi, ali komšija se uz izvinjenje već penjao stepenicama. Vito polako zatvori vrata, samo što nije vrisnuo od sreće, kad mu žena ote onih 50 eura iz ruke.

- Ja ću u trgovinu, dakle vratio komšija dio duga.

- Vratio, reče Vito, iznenađen i srećan, smijuljeći se kao da je prisustvovao nekom svjetskom čudu. Vasiona sve vraća, prisjetio se poruke sa kursa o srećnom životu. I to što mu je žena otela pare nije mu smetalo. Otišao je do kauča i san ga je prevario.

Sanjao je kako je nedjelja i majka njega i njegove sestre kupa i sprema za školu, već se osjećala težina i obaveze dolazećeg ponedjeljka. Ali još uvijek su kod roditelja.

Odjednom se u snu obreo u petak popodne, kada je sa torbom na leđima trčao prema kući. Slobodan vikend, novi fudbal, zakazane utakmice u ulici… Potom se u snu naoblači, kao on je sa porodicom na moru, smjestili se na plaži kad odjednom pojuriše ih nekakvi računi za parking, za ležaljke, suncobran, ona lijepa djevojka koja im je donijela piće i sladolede sada maše računima kao vilama ih vija ih po plaži…

Tek tada je prepoznao, bila je to njegova instruktorka joge koja mu je prijetila što nije platio račun za posljednje dvije seanse. Jedva živu glavu izvukoše do kola. Odatle do stana gdje su smješteni, kad pred vratima ih čekaju nekakvi komunalni policajci sa torbama punim ogromnih računa koji se vuku po zemlji. Vito iskusno samo žmigavac lijevo i pravac ka Podgorici, za njima sirene, policijska auta, puče mu guma i on se sav u znoju probudi. Prisjetio se svoje babe i njenih mekih priganica, kakav je ona lajf kouč bila, sva djeca su kod nje bila nasmijana, valjda je nekog đavola, osim vode i brašna stavljala u tople i nadošle priganice.

Žena ga pogleda i upita: Šta se dešava sa tobom, da se nijesi zaljubio? Nije odgovorio, samo je zatražio da mu skuva kafu.

- Potroših 50 eura, 15 za kokoške, ostalo sve u jednu kesu stade, reče ona.

Vito i to oćuta.

- Kad ćeš da platiš i druge račune? opet ga je upitala i opet nije dobila odgovor.

Vidjevši da sa njim nešto nije dobro, uzela je knjigu i pročitala mu šta je Ivo Andrić napisao u “Znakovima pored puta”:

”Čuvajte se ponedjeljka! To je dan kada ljudi na vas najviše navaljuju, kada se poslovi javljaju sa svih strana. To je, često, dan prenagljenih zaključaka i suviše brzih odluka”.

- Mislim da je svaki dan kada plaćam račune ponedjeljak, odgovori joj Vito.

Izašao je na terasu, vidio da mu sin nije odvezao kola, brzo krenuo da izlazi iz stana, čuo je da nešto žena govori za njim, poslije je vidio da mu maše sa balkona, upalio je auto, ustanovio da ima dovoljno benzina da stigne do nekog mjesta za tihovanje i do vazduha… U džepu ga je žuljalo onih 7 eura koje mu još niko nije oteo, sjutra je novi dan…