Zašto sudovi nisu više javni?

Što reforme u pravosuđu više odmiču, čini se da je sve manje sudstva i važnog principa u radu sudova, tzv. načela javnosti. U istjerivanju pravde i u borbi protiv kriminala, javnost sve više polaže nadu u specijalnog tužioca, a statistika o predmetima popravlja se aktiviranjem notara i javnih izvršitelja. Dio radnih sporova preuzimaju agencije i mirovni posrednici. Nameće se utisak da će u dogledno vrijeme sudovi biti sve manje potrebni, tim prije što se i evropsko pravo propagira kao zamišljeni ideal, bez konflikata i sporova.

Utisak o marginalizaciji sudova, dobrim dijelom, posljedica je toga što sudovi sve manje koriste svoju veliku prednost, za razliku od ostalih, a to je načelo javnosti. Po Ustavu i zakonu, suđenja su javna osim u izuzetnim slučajevima. Tako se danas javnost, naviknuta na otvorene sudnice, teško privikava na novine u kojima dominiraju mjere tajnog nadzora, zaštićeni svjedoci i sporazumi o krivici. Razumljivo je zbog toga što se takve „konspiracije" primaju sa rezervom i nejvericom, a što samo po sebi priziva nužnu javnost u suđenjima i šire otvaranje sudova svojim građanima.

Brojni su primjeri koji podstiču ovu ustavnu i zakonsku obavezu. Na primjer: prema Sudskom poslovniku /čl.54-61/ moguća je čitava lepeza o načinu i metodama javne komunikacije. Između ostalog, sudovi su dužni najmanje jedanput godišnje obavještavati medije i javnost o svome radu, a i u drugim prilikama i potrebama. To nisu samo stereotipni izvještaji o riješenim i neriješenim predmetima i zamorna statistika, već to mogu biti korisna iskustva iz pravosnažnih sudskih presuda. Vrhovni sud, za pohvalu, svoju sudsku praksu tj. pojedine važne odluke objavljuje u redovnim biltenima, ali bilo bi mnogo korisnije da se poučni primjeri na pristupačan način približe i široj javnosti. Uzmimo samo jedan aktuelni primjer iz Primorja. Naime, Vrhovni sud je u maju 2o15. objavio pravni stav da se u pojasu morskog dobra ipak može zadržati stečeno stvarno pravo korištenja, ako je ranije ostvareno po zakonu. Prethodno je bilo drugačije, radi čega je bilo nezadovoljstva i protesta, kao i pometnje među investitorima na obali. Zar ovaj umirujući stav najvišeg suda primorski osnovni sudovi nisu mogli, na jedan pristupačan način, predstaviti do tada nezadovoljnim mještanima i stranim investitorima. Brojni su i drugi primjeri iz sudskih pravosnažnih odluka viših sudova /državna imovina, struja, otpremnine i sl./, radi čega se u javnosti polemiše uz nerazumijevanje i negodovanje.

Propisi spomenutog Sudskog poslovnika, takođe, omogućavaju i obavještavanje javnosti o predmetima koji su u toku. Dakle, i o predmetima koji nisu pravosnažno okončani, moguća je informacija bez ulaženja u uske stručne ocjene i prejudiciranje konačne odluke. To je i razumljivo jer svaki sudski predmet je istovremeno i događaj, a događaj nema samo krivično pravne aspekte, već i mnoge druge konsekvence ekonomske, međunacionalne i sl. Dakle, apsurdno je iščekivati pravosnažnost sudskih postupaka da bi se progovorilo o pojedinim segmentima koji nisu samo stručna pikanterija, već važni društveni problem koji sam za sebe nalaže neodložni kritički komentar. Brojni su primjeri iz proteklog perioda /slučaj pomorske tragedije „Miss Pat" i stradanje Roma, nevolje Muslimana/Bošnjaka 90-ih, itd/. Za pretpostaviti je da je dugotrajnost ovih i sličnih složenih predmeta, posljedica objektivnih procesnih prepreka, za što vjerovatno nema krivice na sudiji. Ali, za neobavještenu javnost kriv je neažurni sud, a da se ne govori o nedostojnim komentarima koji obično prate ćutanje do pravosnažnosti.

Aktuelna krivična suđenja za organizovani kriminal zaslužuju posebnu pažnju, prevashodno iz razloga što je pretežni dio postupka po zakonu zatvoren za javnost. Bez obzira na opštu javnu osudu koja se logički nameće u dobro poznatim slučajevima, javni tretman ovih predmeta, ipak, nalaže nužne obaveze iz presumpcije nevinosti i poštovanja dostojanstva čovjeka. Javnost je imala priliku vidjeti i na TV privođenja osumnjičenih, a i brojne fotografije u novinama prikazuju prizore iz te faze pretkrivičnog postupka. To je nesumnjivo dio medijskih obaveza u obavještavanju o aktuelnim zbivanjima. Ali, dosadašnja iskustva sa suđenja na glavnim pretresima ipak su drugačija. Iz nerazumljivih razloga sudnice su, bar što se tiče TV, zatvorene za javnost. Upoređujući iskustva iz okruženja u regionu, iskustva su drugačija. Međutim, crnogorska javnost još nije imala priliku vidjeti ni sudnicu, a kamo li djelove pretresa. Umjesto toga možemo vidjeti samo nekolicinu istih advokata u šetnji pored zgrade suda uz usputne komentare o procesu. Ovim se ne pledira na pretvaranje sudnica u teatar, naprotiv, objektivniji medijski tretman slabijeg u postupku nalaže više razumijevanja upravo zbog presumpcije nevinosti /po propisima odobrenje za javnu publikaciju i snimanja na suđenjima daje predsjednik Vrhovnog suda, a to je propis koji obavezuje sud i medije/.

Dakle, ako je osumnjičeni već „uslikan" u trijumfalnom privođenju, onda je elementama medijska i sudska obaveza da tom čovjeku omogući i dostojanstvo na glavnom pretresu /zašto ne makar dio odbrane pred kamerama/. Jer, glavni pretres za okrivljenog i njegovog branioca su jedina i prava prilika da se čuje i druga strana /još od rimskog prava audiatur et altera pars/. Pogotovo je bitna tzv. završna riječ branioca na kraju pretresa. Hroničari se mogu sjećati da se pledoaje branilaca izučavao među mlađim kolegama i pravnicima početnicima na procesnom pravu.

Prema tome, sve dok se u sudovima ne reafirmiše javnost u radu, nije teško pretpostaviti da će se javnost umjesto neposrednih saznanja o suđenjima i predmetima, zadovoljavati intrigama iz predkrivičnog postupka o odavanju tajni, prisluškivanjima i korupciji i sve to - na štetu digniteta suda.

Autor je advokat iz Kotora

( Slavo Ijačić )