NIŠTA NIJE SLUČAJNO

DPS kontra Vječnosti

Sa ovakvom prošlošću nemamo kud u atlantsku budućnost. Ako analitičari i ne uspiju, tu je 25-procentni DPS narod, dovoljan da Crna Gora postane Belgija

128 pregleda13 komentar(a)
DPS, Kongres, Foto: Luka Zeković
08.12.2015. 08:14h

„Ovo je puna potvrda vrijednosti i trajnosti i vječnosti 21. maja“. ( F. Vujanović)

Demokratska partija socijalista, kao što znamo, baštini čuvenu krilaticu o nebeskom narodu iz koje je, obnovljen i prepodobljen, mlađan uzletio. Narod ih, kao u pjesmi, iznjedrio onako mlade, lijepe i poštene. Marljive i skromne kako i priliči istinskim predstavanicima siromašnog ali čestitog naroda.

Pokazalo se ubrzo da je narod poput mora - ne možeš ga tepsijom zahvatiti. (Ali i ono što zahvatiš je opet narod). Opširan, pride, odveć zemaljski i ljudski vremenit - nepodoban nebesima i vječnosti, kamoli postojanoj revoluciji koja tutnji neprestano Crnom Gorom. Stoga je prvobitna romantična ideja o narodu napuštena i ostavljena u nekoj izmaglici - ni na nebu ni na zemlji. Prepuštena da se njome bave akademici i etno akademije, poštena inteligencija i nezavisni analitičari. U traganju za beskonačnom vlašću - elem vječnošću - DPS udruga je učinila nužan zaokret od naroda ka partiji - osakaćenom i krnjem pojmu naroda. Taj bjesomučno ispolitizovani, presječeni, djelimični, moralno obogaljeni - na poslušnost sveden narod - postavši partijski prirepak i narod razlomak, spreman je uz određenu nadoknadu - u po’ dana u po’ noći - slijediti sva moguća i nemoguća uputstva i direktive partijskog rukovodstva.

Ta činjenica ništa ne smeta, naprotiv, čini ponosnim političke vođe vladajuće stranke. To je njihova mjera demokratije, ćopava podrška pokorenog naroda. I nema tog političkog cilja i zadatka koji neće preuzeti i izvršiti.

Muke neutralnih Belgijanaca

Trostrukom predsjedniku se zanago osladilo - malo, malo, pak o vječnosti zbori. Šorak mu ga donio: istom se više ne bave teolozi, filosofi, pjesnici... posljednji je, zlosrećni Fridrih, u XIX vijeku, zaiskao: „jer tebe ljubim, o vječnosti“. Ljubi je međutim Filip, ljubi ju DPS; ništa manje SDP i ostali indepedentisti. (Postoji, izgleda, i pogrešna strana vječnosti - hrđava beskonačnost - kako ju nazva G.V.F. Hegel omiljeni učitelj lijevo i desno nezavisnih CG analitičara i Belgijanaca).

Belgijanci su ranije bili uglavnom Englezi. Školovali se, spremali za službu, gledali preda se i okolo. Konačno, priključili se pravoj strani istorije, što u CG nije ni malo jednostavno. S obzirom da se i strane svijeta, nekmoli istorije - time i podobnost, naprednost... često mijenjaju: što ranije bijaše istok, sad je zapad - truli kapitalizam i formalna demokratija sad su ono najbolje i najsjajnije. Zakletve su od danas do sjutra, tako da posvećenicima prave strane zaista nije lako. Jer nagradu dobijaju samo oni koji se prvi jave. Minervina sova uzlijeće u sumrak - a valja pohitati i stići prije na odredište.

Belgijanci Crne Gore, ujedinite se

U Crnoj Gori gdje brat s bratom ne zbori, gdje nakon raspada plemenskog društva nijedno drugo nije uspostavljeno, predano se ruši staro a ne gradi novo, istorodne jedinke među sobom ne komuniciraju, nego se gledaju poprijeko i venu svaka za sebe - trostruki predsjednik o vječnosti snuje. Predsjednik nije sam - ulivaju nadu: NATO i Belgijanci. Belgija od Ulcinja do Igala, od Bara do Boljara. Belgijanci ne oklijevaju i ne kasne - uzlijeću ranom zorom - pravo na odredište, pravu stranu istorije i vječnosti. (Ko li im šapuće zaboga?!)

Ujedininjeni, posvećeni u iste stvari - dijele iste vrijednosti. Kao naučnici vole nauku, kao demokrate demokratiju, kao lingvisti mehke suglasnike... vole vlast i vječnost - i sve što uz to ide.

Oštroumni su analitičari, upozoravaju kako vladajuću stranku „uprkos svemu - narod voli“. Volio bi ju još i više da nije krezub i zaostao. Stoga je krajnje vrijeme da nam Belgijanci naprave novu prošlost.

Sa ovakvom prošlošću nemamo kud u atlantsku budućnost. Ako analitičari i ne uspiju, tu je 25-procentni DPS narod, dovoljan da Crna Gora postane Belgija.