Moj zanat

„Bratstvo i jedinstvo? Zar ima ljepših riječi? U suštini, one predstavljaju i dio sportske filozofije”, isticao je legendarni vaterpolista

56 pregleda2 komentar(a)
09.11.2015. 10:45h

„Moj zanat mi je dao, vrh s kojeg ću pasti” - sugestivno mi pjevuši Arsen Dedić, dok u autobusu prebrojavam kilometre puta od njegovog Zagreba ka Rijeci.

Početak je varljivog maja, oko 16 časova. Dremljivo posmatram smjenu panoramskih slika Gorskog Kotara, prepuštajući se misaonoj igri, tek da ubrzam tromo vrijeme.

Da, zaista, šta je meni dao moj zanat?

„Kalendar samoće” - poetično predlaže Arsen. Samoću? Odmahujem glavom, još zgužvan od jučerašnje vreve u redakciji.

„Poraze i časti”? Po mjeri, bez naročite dramatičnosti.

Materijalnu udobnost? Preuzimam inicijativu, skrećući sa staze koju je utabala pjesma. Ma, dajte, živimo na Balkanu. „Ne pitajte šta vam je dao vaš posao. Pitajte šta je za ručak” - nadovezujem se na poigravanje Orsona Velsa sa Kenedijevom krilaticom.

Putovanja? Da, ali... Hoteli i sportske arene - prostori su kretanja; tek ponekad opipamo puls gradova koje obilazimo i koje...

Gubim niti misli. Monotoni ritam vožnje uvodi me u san.

Rijeka, 18 sati. Preuzimam ključeve hotelske sobe (zapravo karticu: postoje li više ključevi?) tačno dvanaest sati nakon što sam krenuo sa svog Cetinja. Kratko osvježenje i klešovska dilema „Should I stay (in bed) or should I go (out) now”.

Na televiziji polufinale Svjetskog prvenstva u snukeru. Roni O’Saliven će, ipak, morati da se izbori sa Šonom Marfijem kako zna i umije, bez moje podrške. Šetnja kraj mora, druženje sa kišom, telefonski razgovor i dogovor sa Zdravkom-Ćirom Kovačićem, nekadašnjim vaterpolistom, zbog koga sam i prešao tih 900 kilometara, odmor...

Brže, više, jače i - humanije

Jutro se, za razliku od mene, probudilo svježe. Osam sati. Bašta starinskog hotela „Kontinental”. Tačan, znatiželjnog pogleda, ide mi u susret. Sigurni pokreti vješto kriju broj godina čiji teret blago povija njegova leđa. Ćiro Kovačić, po mnogima najbolji vaterpolo golman u istoriji. Osvajač olimpijskog srebra sa reprezentacijom Jugoslavije u Helsinkiju 1952. i Melburnu četiri godine kasnije. Član Međunarodne kuće slavnih vodenih sportova u Ford Loderdejlu na Floridi. Ponosno nosi osamdeset i osam godina!

„Dobro se osjećam”, potvrđuje drugi najstariji živi trofejni olimpijac na Balkanu ono što se vidi. Ipak, žali se na bol u nogama. „Vaterpolo se igra nogama” - prisjećam se pouke Igora Milanovića, još jedne legende iz bazena.

Duhovit, lucidan, „naš dobri šjor Ćiro”, kako za njega kažu sugrađani, niže anegdote, vješto držeći uzde priče. Tokom II svjetskog rata kao tinejdžer se priključio partizanskom pokretu, čije ideje ga nisu napustile ni sedam decenija kasnije.

„Bratstvo i jedinstvo? Zar ima ljepših riječi? U suštini, one predstavljaju i dio sportske filozofije”.

A u sportu je dostigao vrhove, ostavivši trag na vodi u svom Primorju i jugoslovenskoj reprezentaciji.

„Svakome bih poželio da mu u sportu bude onako fino kao što je meni bilo”, polako govori, kao da se trudi da što bolje upamtim.

U maju 2001. godine, Dubrovnik je organizovao završni turnir vaterpolo Evrolige. U polufinalu su se sastali domaći Jug i šampion SR Jugoslavije Bečej. Na bazenu u Gružu, u svečanoj loži, našao se i Kovačić. Nedugo pošto je meč počeo, sa tribina se čuo huk domaćih navijača „Ubij Srbina!“. Kovačić je bez oklijevanja izašao.

„U to vrijeme su i srpski navijači na međusobnim mečevima u Beogradu skandirali „Ubij ustašu!” Međutim, ako neko drugi hoće da bude lud, nije me briga. Ali, ako je moj narod lud, to je moj problem”.

Magijom priče oživljava daleka vremena, prostore, ljude... Dug život: dar ili prokletstvo? Kratka pauza.

„Baš me hvata tuga kad se sjetim svih tih mojih prijatelja kojih više nema”.

Suza koja meandrira njegovim obrazom podražava neumitnost rijeke vremena...

Relativnost vremena: dva sata neprimjetno prolaze. Na rastanku, poklanja mi knjigu svojih autobiografskih zapisa „Brže, više, jače“ sa posvetom “...koji radi na promociji sporta, uz dobre želje, za uspomenu na starog sportistu”. Jak stisak ruke za zbogom. Ili, samo za doviđenja?

Sam za stolom, prepuštam se umirujućem jadranskom suncu. Moj zanat mi je dao priliku koja se povremeno pretvara u istinsku privilegiju, da upoznajem ljude, male i velike. Da njihovim životnim pričama bogatim sopstveno iskustvo. Dovoljno?

Pakujem ranac. Čeka me novih 12 sati putovanja...

Galerija