Žive u centru Nikšića u nemogućim uslovima

"Sve je propalo. Struja nam je isključena ima više od tri godine i evo ima dva mjeseca kako su prestali da nam stižu računi..."

126 pregleda50 komentar(a)
22.01.2016. 18:29h

Braća Miroslav i Veselin Backović su Nikšićani koji žive u centru grada, u gotovo nemogućim uslovima, koje je teško opisati riječima. Dva dušeka, stari šporet na drva i sto su jedino pokućstvo koje Backovići imaju, a prostorija na pretek, da je kakve koristi. Propali podovi pa morate voditi računa gdje stajete, opali zidovi, daske koje vire sa svih strana, bez struje više od tri godine, improvizovano kupatilo na zastakljenoj terasi.

Kuća se nalazi preko puta zgrade Desetke, u samom centru grada, a opet, izgleda, daleko od očiju javnosti.

„Kuća je napravljena još za vrijeme Turaka. Moj prađed je kupio ovu i još jednu kuću pored, koju je kasnije prodao, a ovu gdje živimo je ostavio. Tu smo rođeni i brat i ja, a 90-ih godina umrli su nam roditelji“, priče pedesetogodišnji Miroslav, koji je dvije godine stariji od Veselina.

Dok pokazuje rupe po podu i plafonu stalno opominje novinarku „Vijesti“ da pazi gdje staje jer može propasti kroz trule daske.

„Ne može se ovo renovirati jer za to treba više novca nego da se kuća ponovo napravi. Sve je propalo. Struja nam je isključena ima više od tri godine i evo ima dva mjeseca kako su prestali da nam stižu računi. Vodu ne plaćamo i snalazimo se nekako. Teško se živi bez struje u ovakvim uslovima, bez kreveta, jorgana, ćebadi, ali mi smo se eto navikli. Nekako se preživljava i možemo da se nosimo sa tim“, kaže Miroslav koji od Centra za socijalni rad prima 64 eura.

Veselin prima 150 eura očeve penzije. Obojica u kvartu iza bolnice povremeno komšijama iscijepaju ili iznesu drva, jer, kako rekoše, to je jedini posao koji mogu naći, a desetak eura dobro dođe.

„Radnog staža imam tri godine, mada mi desetak godina koje sam radio nije uvedeno. Teško poslodavci plaćaju osiguranje. Jedno vrijeme sam se liječio, a sada sam dobro, mada pijem neke tablete. Nijesam se nikome obraćao za pomoć. Sramota me, a i ne volim da tražim od ljudi, već da sam uradim sve što mogu. Ali ne bismo odbili neku sobicu ili stan, nešto gdje možemo pristojno živjeti. To nam ja najpotrebnije“, snebivajući se kaže Miroslav, dok Veselin priča o čovjeku kome takođe treba pomoć, koji živi u teškim uslovima.

Vole oni da se pomogne svima, a ne samo njima. Zahvalni su Crvenom krstu koji im je prije dva dana donio hranu. Miroslav je od Crvenog krsta dobio jaknu, a Veselin se nada da će se naći neka i za njega. Da mu koliko toliko bude toplije. I Volonteri Crne Gore su obećali da će ih obići i pomoći koliko budu u mogućnosti.

Galerija

Miroslav i Veselin Backović FOTO: Svetlana Mandić
Miroslav i Veselin Backović FOTO: Svetlana Mandić
Miroslav i Veselin Backović FOTO: Svetlana Mandić
Miroslav i Veselin Backović FOTO: Svetlana Mandić
Miroslav i Veselin Backović FOTO: Svetlana Mandić
Miroslav i Veselin Backović FOTO: Svetlana Mandić
Miroslav i Veselin Backović FOTO: Svetlana Mandić
Miroslav i Veselin Backović FOTO: Svetlana Mandić