Crnogorski samuraji

Dina sam upoznao u Frankfurtu, možda tome ima petnaestak godina. On je Bjelopoljac, čovjek iz Polimlja, dakle iz zavičaja moga oca. Zbližilo nas je i to što Dino piše i objavljuje knjige. On je od samog početka bio strastveni pobornik crnogorske nezavisnosti. No, nije nikada razvio pizmu prema onima koji misle drukčije, što mi ga je učinilo simpatičnim. Osim toga, onako krupan i svjetlook, bio je otjelovljene dobroćudnosti, mada je s ponosom nosio ratničko prezime jednog narodnog heroja iz Drugog svjetskog rata.

Svih ovih godina kontaktiramo sporadično, nema se kada, radi se. Dino je dočekao već desetu godinu crnogorske nezavisnosti. Sve vrijeme objavljivao je knjige o svom emigrantskom stažu u njemačkoj pokrajini Hesen, radio je u magacinu i nije išao u Crnu Goru. Njegova ljubav prema zavičaju se iz daleka uvećavala i - kako to obično biva - tu i tamo ostajala lišena zdravorazumske kritičnosti.

Kada bismo se u našim razgovorima dotakli veličine Crne Gore - mjerilo nikada nije bila površina zemlje, već broj stanovnika - on bi uzvratio: “Nije isto kada govoriš o Malti, San Marinu ili Crnoj Gori. Da li je isto kada imaš 500 000 samuraja i 500 000 običnih ljudi. Nije. Pola miliona samuraja vrijedi ko jedna saveznička armija“. U njegovom iskazu je bilo nešto humora, blage samoironije ali i istinske crnogorske megalomanije. To je uvijek proizvodilo zajednički smijeh.

Neki dan mi Dino reče: „Baš me zanima hoću li s jeseni opet glasati na izborima“.

Nisam baš shvatio zašto bi to njemu bila zagonetka, ali se onda sjetih da on od kraja devedesetih nije ni jednom išao u Crnu Goru. Očito je u mom ćutanju čuo i veliki, sve veći upitnik pa mi je rekao:

“Znaš li ti da sam ja glasao na svim izborima od odlaska iz zemlje?”

“Kako si glasao, ovdje u ambasadi?”

“Jok, matori, nisam izlazio ni jednom na biralište. Ali svaki put sam glasao. Tako stoji u novinama. Ljudi koji nisu tu ali su glasali. Razumiješ?”

Ah da, to su fantomski glasovi, o tome su pisali, dosjetih se. Ali nisam znao da lično poznajem takvog fantomskog glasača. Dino je objasnio da je na glasačkim listama svih prethodnih izbora uneseno njegovo ime i prezime sa bjelopoljskom adresom, da postoji njegov potpis sa datumom glasanja i broj lične karte koju on, naravno, nema.

Šta to znači? Da je neki fantom izdavao lične karte ljudi rasutih po svijetu, te ih dostavljao drugom fantomu koji ih je onda dijelio Crnogorcima koji su, na primjer, u Beogradu dobijali te lične karte, odlazili na dan izbora u zavičaj, tamo bi iz džepa vadili Dinovu ili neku drugu ličnu kartu, glasali kako Bog zapovijeda, te bi se vratili još istog dana, recimo, u Beograd. Fantom bi im po obavljenom poslu isplatio određenu sumu i ponovo uzeo ličnu kartu. Ili, u prostijoj, ekonomičnijoj verziji, fantom uzme šaku ličnih dokumenata, pa sam ispopisuje šta i gdje treba i to strpa u onu kutiju. Dinova lična karta je sigurno pohranjena sa hiljadama drugih u nekom sefu. Fantomskom, razumije se.

Tako je svima bilo dobro. I Dinu u Njemačkoj, jer njegov važan glas nije propao, i nekim Crnogorcima u Beogradu i bjelopoljskoj izbornoj komisiji. Amerikanci bi to nazvali “win-win game”.

Dobro, poneki čistunac bi možda mogao da cjepidlači o izbornoj prevari i sličnim tricama. Ali vizija nezavisne Crne Gore i vlast vizionara su valjda važniji? Uostalom, zar drug Staljin nije rekao da nije važno kako ljudi glasaju već ko broji glasove?

Elem, Dino ne zna hoće li fantomske ruke iz fantomskog sefa ponovo izvaditi njegovu ličnu kartu rečenog 16. oktobra 2016. Ili su tehnike proizvođenja izbornih rezultata u međuvremenu usavršene, pa ovakve hudinijevske majstorije više nisu neophodne.

Đavo će ga znati.

Dakle, najvažnije pitanje na predstojećim izborima nije - hoće li poslije njih Milo Đukanović opet organizovati većinu i da li će kapilarno raspršena opozicija uhvatiti kakav takav zajednički srčani ritam. Osnovno pitanje jeste - da li će na izborima opet glasati opravdano odsutni Dino?

Kako god, Crna Gora se ipak ne bi više smjela poigravati ljubavlju svog odsutnog građanina. Krađa identiteta je krivično djelo isto i kao izborna manipulacija.

A da teško ogrješenje o samurajski kodeks časti i ne spominjemo.

( Dragoslav Dedović )