Lopovi, kreteni i mi

Politička situacija u Crnoj Gori nepresušna je tema za razgovore već godinama unazad. Sada je to dobilo nove dimenzije, do sada neviđene, zahvaljujući međusobnoj kategorizaciji naših predstavnika na lopove i kretene. Odmah nakon nemilih scena koje su umalo eskalirale fizičkim konfliktom, po ko zna koji put smo zaključili da nam je stanje u politici na tankom ledu i da nijedna od političkih frakcija zapravo ne zaslužuje naše povjerenje. Međutim, nikako da dođemo do jedne vrlo bitne stvari, a to je naša uloga u svemu tome.

Kad govorimo o politici, stanje u istoj je zaista alarmantno. Ipak, nije naročito komplikovano. Odnos vladajuće partije i njihovih koalicionih partnera sa svim ostalim partijama može se uporediti sa odnosom ljudi u pojedinim društvima. Naime, u velikom broju društava imate glavnog pojedinca koji ima nekoliko drugova oko sebe, dok je od strane svih ostalih omražen. Ali, niko od ljudi koji gaje animozitet prema njemu ne usuđuje se da mu iznese na vidjelo svoju netrpeljivost. Onda kada se jedan od njih odvaži da otkrije svoje karte, to uradi na toliko primitivan način da svu negativnu pažnju usmjeri na sebe. Upravo zahvaljujući tome, prvobitno omražena ličnost ide u drugi plan. Isto tako DPS zahvaljujući promašenoj politici pojedinih opozicionih grupacija opstaje toliko dugo i opstajaće dok god su udari na njih takvi kakvi jesu i kakve smo imali priliku da vidimo svih ovih godina, zaključno sa nedavnim događajem. Ali, kad sve to apsolviramo, hajde da se zapitamo ko smo to mi pa da sudimo i ocjenjujemo sve naše političare, kako jedne, tako i druge.

Mi smo ljudi koji rješenja za državna pitanja rješavaju svakog dana, ispijajući desetu kafu. Ljudi koji 365 dana kritikuju vladajuću partiju i onda glasaju za istu u zamjenu za jednu simboličnu cifru koja im, kako sami kažu, omogućava da se spušte do mora za vikend. Ljudi koji će se, ne birajući sredstva, obračunati sa svojim najbližim prijateljima, rođacima i kumovima upravo zbog onih koje zaokružuju kada izađu na glasanje. Na kraju krajeva, ljudi koji i kada jesu iskreni oponenti neke partije, bilo vladajuće, bilo opozicione, kritikuju da bi kritikovali, ne dajući obrazloženje i argumentima potkrijepljeno objašjenje takvog stava. Sve navedeno možemo da vidimo u Skupštini. Kao što se prodajemo mi, prodaju se i političari. Mi tako što nas finansijski obezbijede do kraja vikenda, oni tako što prelaze iz jedne stranke u drugu. Kao što se međusobno obračunavamo mi, obračunavaju se i oni. Mi u kafani, oni u parlamentu. Uostalom, kao što samo kritikujemo mi, kritikuju i oni, po ko zna koji put izbjegavajući suočavanje sa suštinskim problemima. Jedni nazivajući druge četnicima, drugi nazivajući prve bivšim četnicima. Dakle, svi naši postupci su postupci i onih koji sjede u poslaničkim foteljama, samo što oni to rade na jedan mnogo diskretniji način, i zbog toga su tu gdje jesu.

Prije nego što nastavimo sa ocjenom svježih dešavanja, kao i svih dešavanja prije toga, treba da shvatimo činjenicu da smo putem malih ekrana posredovanjem onih koji nas predstavljaju zapravo vidjeli sebe. Da je naš revolt koji je bio usmjeren na sve vinovnike tog incidenta zapravo revolt koji nesvjesno osjećamo prema sebi. Vidjeli smo kompletno naše drustvo predstavljeno na ilustrativan i bolan način. Ukoliko smo već toliko ozlojeđeni i frapirani onim što već danima komentarišemo i stavljamo na stub srama, učinimo nešto povodom toga. Učinimo tako što ćemo poraditi na ličnom planu, probuditi svoju svijest i shvatiti da smo upravo mi polazna tačka problematičnog stanja. Dakle, promijenimo sebe i promijenili smo njih.

( Bogdan Lukić )